Dok hodate prema kabinetu ministrice kulture Slovenije Aste Vrečko, prolazite pored aleje zidnih fotografskih portreta bivših ministara/ca kulture, desetak ih je sigurno. Situacija je gotovo komična jer odmah primjećujete da je od 1990-ih rijetko koji profesionalac/a ovdje odradio mandat do kraja. Zamišljamo kako bi tek izgledala aleja bivših ministara suvremene hrvatske politike: kolika bi to bila aleja...

Ali u Ljubljanu dolazimo s odlukom da ćemo se u razgovoru kloniti komparativnih sličnosti i razlika hrvatskog i slovenskog modela politike: koliko god to bude moguće. Uostalom, temeljna razlika hrvatskog i slovenskog modela je politički tezična, jer Asta Vrečko u koalicijsku vladu Roberta Goloba dolazi iz kvote Levice. Od rujna 2023. godine vrši i dužnost koordinatorice te stranke čime je zamijenila dotadašnjeg koordinatora Levice Luku Meseca, aktualnog ministra za delo, družino, socijalne zadeve i enake možnosti (ministra za rad, obitelj, socijalna pitanja i jednakost prilika).

Obrazovanjem povjesničarka umjetnosti s interesom za slovensku i jugoslavensku umjetnost 20. stoljeća, Vrečko je paralelno razvijala akademsku i političku karijeru. Predaje na Odsjeku za povijesti umjetnosti ljubljanskog Filozofskog fakulteta i jedna je od osnivačice Levice, s iskustvom rada u umjetničko-kulturnim institucijama i projektima kao i iskustvom javno političkog rada širokog spektra od čega ističemo, recimo, njezin mandat gradske vijećnice u Ljubljani od 2018. do 2022. godine.

Levica je u Golobovu vladu ušla s kapitalom dosljedno lijeve stranke ekološkog opredjeljenja. Uvijek jasno odmaknuta od liberalnog centra i s iskustvom osam godina parlamentarnog rada prije ulaska u aktualnu vladu, Levica se kao zelena politička alternativa Slovenije zalaže za demokratski socijalizam odnosno koncept socijalne države u kondicijama 21. stoljeća čiji program sažima naslov "Budućnost za sve, a ne samo za neke". U kapacitetima ljevice kojima se na našim prostorima raspolagalo, još od dekadanse socijalizma lijeva politička misao održavala je trajno maćehinski odnos prema kulturi.

Uspije li, stoga, slovenska Levica u koalicijskoj vladi zadržati energiju promjene prema gabaritima socijalne države, kultura bi po prvi put, kao unikatni primjer prakse na postjugoslavenskom prostoru i dokaz smjele političke promjene malog kulturnog polja unutar EU-a, mogla doživjeti historijski okret. Transformaciju pod utjecajem ljevice, gdje konačno raste društveni status njezinih depriviranih protagonista. A može li ljevica rasti u društvu kroz kulturu? Kakva je dinamika toga rasta, na kakvom političkom humusu? U rasteru tih pitanja, za razgovor s Astom Vrečko odabrali smo perspektivu šireg plana.

Njezin medijski lik poznat je, i izvan slovenskog konteksta, po britkosti artikulacije stavova Levice. Druga je stvar što šira javnost Hrvatske pojma nema o ičemu što se događa u (političkom životu) Sloveniji. "I ne samo šira javnost", dodaje naša sugovornica na početku razgovora za Kulturne Novosti.

Uz činjenicu da ste partizansku pjesmu uvrstili u fond nematerijalne baštine, možda nema potrebe da razgovaramo o značenju naslijeđa socijalizma u kulturnoj politici koju sada vodite? Što su onda gabariti postjugoslavenskog kulturnog prostora, na terenu vaše politike?

Postjugoslavenski kulturni prostor je prirodno mjesto suradnje svih zemalja bivše Jugoslavije. Veže nas slična kulturna legislativa, sličan način općeg i umjetničkog obrazovanja i konceptualno jednaka kulturna infrastruktura u kojoj su, primjerice, kulturni i društveni domovi imali značajnu ulogu. Veže nas i odnos prema instituciji samostalnog umjetnika i samostalnog kulturnog radnika, koju je Slovenija kao prva od republika u Jugoslaviji 1980-ih uvela kao kategoriju, a u aktualnom mandatu intenzivno radimo na njezinoj poboljšanoj aktualizaciji u polju radnog prava.

