U sklopu 30. izdanja manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri, u pulskom se Domu hrvatskih branitelja ovog ponedjeljka publici predstavila Karolina Ramqvist, Švedska novinarka i spisateljica. Do sada je objavila pet romana – prvi veliki uspjeh donijelo joj je djelo "Djevojka" iz 2009. godine, koje je adaptirano za kazalište, prestižnu nagradu P.O. Enquist Literary Prize osvojila je 2015. godine za roman "Bijeli grad", a u Puli se predstavila romanom "Žena Medvjed" iz 2019. godine, koji je kod nas preveden u nakladi Iris Illyrice.

Kako je uvodno naglasio moderator Aljoša Pužar, radi se o romanu u kojemu autorica prepliće vlastito iskustvo s iskustvom povijesnog lika Marguerite de La Rocque, koja je u 16. stoljeću prilikom odlaska u francuske kolonijalne krajeve doživjela, ovisno o izvorima, nasilje ili seksualnu avanturu te je zbog toga kažnjena progonom na otok. Stoljećima poslije, Karolina Ramqvist nailazi na legendu o Ženi Medvjedu i postaje opsjednuta njome te joj pristupa na jedini način koji zna – pisanjem.

Pužar je, kako bi bolje opisao strukturu romana, iskoristio metaforu pletenice s tri niti – jedna je moderno žensko pismo, kritičko iskustvo majčinstva te razmatranje položaja žena u svijetu, druga je linija postmoderna igra sa povijesnom pričom u službi spoznaje ženskog iskustva dok je treći dio pletenice meta, o životu kao pisanju i pisanju kao životu te strepnji od kraja pisanja.

"Ovim sam romanom htjela uroniti u nutrinu pisanja, odnosno sebe kao autorice i promotriti tu podjelu između spisateljice i osobe koja živi u tijelu spisateljice. O tome je i Margaret Atwood prije dvadesetak godina govorila na svojim predavanjima na Cambridgeu, o podjeli unutar osobe koja piše, a to propitujem u "Ženi Medvjedu": osobni identitet, majčinstvo, pisanje i življenje. Većina pisaca kruži oko te podjele, je li književnost život ili je život književnost", kazala je Ramqvist.

Na komentar Pužara o tome da je pojam ženskog pisma s jedne strane doživio inflaciju, a s druge intelektualnu deflaciju, kao i pitanje odnosa autorice prema vjerovanju u specifičnost i postojanje ženskog pisma, Ramqvist je kazala kako smatra da ne postoji ništa u tom smislu što samo žena može napraviti.

"Odrasla sam upoznata s fluidnošću roda i u postfeminističkom okruženju u Švedskoj, a možda sam ovo napisala i u post-queer eri. Mlada sam počela pisati o rodu i feminizmu, a odgojila me vrlo tipična majka feministica šezdesetosmašica, pa je puno mojeg postajanja spisateljicom i osobom bilo vezano uz propitivanje nekih ideja švedskog feminizma, kao i pokušaje njegovog dekonstruiranja. Za mene je pisanje uvijek pitanje otpora, uvijek pišem knjige koje ne želim stvarno pisati", zaključila je Ramqvist, a Pužar je izrazio svoje previđanje da će, "Žena Medvjed" vrlo dobro starjeti upravo jer će je svijet u kojem živimo sve više i više trebati.