Kad sam prije koju godinu gazila preko Europskog trga, dva su se pijanca našla u alkoholnoj razmjeni informacija. Nije bila najugodnija, ali jedan od njih se, nakon što je drugi inzistirao da razgovaraju tako da ga drži za kragnu i unosi mu se u lice, odlučio dati u bijeg. Ovaj ozlojeđeni i skloniji fizičkom dodiru, zavrtio se u svom istrošenom baloneru oko sebe i viknuo za njim: Bježi! Ima časti i u bijegu! Često sam zadnje tri-četiri godine mislila o tome što mu je viknuo, u jednom sam trenutku te iste riječi pustila u svoju poeziju jer nije bilo izbora.

Ostalo je samo uzmicanje. A taj je osjećaj poput sidra na plućima, objesi se za njih i potapa vas iznutra, i malo što, pa ni srcolom, ne može se mjeriti s tim davljenjem iznutra. Trebalo mi je dugo vremena da prihvatim da je to stvarno tako, da ima časti u bijegu i da od nekih stvari ni ne možeš drugačije nego pobjeći glavom bez obzira. Najčešće ravno u duboku utrobu zemlje dok se negdje ne pojavi neki komadić sunca. A pojavi se. Samo do njega treba pratiti nit i osloniti se na sebe. Dole, gore, lijevo, desno i baš kad pomisliš da nema više ničeg, pojavi se – čistina. Pravo da stvari počneš ispočetka.

***

Kraj 2024. dočekala me još jedna selidba. I sad, razlozi su razni i za ovaj tekst nisu nužni, ali broj selidbi koje sam nabrojala od povratka s kratke avanture na Lastovu 2021. sulud je: šest. Šest. Šest! U tih 6-7 mjeseci koje sam provela na otoku, Zagreb se stvarno promijenio. I to vjerojatno ne bih bila osjetila da sam bila tamo, jer bi me grad mijenjao kako i sebe i ja bih uspjela uhvatiti korak. Otad, kao da stalno hvatam zalet na asfaltu i uspijem nešto na kratko, na dah, ali ništa na duže staze. Brzo sam opet na zemlji. Nešto me zabije za buku i vrevu grada i umjesto da vrisnem, ja se povučem. Među svoje police s knjigama.

Najteže je hvatati zalet sa stotinama knjiga. One su baš zeznut teret i ne rasipa se lako, jer je svaka od njih zbog nečeg važna. Slagala sam u kutije pri zadnjoj selidbi i vidjela da sam nekad u njih, tamo negdje od 2007. do 2010. upisivala da su moje vlasništvo. Obično bi stavila svoje prezime i godinu kad sam nabavila knjigu. Poslije sam počela u njih pečatirati svoje ime, a onda je i to nestalo. U nekima je bio otisak samo stare kunske cijene. Od svih mi se bilo jednako teško oprostiti, a odlučila sam da je vrijeme da idu pogurnuta jednim intervjuom koji je kolega Želimir Periš dao za Kritiku HDP. Želimir mi je u tom trenutku postao jedini pravi sugovornik, i dok sam sjedila na bančiću u svojoj radnoj sobi i razvrstavala ono što ide i ono što ne ide, stalno sam se vraćala na otvoreni tab u kojem Želimir govori: Ajde, Marija, možeš ti to. To su samo knjige.

***

Želimir je zapravo to artikulirao malo čišće i jednostavnije, otpustio mi sidro s prsa i rekao, ajde, bacaj knjige i leti. Mislim, nije rekao to, ali ja sam to tako pročitala.

"Čin seljenja, vrlo drastičan moment kad se događa u poodmakloj životnoj dobi, kad cijeli svoj život moraš spakirati u ograničen broj kutija još je jasnije definirao moj odnos prema predmetima, posebno prema knjigama, koje su valjda, uz veš-mašinu, najteža od svih stvari koje čovjek posjeduje.

Razdijelio sam i rasprodao gotovo sve knjige koje sam imao. Ok, neke, za koje sam vjerovao da su mi važne sam zadržao, naravno. I onda osam godina kasnije mi se ponovo dogodila drama novog seljenja. I ponovo sam bio pretrpan knjigama, i okej, razumio sam ove nove koje sam kupio ili dobio u međuvremenu, ali što je s onima koje sam nosio iz staroga stana a osam godina nisam pogledao? Trebam li ih ponovo nositi u idući? Ne! Rješavaj se svega!

