"Pesak pjeskare", novi roman novosadskog pisca Milenka Bodirogića (1964.), promoviran je na nedavno održanom Interliberu. Osim po romanu "Po šumama i gorama" (2019.), koji pripada najzanimljivijem dijelu književnosti ovih prostora proteklih godina, Bodirogić je cijenjen i kao autor slikovnica i knjiga književne fantastike u kojima se uz raskošne ilustracije nekolicine srpskih likovnih umjetnika bavi srpskom narodnom mitologijom. Urednik je izdavačke kuće Orfelin u kojoj se velika pažnja pridaje detaljima izrade knjige – posebno visokoestetiziranim naslovnicama, zbog kojih ćete svaku knjigu iz njegove biblioteke poželjeti uzeti u ruke.

Čitatelji vašeg romana "Pesak pjeskare" doživjet će ga, bez sumnje, (i) kao nastavak prethodnog romana "Po šumama i gorama", iako nije riječ ni o kakvom nastavljanju, nego o drugačijoj temi i strukturi. Ipak, snažna senzacija habitusom nekog mjesta – u prvom romanu hodočasničkim putem partizanske revolucije po šumama i gorama, u drugom šetnjama mjestima koja evociraju historijski tegobne događaje – povezat će tektoniku zajedničkog prostor/vremena. I ako to nije teško zaključiti na temelju prvog čitateljskog dojma, posebno je zanimljivo pratiti kako se na zajedničkom historijskom terenu razlikuju dva važna lika iz dva romana. Rajić, lik hodača putevima partizanske pjesme, kreće se po šumama i gorama u potrazi (ne i iluziji, nego u potrebi osvještavanja važnih događaja kao nužnosti vlastitog životnog poslanja) u romanu "Po šumama i gorama" ide pravocrtno, gotovo po liniji stiha pjesme. U romanu "Pesak pjeskare" pripovjedač je jedan od trojice prijatelja, također u nekoj vrsti potrage kao nužnosti života – ali je ta kružnog karaktera, u melankoliji života kao kvaliteti osuđenoj na samoću. Kako razmišljate o eventualnoj sponi dvaju romana?

Da, kad se "Pesak pjeskare" pojavio neki su ga čitači, do čijeg suda držim, posmatrali kao nastavak romana "Po šumama i gorama" prosuđujući otprilike ovako: ako u prvom romanu imamo dominantni lik hodača Rajića i samozatajnog pripovedača o kome gotovo ništa ne znamo, onda će nam "Pesak pjeskare" doneti neko saznanje. Na takvo čitanje naročito zavodi prvo poglavlje koje se zove "Tuz" (so na turskom) i bavi se pripovedačevim detinjstvom. Ali, posle tog poglavlja, struktura romana se lomi, prestaje biti linearnom, kakva je u "Po šumama i gorama", i postaje prostorno-vremenski kovitlac, bar sam je takvom zamislio, jer Rajić je samosvesni hodač – on, iako bolestan, zna kuda i zašto se kreće.

Pripovedač u "Pesku pjeskare" pak to nije – on tumara, vrti se ukrug nošen sećanjima; njegovo bi se hodanje pre moglo uporediti sa onim Mensurovim (lik iz romana, op. a.), nakon noćne sahrane pobijenih na Kapiji, koje postaje tako senzitivno da hodaču čak i obuća smeta. Melanholija je još od antike smatrana patološkim stanjem, bolest crne žuči koja ovlada umom i telom, kod Frojda je ona patološko žalovanje, ali meni se čini da u melanholiji ima nečeg plodotvornog, nečeg što vam omogućava da na drugačiji način sagledate svet, da ga bar na trenutak otvorite.

Pripovjedač je, po objektivnom statusu njegove obitelji, ali i vlastitom osjećaju, siroče po vokaciji – orfelin. Što nosi bivanje siročeta u svijetu: melankolija orfelina ne znači pasivnost, nego baš suprotno, otvorenost svijetu: ili?

