Zadarski pisac Želimir Periš protekle je godine u izdanju kuće OceanMore objavio roman "Mladenka kostonoga", najavljen kao postmodernistički guslarski ep o devetnaestostoljetnoj vještici Gili iz Dalmatinske zagore. U suvremenu regionalnu književnost taj opsežan i kompleksno strukturiran roman unio je živost i odmak od dominantnih formalno-stilskih i tematskih preokupacija. Periš je za "Mladenku kostonogu" lani već dobio nagradu "Kočićevo pero" koju dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić Banja Luka – Beograd, no za očekivati je da će daljnja valorizacija književne struke tek uslijediti. S autorom razgovaramo o četverogodišnjem radu na njegovom najsloženijem djelu koje posljednjih mjeseci zaokuplja pažnju sve većeg broja čitatelja.

Gotovo sve književne uzore imamo među muškarcima, puno je teže naći sličan lik među ženama. Ali zato i pišemo ovo, da jednog dana neka druga junakinja može biti uspoređena s Gilom, zar ne?

U svojim dosadašnjim knjigama bili ste uglavnom fokusirani na urbane teme i motive, a u "Mladenki kostonogi" opsjeo vas je motiv guslarenja. Kako je guslarenje postalo provodni motiv romana u kojemu, spomenimo, svaka glava započinje jednom deseteračkom strofom, koje funkcioniraju kao duhovita libreta?

Centralni dio radnje romana smješten je u zabačene krajeve pretprošlog stoljeća. Kopao sam malo po tim motivima i scenografijama pa otkrio gusle, drevni instrument koji je sa Slavenima od onih "pra" dana, a koji je danas zaboravljen ili ako nije, još gore, onda je simbol toksičnog nacionalizma i nazadnog svjetonazora. A kako mi je to jedna od bockavijih tema, gusle su se pokazale pravim sredstvom za glazbenu podlogu romana. Također su i dobar kontrapunkt drugim "visokokulturnim" glazbenim motivima romana kojemu je jedan od glavnih antagonista – kompozitor. Ta igra između gusala i violine, urbanog i ruralnog, "nazadnog" i "naprednog", našeg i njihovog, dijapazon je u kojem je rastegnut roman.

 

Feministički Kerempuh

Pišete o Gili: vještici, vječnoj bjegunki, travarici, ozdraviteljici, štrigi i roditeljici. Već sada je moguće reći da je u pitanju jedan od najkompleksnijih ženskih likova suvremene regionalne književnosti. Premda je roman smješten u prvu polovicu 19. stoljeća, on je ideološki prilično suvremen. Je li vam jedan od važnih ciljeva bio reflektirati tu suvremenost?

Lik je kompleksan jer je život dug, a ljudi u njemu promjenjivi. Želja mi je bila ispisati razne aspekte jednog života. Kroz život osoba ne prolazi neokrhnuta, ona se mijenja, prilagođava, mijenjaju se njezini osjećaji i stavovi. Gila – nemoćna djevojka drukčije razmišlja o svijetu nego Gila – zrela i sposobna žena, nego Gila – ogorčena i zla starica. Te su promjene fascinantne, nekad nagle, nekad suptilne, nekad s jasnim uzrocima, nekad ne, a stalo mi je pokazati više lica iste osobe.

Smjestiti roman u 19. stoljeće prvo se činilo kao rizik, no što sam dublje proučavao povijest, shvatio sam koliko je ona divna. Povijesne priče i prilike uvijek se interpretiraju iz vremena u kojem ih čitamo, u tom smislu i "Kostonoga" koja se događa prije 250 godina reflektira – čak parodira – suvremene muke i nevolje. To mi nije bio inicijalni impuls, ali nisam bježao od mogućnosti da se rugam sadašnjosti kroz sliku povijesti, što je bilo vrlo lako jer se malo toga promijenilo, samo je prizma kroz koju gledamo stvari izblijedjela neke boje, ali u suštini se nismo puno maknuli od četrdeset i prve. Tisuću osamsto četrdeset i prve.

Na svakoj sam prozi duplo više vremena proveo istražujući nego pišući. Bude li vas zanimalo kako se puši opijum, kojim jezikom piše Petar Zoranić ili kako se Hauksbeejevom mašinom rade munje – samo javite

Riječ je o svojevrsnoj rastresenoj priči, u 52 glave, radnju pripovijedate nelinearno, no ipak se do samoga kraja držite svoje glavne protagonistice. Na koji ste način, s vremenom, došli do takve strukture?