I onda se dogodio uzbudljiv i neočekivan moment, ostao sam bez knjiga. To je bilo divno. Knjige koje nam nedostaju vrijede više od onih koje su nam pri ruci. Ljudi koji nam nedostaju nekad nas emotivno više voze od onih koji su tu. Nedostajanje nije pozitivna emocija, ali može biti pokretač pozitive, a u kreativnom smislu je vrhunski impuls."

***

Dosta knjiga sam poslala u knjižnični fond, dosta sam ih podijelila prijateljima, neke sam ostavila i tek ću ih podijeliti, a one neke najvažnije spakirane su u četiri ili pet plastičnih kutija i čekaju neke nove police kad se u potpunosti smjestim na novoj adresi. Još uvijek ne osjećam slobodu, jer ih gledam kroz mutnu PET ambalažu, i tek su u njoj potpuno beskorisne. Ništa im ne daje zraka, i nitko ne može posegnuti za jednom u prolazu da je odnese u krevet ili kao zalutali gost šmugne s njom kroz vrata, ali barem im nije hladno.

One važnije i koje mi trebaju za rad na romanu, razvrstala sam na svoj radni stol koji je postavljen uz prozor, tako da mogu gledati vani, u stablo oraha na kojem se vidi sasušena kora plodova koje nekim čudom nije stresao od neku noć stvarno zeznut jugozapadnjak. Sad živim na vrhu brda iznad kojeg se avioni pripremaju za slijetanje ili dižu nosine u zrak, pa kad škiljim s rukom uvis, mogu zamisliti da je to bratov stari, plastični plavo-žuti avion koji sam upravo pustila da prozuji dokle ga god krila mogu odnijeti.

***

Kad bih u knjige upisivala svoje ime, to nije bila nikakva klasna stvar ili obilježavanje svog kulturnog kapitala. To sam počela raditi iz puke brige za svoje vlasništvo, ali prije svega jer sam se identificirala s njima i vjerovala da su moji životi nekako i životi junaka i junakinja iz svih tih silnih priča. Pa šta sam ja bila nego istovremeno svi ti ljudi? I bilo mi je važno, da ako nekome knjiga dođe u ruke da zna da sam se ja u toj knjizi – osjećala. Kao pustolovka, ljubavnica, prijateljica, autsajderica, buntovnica, princeza, ratnica, vještica, patnica, dežurna mudrolijašica, apsolutna praktičarka ili potpuno u sedmi plan poguran fikus.

Bilo mi je važno da onaj kome dođe knjiga pomisli da će me tako bolje upoznati ili da će je zbilja pročitati jer je meni bila važna. I druga stvar, da će mi je, neka nikad u njih nisam upisala svoju adresu, nekim čudom vratiti. Da će netko poći na avanturu pronalaska mene na nekoj od mnogih mojih i sad već prošlih adresa. Zanimljivo je to, dok sad ovo pišem i tekst mi se otkriva kao što mi i otkriva, to da sam upisivala svoje prezime, ali nikada i svoju adresu. Ili sam mislila da je moje ime tako važno (ha-ha!) da će znati kamo treba poći i tražiti, ili sam jednostavno otpočetka negdje osjećala da nema adresu onaj koji je uvijek negdje između, na kratko, na neko vrijeme, dok se stvari ne srede, slegnu, ustabile, dok polako planira budućnost s nekog nemjesta bez adrese i broja. Zamislite!

***

Za razliku od Želimira, meni je nedostajanje, ako ne pozitivna, onda jedna od onih emocija čije se karakteristike pokažu ovisno o tome jesu li ti pale na dobar ili loš dan. Jedna od onih emocija koja drži utrobu podgrijanom. Nešto na relaciji između nostalgije i... sadašnjosti. Mislim da je to i mjesto s kojeg bih jednom, kad se napokon odvažim, mogla uzletjeti. Ipak sam se popela na jedno od viših brda u gradu, na sam zagrebački rasjed, gdje se zemlja prolomi i zaurla kad krene. Nešto kao i ja.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.