Dugo sam mislio da je moje orfelinstvo plod detinjstva koje sam proživeo odvojen od roditelja, živih i zdravih, ali od kojih su me morali spasavati – o tome pišem u prvom poglavlju "Peska pjeskare" – i da je moje usaglašavanje sa svetom neminovno. Tome sam zaista težio. A onda se desio raspad zemlje u kojoj sam rođen i poraz ideja kojima sam bio privržen – idejama socijalne pravde, jednakosti, bratstva... Tada sam živeo u Beogradu, bio sam na postdiplomskim studijama na Filološkom fakultetu i 9. marta 1991. sa balkona Narodnog pozorišta urlao je četnik Vuk Drašković, nasuprot njega je stajala Miloševićeva birokratska, nacionalistička policija, već odavno srpska, i ja sam bio izbezumljen – između ta dva zla se nije moglo birati. Najtužnije je što to nije bila odlika samo ovog podneblja – bila je to opšta konstelacija, povratak u bolju, mitsku prošlost. Posle su me ratovi devedesetih uverili da ne mogu i neću da prihvatim novoproklamovane vrednosti. Danas mislim da je orfelin sinonim za postojanje u svetu, takve me sudbine zanimaju i tako "naoružan" melanholijom i orfelinstvom, svoju nesigurnost i ranjivost mogu pretvoriti u poetički stav.

 

Neraskrinkane aveti

Kažete da su u temeljima oba romana autobiografski elementi. Doista je postojao Rajić, lik hodač iz prvog romana, poznavali ste ga? I priča o trojici prijatelja, trojici dječaka različitih etnija (Mensura, Bogdana i pripovjedača) ima uporište u stvarnim biografijama? Što vam je bilo važno pokazati u priči o rasapu dječačkog prijateljstva? U metafori većeg plana uvijek se može reći da je raspad multietničkih prijateljstava na Balkanu znak raspada zajedničke države – ali nije valjda samo to? Kompletna historijska arhitektura detonira u druženju prijatelja, evokacija povijesnih nepravdi na mjestu tih događaja rezonira jedino kroz njihova tijela i razgovore? Veliki povijesni događaji rekreiraju se jedino tako?

Nije mi bio cilj da stvaram alegorije, da se krijem u metaforama – za mene Mensur nije nikakvo otelotvorenje muslimanstva, bošnjaštva, niti Bogdan srpstva, pravoslavlja. Mene to ne zanima. Bezbožnik sam i ne pripadam nijednoj etniji, ne mogu pojmiti sintagmu "multietničko prijateljstvo". Ono što se Bogdanu dogodilo – da kroz isihazam, mistiku i nekakvo prinošenje sebe kao žrtve, kroz sakrifikaciju, otkrije pravoslavlje i da mu, u tom pravoslavlju, nekakav episkop uništi život – rezultat je neponovljivog sticaja okolnosti.

Mislim da u ključnoj sceni razlaza sa Bogdanom pripovedač otprilike kaže: "Dečak je znao da Bogdan na husinskom groblju laže, da govori tuđe, naučene reči, kao da je zaista porod šarenih eklektusa i da vapije da ga u njegovom gordom odlaženju pozovemo da se vrati". Eklektus je, za vaše čitaoce koji nisu čitali "Pesak pjeskare", vrsta papagaja, i nisam slučajno odabrao baš njih, baš tu vrstu, baš to ime. Ekletik je neko ko spaja sve i svašta, često i protivrečne ideje, kao nekakav stroj, kao nekakva zaludna mašina, kao životinjica što je ovladala rečima bez razumevanja njihovog značenja. Bogdana kao da su obuzeli fantomi i u tome vidim smisao vašeg pitanja – ti fantomi atavistička su odlika našeg prostora. I drugde, svakako, postoje slične aveti, prepun ih je svet, ali nikome kao nama ovde nije bila pružena jedinstvena prilika da ih raskrinkamo, a mi smo je propustili.