Odmah sam poželio napisati Gilinu biografiju kao seriju priča. To su trebale biti priče o ženi-vračari koja ide od sela do sela i u svakome učini kakvo čudo, pomaže ljudima boriti se protiv demona, bili demoni njihovi susjedi ili oni sami. Međutim, Gilina priča je ispala kompleksnija, dobila je djetinjstvo i starost, sina, pa mi nepovezane priče više nisu odgovarale. Krenuo sam ih isprepletati sve dok naposljetku nisam odustao i od jasnog jednoglasnog pripovjedača pa se prepustio igri u kojoj svaka sljedeća glava nosi novu perspektivu priče o istoj ženi. Kad sam pred sebe stavio tih 30-ak priča, počeo sam razmišljati o formi. Kako to napraviti zabavnim? Ja sam prvi koji ne bih čitao 450 stranica debelu knjigu ako me svako malo ne nagradi kakvim iznenađenjem, kakvom spoznajom ili a-ha! momentom. Ne privlače me knjige koje ne bude moju znatiželju. Istina je da poznajem dvije vrste dobrih knjiga: one koje su dobre pa kažem sebi "ovo je baš dobra knjiga" i one kojima se jedva čekam vratiti. Jedva čekam da se dan primakne kraju pa da uronim u kauč i uhvatim je se. Priznajem, malo sam sucker za žanrovskim forama, cliffhangerima i neočekivanim preokretima: Zamisli, on je zapravo sve vrijeme njezin sin! O, mi hijo, mi amor!

U romanu su prilično važan tretman dobile i teme radničkog organiziranja žena: primjer radničke borbe u svilogojstvu i pobuna radnica. Koliko ste, tijekom rada na knjizi, doista proučavali povijest?

Iščitao sam svašta, ali moj roman nije povijesni. On je nekakva mikstura i pastiš svjetske historije ugurane pod našu stražnjicu. Vrijeme, ambijent i prostor su vjerno utemeljeni, no moji romaneskni zapleti često su posuđeni, možda i izmišljeni. Sudbina djevojčice Gile je preuzeta priča o izgubljenoj djeci Somalije, pobuna u svilarstvu je često viđena pobuna radnika iz sredine 19. stoljeća uz dašak "Germinala", vražju javnu rasvjetu su razbijali u Rimu, ne nužno u Gospiću, i slično.

Važno pitanje romana jest i njegov pripovjedač, onaj koji nas na osobito ludički način vodi kroz događaje koji su oblikovali Gilinu sudbinu. Čini se da humorom i različitim uputama koje pripovjedač daje čitatelju on na neki način stalno pokušava utjecati na čitateljsko iskustvo i olakšavati mu. Odakle tolika briga za čitatelja, je li takvo što doista potrebno?

Iz moje perspektive to je primarno. Ja sam autor-zabavljač i kao takav sam dužan čitateljima pružiti najugodnije moguće iskustvo. Ne želim ih gnjaviti, ne želim im dosađivati, poštujem njihovo vrijeme i trud i dajem sve od sebe da im pomognem u tom procesu te da ih pritom i zabavim. Zato je knjiga puna intervencija pripovjedača, neki su odlomci napisani s ciljem da rekapituliraju sadržaj, a na kraju knjige su popisani likovi, vremena i mjesta radnje s pomoćnim tumačenjima, pa je cijela knjiga poput misterije s puno ključeva za otključavanje i razumijevanje.

Jurica Pavičić je napisao kako je "'Kostonoga' dinarski, feministički Kerempuh". Mora li se uvijek velikim ženskim likovima pronalaziti pandan u muškima? Kako se vama čini ta usporedba?

To je ta posljedica višetisućljetne književnosti pisane isključivo muškom rukom, da gotovo sve književne uzore imamo među muškarcima, pa je puno teže naći sličan lik među ženama. Ali zato i pišemo ovo, da normaliziramo pa da jednog dana neka druga junakinja može biti uspoređena s Gilom, zar ne? Usporedbom sam zbilja počašćen. Petrica ima taj sličan ruralno-antiautoritativni zajebantski glas, baš kao i "Mladenkin" pripovjedač.

Pretpostavljam da ste pišući "Mladenku" i istražujući različita područja, od alternativne i službene povijesti, vještičarenja, ljekovitog bilja, etnologije... upili mnogo različitih znanja. Je li to jedan od pozitivnih efekata rada na ovom romanu?

Jednako mi je bilo raditi i na prijašnjim romanima. Na svakoj prozi duplo sam više vremena proveo istražujući i kopajući po materijalima nego pišući. Bilo koja priča iz "Mučenica", na primjer priča o Marie Curie od samo pet-šest stranica... Pa nemam obraza uopće se nje dotaknuti bez da prvo pročitam dvije njezine biografije. Sad je bilo još gore. "Mladenka" ima 50+ priča i za mnoge od njih sam se pripremao tjednima, pa i mjesecima. Ipak, to je divno iskustvo. A rezultat vrlo iskoristiv, također. Bude li vas zanimalo kako se piše kritika koncerta za violinu i orkestar, kako se puši opijum, kojim jezikom piše Petar Zoranić ili kako se Hauksbeejevom mašinom rade munje – samo javite.

Je li vas u procesu pisanja i rada na romanu spopadala malodušnost, redovna gošća na ovako dugim literarnim putovanjima? Oko čega ste se brinuli i kako su te brige jenjale?

