Prvi pjesnički naslov zadarskog autora čija bibliografija do sada bilježi angažirano koncipiranu kratkopričašku knjigu ‘Mučenice’ te dva kriminalistički uokvirena romana objavljena u sklopu biblioteke Balkan Noir, u stihovnom mediju nastavlja, poopćuje i eksplicira smjernice naznačene proznim prvijencem, koje se daju jasno iščitati i u podtekstu spomenutih romana. Periša očito zanimaju i žuljaju aktualne društveno-političke teme i problemi s kojima se to društvo iz dana u dan sve fatalnije suočava, te pokušava ponuditi istovremeno plastičan prikaz situacije i analitički ocrtati njezin kontekst i uzroke, pretendirajući također – za razliku od većine korespondirajuće književne produkcije – na to da za globalni problem ponudi neka sasvim konkretna rješenja. U najmanju ruku, sličan se naum može pripisati njegovim protagonistima.
Četrdeset i šest pjesama raspoređeno je u tri ciklusa, imenovana prema preferiranim ‘načinima izvođenja’ – pjesme za izvikivanja, šaputanja i mrmljanja. Riječ je uglavnom o dužim sastavcima, ispisanim dosljedno bez velikih početnih slova, u kojima je posebna pažnja posvećena ritmičkoj organizaciji: naglasak je stavljen na sintagmatsku cjelinu i jedinicu daha, govornu mjeru prikladnu za izgovaranje/izvikivanje, dok su temeljna organizacijska načela narativ, figure nabrajanja i repeticije te, mjestimice, zvučna asocijacija. Povremeno se u prvi plan probija dugi stih, koji slijedi vitmenovsko/ginzbergovsku unutarnju ritmizaciju, ili se, naprotiv, približava logici proznoga retka. Periš mnogo polaže na dosjetku, poentiranje i duhovite obrate, što mu u dijelu pjesama sasvim solidno uspijeva. Oko polovine knjige otpada na prvi, najeksplicitniji i nosivi ciklus, kojemu se u fokusu nalaze spomenute društvene devijacije, njihove svakodnevne posljedice. ‘Pjesme za izvikivanja’ najuspjelije su i istovremeno najproblematičnije u knjizi. U ‘šaputanjima’ registar se tek neznatno mijenja, pjesme su izvedbeno na istom tragu, prosječno nešto kraće, a primat preuzimaju erotski i ljubavni motivi. Obimom i dosegom najmršavija ‘mrmljanja’ predstavljaju neku vrstu knjizi ne nužno potrebnog rasutog tereta.
U – već i grafički snažno potenciranom – naslovu nalazimo paradigmatsku nepoznanicu. Sam tekst, međutim, ostavlja dojam kako nepoznanice gotovo da i nema; da je u svijetu ove knjige sve itekako utvrđeno i poznato. Ona kao da je, na neki neobičan način, zapela na cezuri, zarezu Marxove 11. teze o Feuerbachu, i sad se na njemu klacka, zadržavajući se načas u sferi hiper-interpretacije svijeta, a u drugom zapadajući u radikalnost namjere da ga se promijeni. S Periševom se dijagnostikom (recimo u pjesmi ‘zadarska’) teško barem načelno ne složiti, no čini se kako na trenutke upada u zamku groucho-marksističkih redukcija na tragu one: nema problema na svijetu koji idiot ne bi mogao riješiti – uzmite onima koji imaju previše i dajte onima koji imaju premalo. Problem nastupa ako se odnekud pomoli onaj drugi Marx, kada problematiku istovremeno historiziramo i stavimo u konkretan povijesni kontekst. Periševa radikalnost tada često vodi u kontradikciju. Kako god pisao nikad ne možeš dovoljno biti antifašist, reći će protagonist odričući se ‘salonskoga aktivizma’, dok će nekoliko stranica dalje objavljivati blazirani, prepotentni cinizam kao svoju društvenu obavezu, za koju preuzima odgovornost. Na samom početku tvrdit će vrijeme je da počnemo ubijati, a zatim sugerirati prestanite ići u škole / idite u ratove. Neminovno se javlja pitanje tko preuzima odgovornost za protagonistove riječi, tko smo ti mi? Školarce u ratove šalje isti protagonist koji se u nastavku poziva na odgovornost prema svom sinu, pa se, barem naizgled, sve razjašnjava stihom u književnom smislu izbor je lak, a čitava priča opasno približava demagogiji.
Želja da barem okrzne baš sve neuralgične točke suvremenoga hrvatskog (i ne samo domaćeg) društva ponekad djeluje pretjerano, kosi se s nesumnjivo autentičnim impulsom društvene kritike, čitajući se u konačnici, sasvim neželjeno, prije svega kao vrsta književnog izbora, sadržaja koji ide uz uglavnom iz bitničke tradicije preuzetu formu. Periš najbolje funkcionira kada je suptilniji, kada u pjesmi ostavi poneku nepoznanicu, poneku tajnu: ‘vidjevši to, učenici se začude…’, na primjer, izvrsna je minijatura, u kojoj je ipak rečeno sve, naspram ‘širom otvorenih crkvenih vrata’, u kojoj ništa nije ostalo skriveno. Isti se princip ponavlja u erotskom ciklusu, čiji vrhunac predstavlja – također minijatura – ‘hrče li vaš novi muž’.
U recima ove prilično opsežne knjige dade se ipak, zanemarite li nepotrebnu dozu doslovnosti, pronaći i solidnu količinu one neuhvatljive, protejske, krovne nepoznanice: poezije.