Jednom su me na husinskom groblju dve starije žene upitale čiji grob tražim. Rekao sam im da sam došao iz Novog Sada, da niko moj nije tu sahranjen i da imam nameru da pišem o Husinskoj buni. Pogledale su me čudno, a jedna je kazala "Nema se tu šta pisati. Sve je odavno zapisano i zaboravljeno"

Kako biste objasnili koncept geopoetike kao svoje metode i pristupa u radu? Što vas, kao čovjeka koji mnogo boravi po šumama i gorama, ondje potiče?

Moje je pisanje geopoetičko – ne mogu da ga zamislim bez putovanja i hodanja, strahujem da bih onda izmišljao, lagao. Ali ta je geopoetičnost skučena, ona je ograničena na prostore bivše Jugoslavije, njih mi nikada nije dosta. Dok je ona postojala, toga nisam bio svestan, podrazumevala se, a sada je promatram kao iščezlu civilizaciju, kao Atlantidu, kao utopiju za kojom uzalud tragam. Kad hodate šumama dugo, do iscrpljenosti, i preko, do iznemoglosti, postoji nešto što vam se može dogoditi – retko, ali može – da zaboravite na sebe, na trenutak-dva, ne znam na koliko, i tada osetite slobodu.

Ja tu slobodu, koja mi se dogodila par puta – tačno znam kada i gde, a prvi put na Fruškoj gori dok sam hodao sa Rajićem – nisam umeo da imenujem, i kad sam o njoj pričao Rajiću, on mi je kazao: "Eto, gvirnuo si u komunizam." Na gotovo svim hodanjima za roman "Po šumama i gorama" sa mnom je išao i Nikola Janković, koji je fotografisao, i tako se moj pogled umnožavao. To je trajalo godinama – mislim da u arhivi imam oko 8.000 fotografija. Pišući "Pesak pjeskare" bio sam desetak puta u Tuzli i na jedno od tih putovanja sam pozvao i Nikolu, kao što sam ga pozvao i u Trbovlje.

Dva su snažna toponima u dva romana: Bugojno u "Po šumama i gorama" i Tuzla, grad soli, ugljena i pijeska, u "Pesku pjeskare". Tuzla je, kako se često i ističe u romanu, bila ponosno "crveni", komunistički grad. Kakva je njena sudbina u poraću 1990-ih, u romanu se shvaća scenom tragične smrti čovjeka čija etnija nije oportuna političkom trenutku. Zašto vam je Tuzla važan znak? Čega je ona znak?

Tuzla je grad u koji sam, sticajem čudnih okolnosti, došao kao dečak, na mesec-dva, dok se prilike u mojoj porodici ne srede, a u kojem sam, svojom voljom, ostao trinaest formativnih godina – zapravo, tamo sam proveo detinjstvo i ranu mladost. Otišao sam početkom osamdesetih. Na onim fatalnim "prvim demokratskim izborima" u novembru 1990., Tuzla je bila jedini veliki grad u BiH koji nije podlegao zovu nacionalističkih sirena – od sto mandata u njenoj gradskoj skupštini, šezdeset i tri osvojile su leve, nenacionalne stranke, koje su imale apsolutnu većinu.

Tuzla je zato bila grad u kojem je Jugoslavija najduže umirala, jer treba zanemariti onaj cinizam od Jugoslavije u Srbiji i Crnoj Gori dok su Beogradom paradirali četnici. Našavši se u žrvnju između agresije sa istoka i zahteva centralističke vlasti iz Sarajeva, a od devedeset i treće i onih iz Zagreba, preplavljena prognanima koje je trebalo zbrinuti, gotovo umorena glađu, Tuzla nije uspela sačuvati svoj "drugačiji put", ili je to učinila tek delimično. Daleko od toga da je diviniziram – 15. maj na Brčanskoj malti smatram zločinom – Tuzla i dalje ostaje mogućnost koja je propuštena. U njoj, koliko znam, nacionalisti nikada nisu pobedili.