Gledajući pak historijske razlike, treba reći da je tranzicija u Sloveniji, koja za razliku od Hrvatske praktički nije imala rat od 1945., tekla drugačije. Institucionalizacija umjetnosti i razvoj umjetničkog obrazovanja u Hrvatskoj su se dogodili 50 godina ranije nego u Sloveniji. Kao što je poznato, u Jugoslaviji je Zagreb bio tretiran kao kulturni centar, Beograd kao politički, a Ljubljana je bila u nekom tipu zaostatka, nekoj svojoj trećosti. Proces institucionalizacije kulture i umjetnosti u Sloveniji se u potpunosti razvijao nakon Drugog svjetskog rata, što svemu što slijedi čini značajnu razliku.

 

Izgradnja stanova

Koncept socijalne države je okosnica politike Levice otpočetka. Što ste konkretno postigli?

Koncept socijalne države prije svega podrazumijeva činjenicu da svatko u društvu ima pravo na dostojan život. To znači da se svakom pojedincu, neovisno o njegovom socijalnom statusu ili mjestu stanovanja, jamči mreža javno dostupnih institucija. Činjenica je da se klasne razlike u Sloveniji posljednjih desetak godina povećavaju, a epidemija COVID-a te je razlike još više naglasila. Naš koncept socijalne države temelji se na činjenici da svi u društvu, a posebno mlada populacija, imaju jednake startne pozicije.

Zahvaljujući zalaganju Levice, čiji se stavovi snažno razlikuju od opozicije po pitanju minimalne plaće, zadnjih smo godina uspjeli podići njezin iznos. Uspjeh ove koalicijske vlade, za što se Levica iznimno zalagala, jest i Zakon o dugotrajnoj skrbi u starosti koji je, uz dva desetljeća političkih natezanja između svih zainteresiranih aktera, donesen u prosincu 2022. Riječ je o mjeri osiguranja po solidarnom principu (po uzoru na njemački model, op. a.), koje će uz mirovinsko i zdravstveno osiguranje biti obavezno od ove godine.

Kratke usporedbe radi, Hrvatska koja poput Slovenije ima visok postotak stanovništva kojemu nitko ne pomaže u starosti, nema namjeru uvoditi taj zakon. Nastavite…

Također, u okviru jednog od najvažnijih i ujedno najmanje popularnih resora kojim se bavi Levica, a to je Ministarstvo za rad, obitelj, socijalna pitanja i jednakost prilika, radi se na mirovinskog reformi. Trenutno se zaključuju pregovori s socijalnim partnerima i vjerujem da će sljedeća generacija penzionera osjetiti značajnu razliku u visini iznosa svoje mirovine.

Riječ je, također, o solidarnom principu reforme u pri čemu se povećavaju izdavanja za mirovine: jer je to naprosto neophodno. Društvo koje stvara armadu siromašnih penzionera, osiromašuje u cjelini. Konačno, treća važna stvar u ovom mandatu vlade je sistemski zakon o stanovanju za javni najam, što predstavlja ogroman poticaj konceptu socijalne države.

Postjugoslavenski kulturni prostor je prirodno mjesto suradnje svih zemalja bivše Jugoslavije. Veže nas slična kulturna legislativa, sličan način općeg i umjetničkog obrazovanja i konceptualno jednaka kulturna infrastruktura

Sistem javnog stanovanja za najam kao nove kvalitete u kulturi stanovanja je čin povijesne promjene u slovenskom društvu, koju je potaknula Levica. Na kojim principima?

Jedna od ključnih stvari u historijskom oblikovanju lijeve politike na ovim prostorima je bila gradnja naselja po principima stanogradnje dostupne svakom radnom čovjeku. Socijalistički modernizam 1950-ih i 1960-ih gradio je planska naselja u kojima se zaokruživao princip kvalitete života u svakom njegovom aspektu: od kvadrature dostojne čovjeka, samca ili obitelji, do svih detalja infrastrukture kvarta.

Planski urbanizam i arhitektura kod nas su preživjeli test vremena, jer većina urbanog stanovništva stanuje u toj modernističkoj arhitekturi. Tako je u Sloveniji, Hrvatskoj i posvuda na prostorima bivše Jugoslavije. Problem je, međutim, nastao kad su originalni standardi urbanizma i arhitekture u divljoj tranziciji socijalizma u kapitalizam odjednom postali nadstandard, čija je jedina kvaliteta postao profit, tržišna cijena.

I zbilja je sramota da u čitavih 30 godina u Sloveniji nije došlo do društvenog konsenzusa koji bi bio na toj razini odluke o urbanizmu, iz vremena socijalističkog modernizma. Umjesto toga smo, bez ikakve prilagodbe standardima urbanizma u 21. stoljeću, naprosto nastavili koristiti tu urbanističku baštinu. Kad je prevladala doktrina kapitala kao isključive kvalitete stanovanja, shvatili smo da je prekasno. U današnjoj je Sloveniji, ali i Hrvatskoj, uz dvije prosječne plaće u kući nemoguće kupiti stan ili plaćati najamninu.

Novogradnja je počela: kakva je dinamika zamišljena, uz koliki budžet?