Četiri godine pisanja sam proveo s dilemom: valja li to išta? Nisam od velikih ambicija, ali dugo sam stvarao nešto u što sam bio prilično nesiguran: čemu ta knjiga, zašto je pišem, za koga je pišem? U početku sam se brinuo oko toga tko će to uopće željeti čitati i ne idem li možda previše izvan struje s nestandardnom arhitekturom romana. Onda sam malo testirao taj početni koncept, prvi čitatelji su se iznenadili, pa sam shvatio da knjiga klizi izvan očekivanih okvira. Morao sam prelomiti: ili se vratiti na klasično pripovijedanje ili otići do kraja u ludizam. Taj je trenutak bio kritičan. Nakon toga sam malo opuštenije ušao u proces i uživao sve do njegovog kraja.

 

Okej je pisati neočekivano

Postmodernističkom strukturom, metafikcijskim i intertekstualnim postupcima roman dobiva na razigranosti i dinamici. Koji su vam romani regionalne i svjetske književnosti bili na umu dok ste pisali "Mladenku kostonogu"?

Odavno volim knjige koje lome klasičnu narativnu normu, često me sama struktura znala fascinirati više nego sam sadržaj. "Mladenku kostonogu" nisam zamislio kao takvu knjigu, ali kad se fabula počela rasipati, forma se sama nametnula. Skokovi između vremena i radnji povukli su skokove u stilovima i propovjednim tehnikama. Svojedobno sam uživao u "Flaubertovoj papigi" Juliana Barnesa. Bio je to sjajno, u stilu: sad ćemo stati s pričom pa nabrojiti sve restorane u kojima je Flaubert ručao. Ali i to je priča i to sjajna, ta karakterizacija odnosa kroz neke naizgled nebitne fakte prezentirane kao gole informacije. Volim to. Poslije, kad sam se zapleo pa tražio izlaz, čitao sam o strukturi "Uliksa" i "Finnegana", čituckao oulipovce, posebno Pereca i Queneaua. Ohrabrio me Saundersov "Lincoln u bardu" i još neki noviji naslovi, pokazali su mi da se ne trebam bojati, da je okej pisati neočekivano. A onda, kad sam postavio okvir, trebalo je realizirati sve zadatke koje sam si nametnuo. To je zahtijevalo puno petljanja, puno čitanja i učenja, a uz sve to sam pazio da ne odem preduboko u koncept, da ostanem lagan i čitljiv, napet, zanimljiv i uzbudljiv – petparački.

Na koji način književna praksa izvedena u tekstu jamči i/ili daje za pravo piscu da pristaje da ga se zove feministicom hrvatske književnosti, kako je to napisala kritičarka Jagna Pogačnik u svojoj recenziji knjige? Što pisca muškarca čini feministom i osjećate li tu "titulu" zasluženom?

Ne mislim da to treba posebno kategorizirati. Da, imam razumijevanje i empatiju prema potlačenima, obespravljenima, izrabljivanima i prezrenima, što bi uistinu trebao imati svatko. O tome često i pišem. Neke teme ispisujem kao sadržaj, na primjer položaj žene u društvu i povijesti u "Mučenicama", druge koristim gotovo usput, normalizirajući ih, na primjer transrodni lik Dodole iz krimića o Mimi. Sve to zajedno je minimum angažiranosti, nešto što je dužan svatko od nas, ne mislim da je vrijedno posebne titule.

Zašto vas toliko intrigiraju teme ženskog buntovništva, materinstva, pa i mučeništva?

U mladosti su me zanimale te teme, želio sam bolje razumjeti tuđe iskustvo pa sam pisao knjigu u ženskom licu. Danas nemam tih potreba ni ambicija. Pišem bez velikih kalkulacija, iz lika, ne iz roda. To što su u "Mladenki" ženski likovi junakinje, a muški negativci, to nije moj konstrukt, to je svijet. Takav je bio, takav je i sada. Moji bespomoćni likovi čine sve da bi preživjeli, da bi došli do moći koja im to omogućava, a ovi drugi, koji moć imaju, oni čine sve da bi tu moć zadržali, pa kojeg god roda da su. Bunt, mučeništvo, pa i roditeljstvo često su samo poligoni te iste borbe.

Našli ste se u finalu književne nagrade "Fric", ali niste pobijedili. Nagrade su važne autorima, ali i izdavačima, jer povećavaju vidljivost knjige u medijskom prostoru zagušenom infotainmentom i apokaliptičnim vijestima. Što u tom smislu priželjkujete u budućnosti?

To me vraća na onu prvu dilemu: zašto uopće pišem knjige? Pišem li ih da bih zadovoljio neku svoju unutarnju taštinu ili da bih nešto pružio čitateljima i ako je ovo drugo na stvari, što bih to mogao ponuditi čitateljima a da oni već nemaju i nije li misao da to uopće mogu isto taština? Tek se učim odvojiti od vlastitog djela. "Mladenka" nije dobila "Frica", ali je dobila "Kočićevo pero", neke zgodne neformalne titule i općenito ima dobru recepciju pa joj ja više ne trebam. Želja mi je da se ovaj hype koji je postigla slegne pa da se knjiga smjesti gdje joj je mjesto, a meni otvori vrata za rad na nekom novom kreativnom djelu.