Cela je Evropa preplavljena revizionizmom: revidirana je Francuska revolucija, revidirana je Oktobarska revolucija i Drugi svetski rat, čitav bivši Istočni blok živi revizionizam, živi u retrogradnoj mitskoj prošlosti, naročito Poljska sa papom Vojtilom

Priča o Husinskoj buni, tragičnom povijesnom događaju iz 1920. koji je u historiografskom registru i u Jugoslaviji i sada uglavnom prešućivan, u "Pesku pjeskare" ima najvažniju ulogu. Nevjerojatna okrutnost koja je upotrijebljena protiv husinskih rudara nažalost najviše podsjeća na razinu svireposti aktualnog, globalno militariziranog kapitalističkog svijeta – ali to ovdje nije poanta. Husinska buna je lajtmotiv romana kao povijesna prekretnica. Na prostoru gdje se kažnjava solidarnost među radnicima, rasap države je neminovan?

Pišući "Pesak pjeskare" nekoliko puta sam išao na Husino. Jednom su me na husinskom groblju dve starije žene upitale čiji grob tražim, želele su da mi pomognu. Rekao sam im da niko moj nije tu sahranjen, da sam došao iz Novog Sada i da imam nameru da pišem o Husinskoj buni. Pogledale su me čudno, a jedna od žena je kazala "Nema se tu šta pisati. Sve je odavno zapisano i zaboravljeno." Zapisano i zaboravljeno! Onda sam se setio desetaka i desetaka knjiga o NOB-u i revoluciji koje sam iščitao pišući "Po šumama i gorama", i tamo je sve bilo zapisano i – zaboravljeno. Promenila se hegemona epohalna svest i nikoga više to nije zanimalo. Ta je hegemona svest na početku obećavala večni kapitalistički mir i kraj istorije, a kako stvari sada stoje, dovela nas je, luđačkim koracima, na ivicu globalnog sukoba.

Za mene je Husinska buna, koja je planula krajem decembra 1920. godine, stajala na početku i na kraju Jugoslavije – isti mehanizmi koji su ugušili Bunu razoriće i Jugoslaviju: mehanizmi bezakonja, proizvedene mržnje i konstitutivnog nasilja, čiji je zadatak bio uništiti u korenu solidarnost kao osnov društva. Rudari u Kreki su možda i mogli štrajkovati, njih bi onda ad hok militarizovali, pozvali na vojnu vežbu i stavili pod ingerencije vojnih sudova – uzgred, to je učinjeno sa železničarima u aprilu te godine – ali svakako nisu smeli spasavati slovenačke kamarade, koji su u Tuzlu stigli 1919. kao neka vrsta nesvesnih štrajkbrehera, a sada su, sa ženama i decom, po decembarskom mrazu, bili pred progonom, jer je to spasavanje siguran znak da društvo kao solidarna ljudska zajednica još uvek postoji.

Ono što vojska i policija, vezane prisenkom zakona, nisu mogle da urade učiniće narodna garda, sačinjena od policijskih žbira i ljudi korumpiranih koncesijama za eksploataciju uglja i trgovinu solju – oni će silovati, pljačkati i mučiti. Kad u Sarajevu, aprila 1992. četrdeset hiljada demonstranata traži opstanak zemlje, formiranje Komiteta narodnog spasa, raspisivanje izbora na kojima nacionalističke stranke ne mogu učestvovati, razoružanje paramilitarnih jedinica, na njih se puca snajperskim puškama. Posle toga zemljom haraju Tigrovi, Crne pantere, Žute ose, Beli orlovi, kako se sve nije zvao taj ološ.

(Foto: Sandro Lendler)

Šta je demokratija?

Oba vaša romana su politički precizno postavljeni i udaljeni od ikakve političke agitacije. Uostalom, što bi (danas) uopće bila politička agitacija? Znači, pretpostavka šetnje "putevima revolucije" jest, naravno, svijest o tome da je 1945. godina donijela oslobođenje od fašizma i pobjedu narodnooslobodilačke vojske. Ako mislimo da nije tako nego suprotno, pa je 1945. građanima donijela torturu socijalističke Jugoslavije, u čemu je smisao moderniteta na račun kojega smo se obrazovali i rasli u miru do 1990-ih? Što nam je onda donijelo poraće 1990-ih: ako razmišljamo u progresiji historiografije "dvaju totalitarizama"?