Ove godine imamo dvije tisuće novih stanova, a zatim će se u godišnjem ritmu, po čitavoj Sloveniji, graditi sljedećih dvije tisuće stanova. Riječ je o energetski i ekološki prihvatljivim zgradama, u skladu s konceptom kružnog gospodarstva. Važno je naglasiti da je riječ o drugačijoj kvaliteti stanovanja, zajamčenoj Zakonom o sustavnom financiranju stanogradnje za javni najam. Za period do 2035. godine namijenjen je iznos od oko milijarde eura, što podrazumijeva izdvajanje od oko sto milijuna eura godišnje. U konačnici, poanta je u novom mentalnom skoku društva: u osvještavanju promjene da stanovanje doista može biti dostupno svakome tko pošteno radi u Sloveniji.

Pitanje pacifizma uvijek mora biti na pregovaračkom stolu. Ako ga nema, izgubili smo. U ratu je samo jedan pobjednik, kapital vojne industrije. Naravno da se agresorima treba suprotstaviti, ali to treba biti uz cijenu trajnog mira, a ne proizvodnje daljnjih sukoba

Radi se, dakle, o takozvanom neprofitnom najmu gdje su stanodavci državni i lokalni fondovi a kriteriji dostupnosti su generacijski solidarno postavljeni. U Hrvatskoj se taman dovršava Nacionalni plan stambene politike, koji bi u prvom redu trebao regulirati tržište nekretnina i smanjiti broj praznih stanova u smjeru priuštivog stanovanja. Razlike s vašim modelom su upadljive, iako su i kod vas predstavljena rješenja za funkcionalnost praznih nekretnina?

Urbanizam ideje održivog stanovanja treba aktivirati i u arhitekturi koja nije novogradnja. U tom je smislu potrebno pokrenuti mehanizam obnove starih gradskih jezgri u kojima ima veliki broj praznih, nefunkcionalnih stanova. Radi se na oblikovanju sistemskog mehanizma koji bi zapuštenu arhitekturu doveo u stambenu funkciju. Iako još za to nisu određena proračunska sredstva, riječ je o drugoj fazi sistemske promjene u smjeru održivog stanovanja u Sloveniji, kojom bi se istovremeno zaustavio proces gentrifikacije i uveli standardi zelene politike. Bio bi to veliki korak napretka socijalne politike.

Uglavnom nije teško procijeniti na kojim se temama Levica razlikuje od stavova drugih političkih stranaka u Sloveniji, ali je nezahvalno procijeniti kako će, još u ovom mandatu, javno proći teške teme poput oporezivanja imovine za koju se zalažete – jer je Slovenija po tom pitanju među najgorima u EU-u. Također, aktualna koalicijska vlada bila je među onim rijetkim europskim zemljama koje su priznale Palestinu, što je (i) posljedica dugogodišnjeg parlamentarnog zalaganja Levice za pitanje Gaze?

Slovenija je bila jedna od prvih zemalja koje su osudile genocidni rat u Gazi jer je Levica još prije desetak godina upozoravala na tu činjenicu. Što se Levice tiče, Slovenija je Palestinu priznala u zadnji čas. Da to nismo učinili, ostali bismo ljudski nedostojni.

Poznata je činjenica da se Levica zalaže za izlazak Slovenije iz NATO-a i da je protiv ikakve militarizacije. U aktualnosti razgovora visoke EU-politike o potrebi osnivanja europske vojske, postoji li ozbiljan argument protiv, prema politici pacifizma? Kako to da pacifizam nije politička opcija, ni u tragovima lijevo-liberalnih europskih opcija? Kakav je vaš stav?

Pitanje pacifizma uvijek mora biti na pregovaračkom stolu. Ako ga nema, izgubili smo. U ratu je samo jedan pobjednik, kapital vojne industrije. Naravno da se agresorima treba suprotstaviti, ali to treba biti uz cijenu trajnog mira, a ne proizvodnje daljnjih sukoba – u lošoj beskonačnosti proizvodnje potreba vojne industrije. Stav protiv militarizacije u društvu jedino je jamstvo njegove sigurnosti. Umjesto pogrešne politike poticanja sistema koji proizvodi pretpostavke za buduće sukobe, Levica se zalaže za vrstu emancipatorne politike koja bi povezivala države.

Bio bi to hrabar korak prema politici neopredijeljenih. Nesvrstanih, neutralnih zemalja. Onih država s temeljnom idejom progresivnog lijevog centra, koje u središte svih zbivanja stavljaju čovjeka i predanost trajnom miru. Nedostaje nam razgovor takvog tipa, a radi se doista o najvažnijim pitanjima aktualnog trenutka u svijetu. Zadaća EU-e je, po stavu Levice, da ozbiljno započne razgovor. Odgovorna je za sve svoje državljane i za njihovu budućnost. EU ima povijesnu ulogu trenutka u novom svjetskom poretku, ali se bojim da je uopće nije svjesna.

