Odavno nisam pročitao knjigu, baš bih mogao kupiti jednu. Koju bi mi preporučila? Nemoj samo onu koja je najskuplja... Govorio je otprilike tako jedan iz grupe mladića, rekao bih da se radi o mlađem dvadesetogodišnjaku, na koju sam nedavno naletio pored štanda jednog od nakladnika na najvećem ovdašnjem sajmu knjiga.
Imao je dečko na sebi, kao i ostali mu pajdaši, trenirkastu majicu dugih rukava zvanu hudica. Na leđnoj joj se strani trsio naziv i logo jedne domaće – štoviše međunarodne! – privatne visokoobrazovne sveučilišne institucije što imenom ambiciozno namiguje na ideale slobode, nezavisnosti, neovisnosti. Držanjem, odjevnim stilom, gegovima, kvazifrajerskim cerekanjem – nastupom općenito – u tom su prizoru kao grupa pomalo nalikovali nekoj od verzija američkih koledž bojsa, klasičnog motiva koji se već decenijama obilato provlači kroz holivudski film, a prije toga pojavljivao se u književnosti.
Pustimo sad po strani lako uočljivu primarnu motivaciju navedenog iskaza s početka natuknice. Isti je naime bio u funkciji nevinog flerta, pokušaja šarmiranja i uvodnog očijukanja s generacijski mu bliskim djevojkama koje su radile na dotičnom štandu knjiga. Ne ulazimo ni u vrijednosnu procjenu koliko je pritom takav "ulet" bio originalan, spretan ili nespretan. Za potrebe ove rubrike to nije ni važno. Zanimljivije nam je pritom zapitati se kako i zašto je motiv nečitanja knjiga, ovotjednom neimenovanom junaku ove rubrike poslužio kao ulazna fora s kojom je startao djevojku zaposlenu na štandu?
U redu, kontekst je takav, sve je jasno, sajam je knjiga, pa prve asocijacije razumljivo vuku na praksu čitanja i knjige. Ali dečko je pritom očito i student. E sad, možda opasno plešem po rubu. Prijeti li mi naivno upadanje u zamku ako s profesionalne strane ustvrdim kako bi knjige i čitanje dalje mogli, a i trebali, biti vrlo važne sastavnice u obrazovanju u pomalo poodmaklom 21. stoljeću?
Jer kada bi tome doista bilo tako u zbilji, onda bi navedena konstatacija jednog studenta – pa makar taj bio i sa neke od ovdašnjih besmislenih privatnih škola kojima je primarni i isključivi motiv profit, a "obrazovanje" tek prečica do iste – bila ne samo loša frajerska fora upucavanja curama, već i nesvjesna manifestacija vlastite gluposti. Zvuči grubo i konzervativno? Znate li vi prof. Hromadžiću u kojem vremenu i u kakvom svijetu živite? Jeste li čuli za digitalnu epohu i budućnost s umjetnom inteligencijom? Što je vama, tko još iz te generacije čita klasične, analogne knjige i tko ima pravo od njih to tražiti?
Da, znam za sve to, ali se i dobro sjećam da su me bedastoće poput opisane iritirale i prije trideset+ godina, u prahistoriji predinternetskog doba, kada bijah u godinama heroja ove priče, kao što me ljute i danas. Ne, nije generacijska, već je vrijednosna stvar u pitanju i na kocki.