Historiografija dvaju totalitarizama stoji na stanovištu da su nacizam i socijalizam istovetni društveni procesi i da tako skupa stoje nasuprot parlamentarnoj demokratiji. Ponekad se ide tako daleko da se tvrdi kako je nacizam sa svojim konclogorima bio tek reakcija na sovjetske gulage. Taj je naučni pristup tako "tanan" da liči na pokušaj neurološke operacije na mozgu hirurškim alatima poput sekire. Osim toga, nije jasno šta je demokratija – da li su izbori, glasanje i parlament dovoljni uslovi, a nebitno je kako se i pod kojim uslovima do izbora stiže i ko na njima može aktivno da participira a da ne bude samo delić poluslepog glasačkog tela nakljukanog mržnjom ili paralisanog strahovima? Ako je tako, onda je i Izrael demokratska država koja na čudan način rešava probleme svojih građana koji nisu Jevreji, ako je tako, onda je i Srbija demokratska država.

Ako su revizionističke historiografske tendencije jedina sigurna točka koja povezuje sve postjugoslavenske prostore, je li taj proces završio svoj puni krug? Ili je to depresivna teza i stvar je naprosto u tome da se "prestanemo baviti" partizanima, ustašama i četnicima, i da gledamo svoja sitna posla?

Revizionizam nije odlika samo naših, postjugoslovenskih prostora, on je ovde uvezen, kao i gotovo sve drugo, jer mi još od partizanstva, samoupravljanja i nesvrstanosti imamo vrlo malo – zapravo uopšte nemamo – rešenja za vlastite probleme. Cela je Evropa preplavljena revizionizmom: revidirana je Francuska revolucija, revidirana je Oktobarska revolucija i Drugi svetski rat, čitav bivši Istočni blok živi revizionizam, živi u retrogradnoj mitskoj prošlosti, naročito Poljska sa papom Vojtilom, o kome je Štulić pevao, Svetim Jovanom Ivanom Pavlom, prvim poljskim papom, nečim najružnijim što im se moglo desiti. Mi možemo prestati da se bavimo ustašama i četnicima, ali oni, četnici i ustaše, baviće se nama, našim životima.

To se najbolje vidi u suludim predlozima gradonačelnika Beograda da se kosti narodnih heroja Ive Lole Ribara, Ivana Milutinovića, Đure Đakovića, Moše Pijade – svesno ih imenujem – ta imena i te ljude moramo pamtiti – izmeste sa Kalemegdana, da se posmrtni ostaci Josipa Broza nekuda odnesu iz Kuće cveća, a da se na Terazijama podigne spomenik Draži Mihailoviću, dokazanom zločincu. Ovde se sada snimaju filmovi i serije o Draži, o četničkim herojima Halijarda, a Službeni glasnik je upravo izdao ušminkanu monografiju o Nikoli Kalabiću, zapovedniku Gorske garde koji je lično određivao koliko ljudi i gde treba zaklati. Partizanima se svakako moramo baviti. Njihova je epopeja najveći emancipatorski poduhvat u povesti ovih prostora, od njih se mora učiti.

Pijesak pjeskare je mjesto utjehe za pripovjedača ovoga romana. A za vas, profesionalno i privatno, što predstavlja svakodnevnu utjehu, a što optimizam rada i života? Čime se sada, kojom temom ili motivom, u svojoj literaturi bavite?

Ne pišem. Uvek kada nešto završim mislim da nikada više neću pisati, dugo ostanem u onom svetu kojem sam posvetio godine. Kad sam sada odlazio u Tuzlu, posle gotovo četiri decenije, tamo više nije bilo peska pjeskare, izraslo je neko šipražje, zakržljalo drveće, šikara.