(Foto: Sandro Lendler)

Kultura kao motor

Koji je temeljni cilj vaše lijeve politike u kulturi, u okvirima liberalnih politika EU-a?

Jedini način mišljenja o kulturi podrazumijeva svijest o njezinoj dvojnoj, neodjeljivoj naravi. S jedne je strane dio društva kao i svaki drugi, samosvojna i komplementarna. S druge strane, ona je mjesto sjecišta različitih društvenih silnica, zbog čega je ključna za dinamiku društva. Kad smo preuzeli ovaj resor, obvezali smo se da ćemo kulturu vratiti iz marginalne političke pozicije u centar društva, da postane njegov razvojni temelj. I sve to da bismo, ne kao narod ili nacija nego kao ljudi zajednice, međusobno lakše živjeli.

Naime, u dobrim aspektima socijalne države kultura se ne shvaća kao parazit. Valja doći do konsenzusa da je ona motor, točka preokreta od koje počinje razvoj društva. A sve ono što pokreće smislenu kulturnu politiku nalazi se u polju radnih prava. Za politiku Levice, u kulturi je najvažnije unapređivanje uvjeta rada. Kako za radnike u kulturnim institucijama, tako i samozaposlene u kulturi.

Rad u kulturi nije privremen, niti je "rad u slobodno vrijeme", nego onakav kao u svakom drugom području društva. Platforma EU-politika služi za povezivanje i suradnju svih država članica, a činjenici da postoje dugoročni programi suradnje nema se što prigovoriti. Štoviše, mislim da su promjene u tom registru moguće, jer i na razini EU-a ima tog prostora, kako za povećanje financiranja kulture, tako i za koncept održive kulture. Ako kultura nije inkluzivna u svakom svom aspektu, njezina je uloga u društvu promašena.

Sve ono što pokreće smislenu kulturnu politiku nalazi se u polju radnih prava. Za politiku Levice, u kulturi je najvažnije unapređivanje uvjeta rada. Kako za radnike u kulturnim institucijama, tako i za samozaposlene u kulturi

Polje kulture generira političke sukobe, a jedan od takvih je nedavno priredila desnica, odnosno Slovenska demokratska stranka (SDS)?

Uskoro će se održati referendum protiv donošenja Zakona o dodatku na mirovine za umjetnike, koji je inicirala krajnja desnica, SDS. Za referendum su skupili potreban broj potpisa. Riječ je o novom zakonu, umjesto starog zakona iz 1974., koji sada ima ugrađene kriterije na temelju kojih umjetnici ostvaruju pravo na dodatak na mirovinu. Takav je zakon za sportaše u Sloveniji donesen već 2017.godine i nitko se tome nije protivio, kamoli organizirao referendume. SDS smatra, eto, da je to pogrešno, pa će ga referendumom pokušati osporiti.

Shvatili smo, SDS je protiv takvih privilegija kulturnoj eliti.

Da. Ali referendum je primjer klasične desničarske instrumentalizacije u svrhu predizborne mobilizacije. Diskurs kojim se pritom služe je nevjerojatno uvredljiv, pripada ikonografiji nacističke Njemačke. Radove domaćih umjetnika i umjetnica nazivaju "izopačenom umjetnošću", "Entartete Kunst", a ogromnu su desničarsku mašineriju digli da preko leđa umjetnika i umjetnica, po uzoru na raširene populizme svojih trampovsko-orbanovskih uzora, započnu izbornu kampanju.

Društvo se mijenja kroz kulturu, a manifestacije desnice su uvijek perfomativno jednostavne. Što vama preostaje do kraja ovog mandata? Izbori su sljedeće godine, kakvi su planovi? Koliko vidimo, Zakon o medijima je nedavno iz saborske procedure vraćen na doradu, hoće li biti donesen u roku?

Na Zakonu o medijima radimo dvije godine i sad smo doista u posljednjoj fazi. Rad na njemu je bio naporan, jer je trebalo uskladiti digitalnu agendu EU-a sa svim specifičnostima konfiguracije medija i medijskog posla. Zakon o medijima je, ukratko, lakmus između nacionalne politike i one EU-a, a tiče se svakoga od nas. A što se izbora tiče, nastojat ćemo osigurati još jedan mandat. Stanje koje smo zatekli u resoru kulture bilo je toliko zapušteno da bi zbog zdravlja tog sektora još jedan mandat bio gotovo nužan. Da, apsolutno bih ostala na ovom mjestu još jedan mandat. Posao u kulturi je jako zahtjevan i politički nimalo jednostavan – ali baš zato.