Za manje od godinu dana u Sloveniji su izašle tri knjige koje se bave temom izbrisa, birokratskog genocida iz 1992. godine, kada je 25.671 osoba izbrisana iz registra stalnih stanovnika i posljedično ostala bez važećih dokumenata, bez prava na rad te bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Roman "Ćrtice" Tine Perić priča je o odrastanju sa ocem koji ima "problem sa dokumentima", inspirirana autoričinim životom, Andraž Rožman u stilu Svetlane Aleksijevič napisao je knjigu "Tega se ne da izbrisati" i u njoj sakupio preko 40 priča izbrisanih, a Katarina Keček, i sama žrtva izbrisa, u knjizi "Okupatorjeva hči" opisala je šest godina vlastitog života bez dokumenata.
Tri su to moćne i hvaljene knjige (Tina Perić osvojila je na ljubljanskom sajmu knjiga nagradu za najbolji prvenac godine), no malokome je jasno zašto je 2024. izbris postao jedna od glavnih književnih tema. Odnedavno se u središtu Ljubljane, ispred kulturnog Centra Rog, nalazi Trg izbrisanih i na njemu spomenik žrtvama izbrisa u obliku slova Ć. Prije nekoliko godina bivši se predsjednik Slovenije u ime slovenske države ispričao izbrisanima i njihovim porodicama, do 2013. bio je na snazi zakon po kom su si izbrisani mogli urediti svoj status, a usvojen je i zakon koji im je omogućio isplatu odštete.
Brojni Slovenci zato već duže vrijeme žive u uvjerenju da je izbris stvar prošlosti, odnosno da su krivice popravljene te da je ta sramotna priča završena. Ali to je daleko od istine. Zakonska rješenja kojima je Slovenija pokušala ispraviti krivicu izbrisanima u najbolju su ruku problematična (na primjer paušalna odšteta u visini sto eura za mjesec dana izbrisa) pa se pravna bitka za kakvu-takvu pravdu nastavlja.
Uz to, pokazalo se i na jednom od predstavljanja romana "Ćrtice" kojem sam prisustvovao, izbris u svijesti mladih ljudi zapravo ni ne postoji. U posljednjih je 10-ak godina uspješno sklonjen na rub medijske i društvene stvarnosti pa generacija današnjih studenata zapravo i ne zna o čemu to Tina Perić, Andraž Rožman i Katarina Keček pišu. Jer dok je država Slovenija usvajala zakone o izbrisanim, postavljala spomenike žrtvama izbrisa i ispričavala im se, uspjela je taj isti izbris potisnuti duboko u društvenu podsvijest. I treba li uz to uopće naglašavati da za izbris nitko nikada nije odgovarao? I da nikada nitko i neće, iako su imena odgovornih svima dobro poznata?
Pričanje vlastitih priča jedino je što izbrisanima preostaje u borbi protiv diktature zaborava.
