Početkom studenog prošle godine Ministarstvo vanjskih poslova Japana dodijelilo je priznanje profesorici i doktorici znanosti Ireni Srdanović za promicanje razumijevanja između Japana i Hrvatske te za doprinos razvoju prijateljskih odnosa između Japana i drugih naroda. Iza ovog uspjeha stoje godine studiranja i rada, ali i međunarodnih usavršavanja. Srdanović je japanologiju diplomirala u Beogradu, magistrirala u Ljubljani, doktorirala u Japanu, a danas predaje u Puli gdje je prije 10 godina osnovala prvi studij japanologije u Hrvatskoj.
Za jezike i pisma zainteresirana je oduvijek, a u srednjoj školi razvila je interes ka japanskom koji ju je fascinirao zbog toga što koristi čak tri različita pisma. Kako nam kaže, osjetila je da je japanski drugačiji i poseban, a veliku je ulogu u odabiru studija imala i želja da savlada japanski, za koji se smatralo da je jedan od težih jezika za naučiti, kao i pozitivna slika o japanskom društvu. Kada je u devedesetima upisivala Filološki fakultet u Beogradu koji je prvi uveo studij japanologije još 1970-ih, bila je oduševljena organizacijom i kurikulumom studija, knjižnicom, ali i stipendijama za odlaske u Japan koje su nudili.
- Tada je to bila jedina japanologija na područjima bivše Jugoslavije, u međuvremenu se 90-ih pokrenula i u Ljubljani. Budući da su u jednoj softverskoj firmi u Ljubljani lokalizirali jedan softver na japanski jezik, tražili su japanologa da im pomogne u testiranju, da protumači poruke koje se pojavljuju na japanskom i slično. Tako sam '97., kada sam završila studij, otišla u Ljubljanu raditi u toj softverskoj firmi kao japanolog – priča nam Irena.
Kasnije je otišla u Japan gdje je radila godinu dana u japanskoj firmi Pionir na Međunarodnom odjelu kao prevoditelj, a ovo iskustvo opisuje kompleksnim ponajviše jer je bila jedini strani zaposlenik u ulozi tzv. privremenog osoblja na odjelu od pedesetak stalno zaposlenih japanskih suradnika. Međutim, velika joj je želja bila živjeti u Japanu i iskusiti sve iz prve ruke.
- Puno sam tada napredovala u jeziku. Imala sam pomoć od kolega što je doprinijelo usavršavanju jezika, kao i u upoznavanju njihove kulture i odnosa. Također sam upoznala i njihov sustav gdje ljudi zaposleni u jednom odjelu nakon par godina mijenjaju posao i odlaze u drugi odjel. Tako jedni te isti ljudi rade u istoj firmi, ali mijenjaju različite poslove i na taj način obogaćuju svoja iskustva i napreduju – objasnila je Irena.
Po povratku u Ljubljanu upisala je novoosnovani magistarski studij, na doktorat se kasnije uputila na Tokijsko tehnološko sveučilište gdje je provela tri godine, a nakon završenog doktorata preselila se u Pulu. Kako nam priča, u međuvremenu je upoznala supruga Puležana, a Pula joj se, za razliku od dalekog Tokija, iz tadašnje perspektive činila dovoljno bliskom svemu – i roditeljima, ali i gradovima poput Kopra, Ljubljane, Zagreba i Trsta. Po preseljenju je uvidjela potrebu za japanologijom u Hrvatskoj jer je takvih programa nedostajalo na državnoj razini, ali i zbog brojnih turista iz Japana i njihovog velikog interesa za putovanjem u Hrvatsku.
Dodjela japanskog priznanja
- Činilo mi se da tu postoji perspektiva za razvoj kadra u turizmu i za jačanje takvih kulturnih i gospodarskih odnosa. Kad sam krenula s tom idejom, ona nije odmah bila prihvaćena. Trebalo je neko vrijeme da ta ideja sazrije, da je prihvate ljudi s druge strane i da mi otvore vrata. No nakon toga se sve nekako posložilo i krenulo u pravom smjeru, 2014. sam započela s izradom programa na kojemu sam radila godinu dana u suradnji s prof. Linom Pliško i drugim kolegama, a od 2015. krenuli smo s njegovom izvedbom. Dobili smo i podršku Japanske fondacije koja nije bila iznimno velika, ali je bila vrlo značajna jer je osigurala i lokalnu podršku. Sve se zajedno pokrenulo u dobrom smjeru i pokazao se velik interes studenata, što smo i očekivali na temelju iskustava iz susjednih država – ispričala nam je Irena.
Studentice i studenti dolaze iz raznih krajeva Hrvatske, ponekad i Bosne i Hercegovine, i obično ih se godišnje upiše oko 45, a kako nam Irena kaže, pokretanjem studija zapravo su ispunili želje mnogima koji su japanologiju odlazili studirati u Veneciju, Ljubljanu i druge europske gradove te im omogućili da studiraju na vlastitom jeziku. Pri ispitivanju interesa studenata, zaključili su kako studenti/ce uglavnom žele upoznati japansko društvo, kulturu i jezik, a veza često započinje putem pop kulture poput animea, mange, raznih drama i serija.
- Naravno, to znanje se ne zadržava samo na pop kulturi. Studenti pokazuju veliki interes i entuzijazam za dublje upoznavanje jezika i društva. Imamo stvarno izvrsne studente koji se puno trude i prate naš ritam. Trudimo se studente upoznati i s raznim društvenim problematikama. Jedan od izazova su stereotipi, poput romantičarskog pogleda na Japan, koji se često reflektira kroz određene slike – trešnjin cvijet, idealizirani prikazi i slično. No smatram da je ključno razviti i kritički stav prema društvu, bilo vlastitom ili stranom – objašnjava Srdanović.
Trenutno imaju sporazume sa šest japanskih sveučilišta što omogućava razmjene s većinski pokrivenim troškovima, a u proteklih deset godina poslali su preko 50 studenata u Japan, uključujući i one na jednomjesečnim ljetnim programima. Studenti iz Japana također dolaze u Pulu na praksu, što je obostrano korisno – za njih kao buduće učitelje japanskog i za pulske studente koji imaju priliku raditi s izvornim govornicima. Kako nam Irena kaže, plan im je dodatno povećati broj razmjena u oba smjera i razvijati internacionalni aspekt studija.
Osim što je osnovala studij japanologije i napisala brojne relevantne znanstvene članke, Irena Srdanović je u suradnji s profesoricom Divnom Tričković iz Beograda napisala udžbenik japanskog jezika, a zajedno s kolegicom Draganom Špicom i knjigu „Uvod u znanost o japanskom jeziku“ koja je jedinstvena na ovim područjima. S obzirom na to da su u njoj obuhvatile samo određena područja zanimljiva za jezik, planiraju napisati još dva dijela knjige, kako Irena kaže, čim se odmore. Za priznanje spomenuto u uvodu ovog teksta Srdanović kaže da joj je drago što je trud prepoznat, jer je zaista sve radila iz neke unutarnje želje i potrebe.
- Drago mi je da kada pogledam unazad vidim koliko je značajna ta mreža, podrška i povezanost, ali i da kada pogledam u budućnost vidim šta se sve može razvijati i kakvi se odnosi mogu ostvariti između država, gradova i institucija. Sretni smo da možemo biti dio svega toga – zaključuje Srdanović.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
