U BiH već neko vrijeme nije moguće objaviti knjigu. Cjelokupan rad Nacionalne i univerzitetske biblioteke je obustavljen zbog nagomilanih finansijskih problema. U javnosti se smjenjuju međusobna optuživanja i prebacivanje krivnje. Situacija je pomjerila iz fotelje i visokog predstavnika koji je pompozno naredio deblokadu ove institucije, podsjećajući nas šta bi nam – što simbolički, što realno – ona trebala biti. Naravno, njegova je naredba polovična i ne rješava status Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH niti ostalih šest kulturnih institucija od državnog značaja.
Dok se sve to dešava, meni je stalno pred očima jedna nagorena knjiga iz Vijećnice (gdje se prije rata nalazila naša matična biblioteka), koja se danas čuva u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu. Knjigu je Muzeju donirala Alma Telibečirević, koja je u ljeto 1992. kao 14-godišnjakinja sa prijateljicom otišla do spaljene Vijećnice, u nadi da će nešto naći i spasiti. U svom svjedočenju za Muzej, Alma je rekla da je te prve ratne godine, dok se još nije znalo ni koliko će rat trajati ni šta će se sve dešavati, čin spašavanje knjige činio veoma važnim, i jedinim smislenim.
Poslije rata i obnove, pod izlikom da građevina prvotno nije ni pravljena za takve potrebe, biblioteka se nije vratila u Vijećnicu. Danas u njoj sjede gradske vlasti, a možete je i rentati za raznorazne događaje, ako imate dovoljno da platite. S druge strane, pored silnih obećanja i uvjeravanja da će se za biblioteku pronaći trajno rješenje, ona sve ove godine preživljava u propaloj kasarni Maršal Tito, za koju bismo valjda trebali vjerovati da je prilagođeniji prostor za knjige.
Doći će još jedan august kad će nas putem medijskih glasila i društvenih mreža političari obasipati fotografijama spaljene Vijećnice, prisjećajući nas (poput visokog predstavnika neki dan) na taj varvarski čin. Do tada, a i poslije, pljuštat će međusobne optužbe zašto smo došli do ovog besmisla, te potpune paralize kulturnog i znanstvenog života u zemlji.
A kada im postavite jasno i konkretno pitanje, oni će (što je očito trend danas u svijetu uopšte) posegnuti za krilaticom "sve je to previše komplikovano". A zapravo vrlo je prosto. U ovom slučaju, koliko god se u proteklih 30 godina vlasti smjenjivale, sve su one zajednički gradile i izgradile politički i društveni sistem u kojem im kultura i nauka ama baš nimalo ne trebaju da bi vladali. Zato mi danas umjesto trajnog rješenja imamo zatvorena vrata biblioteke.
Na kraju, možemo se još samo pitati: jesu li nagorene knjige jedino što nam preostaje?
