Kako objašnjavate sve veći rast popularnosti koalicije Združena levica?
Prije dvije godine dobili smo šest posto, odnosno šest mandata, a zadnje ankete govore da imamo 11 do 14 posto, tako da ćemo vjerojatno udvostručiti broj zastupnika na narednim izborima. Mislim da su za to najbitniji širok izbor tema kojima se bavimo, velika platforma na kojoj radimo i proširena mreža organizacija s kojima smo razvili odnose.
U posljednjih godinu dana događali su se konflikti u ZL-u i optužbe za autoritarno vođenje koalicije. Kakva je situacija sada?
Imali smo nekoliko konfliktnih situacija i razilaženje s pojedinim strankama zbog sukoba koji su, po mome mišljenju, bili motivirani osobnim razlozima, ali je sada situacija stabilna. U posljednjoj smo fazi pisanja programa i statuta, a u lipnju ćemo održati kongres na kojem će biti osnovana jedinstvena stranka.
U zemljama poput Slovenije ili Španjolske ljevica je uspjela pridobiti gnjevne i obespravljene, dok su se u Italiji i Hrvatskoj pojavili ljudi poput Beppa Grilla i Ivana Pernara. To je stvarni problem
Koje biste političke odluke posebno izdvojili otkako je ZL u parlamentu?
Primjer provođenja naše politike je besplatni ručak za siromašnu djecu u školama, koji smo uspjeli nametnuti svima u parlamentu. Pojačali smo, pored toga, borbu protiv privatizacije javnih kompanija. Predložili smo i zakon za izjednačavanje prava LGBT osoba s ostalima u društvu. Nažalost, desnica je organizirala referendum, ali naknadno smo s koalicijom oblikovali drugi zakon po kojem LGBT populacija ima sva prava, osim na posvajanje. Bili smo jedina stranka koja se protivila ksenofobnoj politici i koja je zagovarala humanističku poziciju u krizi s izbjeglicama, dok su svi ostali bili za žice na granicama i povećanje ovlasti vojske.
Srećom, vlada je nesposobna
Koliko ste, mimo rada u parlamentu, i dalje fokusirani na horizontalno djelovanje i pritisak odozdo i na koji način?
Puno surađujemo sa sindikatima. U suradnji sa svih sedam centrala uspjeli smo redefinirati minimalnu plaću: prije su u minimalnu plaću od 613 eura ulazili dodaci za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom i praznikom, a sada se oni ne uračunavaju u minimalac, nego se doplaćuju. Novi prijedlog je povećanje minimalne plaće na 700 eura. Intenzivno surađujemo s raznim organizacijama, na primjer za prava izbjeglica ili prava LGBT zajednice. Udarna smo pesnica progresivnog civilnog društva i sindikata u parlamentu i ne postoji prijedlog koji ne komuniciramo s aktivistima i zainteresiranim udrugama. Parlamentarni rad i pojavljivanje u javnosti mogu stvoriti simpatije kod ljudi, ali ključ snažne političke borbe je širiti bazu na terenu.
Postoje i primjedbe da se kroz rad u parlamentu anuliraju ideološke pozicije ZL-a. Koliko je uopće teško promovirati i braniti socijalističku ideju u ambijentu kapitalističkog parlamentarizma, bez da se izgubi u svakodnevnom pragmatizmu?
Bili smo spremni na tu borbu. Slažem se da je drugačija percepcija iz parlamentarne pozicije, ali nikada nismo trgovali našim idealima. Upravo suprotno, koristimo novi kontekst za podršku ideji demokratskog socijalizma. Diskutiramo o suštinskim problemima i branimo naše pozicije. A jednako je teško voditi borbe koje nismo očekivali: za humanizam u vrijeme eksplicitnog antihumanizma i za intelektualno poštenje kada sve ide u smjeru antiintelektualizma i lažnih vijesti.
eu je u osnovi brak između Njemačke i Francuske. Ako Francuska izađe, bit će to kraj eu-a. Također, ako se neoliberalna Europa ne uspije transformirati, najvjerojatnije će se raspasti
Kako javnost reagira na socijalistički diskurs?
U proteklih 25 godina socijalizam je percipiran kao stvar prošlosti, sada je opet postao stvar budućnosti. Prije je monopol na njegovo tumačenje imala desnica, pokušavajući ga demonizirati i držati u prošlosti. Demokratski socijalizam je sada u javnom prostoru opet postao legitimna opcija i to je i doprinos Združene levice.
Ide li vam na ruku ekonomska situacija?
Ekonomska situacija u Sloveniji nije loša, ali su njezini efekti dvoznačni. Slovenija trenutačno ima jednu od najvećih stopa rasta u EU-u, s najvećim izvozom pored Nizozemske i Njemačke. Problem je što raste profit, ali ne i plaće; ništa se od tog novčanog priljeva ne koristi za socijalnu državu. Naš fokus je na borbi da se ti rezultati okrenu za dobrobit siromašnih i obespravljenih, koje je ova vlada izdala.
Kako biste ocijenili rad aktualne političke elite u Sloveniji, sada kada ste je vidjeli iznutra?
Politički prostor u Sloveniji je, kao i u Hrvatskoj, skrenuo udesno. Najviše se to vidjelo u slučaju žičane ograde na slovenskoj granici s Hrvatskom, ali i kroz diskurs korišten protiv migranata. Nije bilo neke razlike između socijaldemokrata i demokršćana: svi su se zalagali za žicu na granici, za proširenje policijskog autoriteta i jačanje represije. Naša desnica je samo čekala da dođu izbjeglice i da počnu praviti ono što je radio Viktor Orban u Mađarskoj. A uvid u funkcioniranje političke klase najviše razotkriva diskrepancija između diskursa i političkih odluka u socijalnim pitanjima: nominalno se svi zalažu za siromašne i govore protiv elita, dok su u isto vrijeme sami elita i sami stalno provode antisocijalne politike. Elite danas konstantno prosvjeduju same protiv sebe.
Kakav je vaš stav o odnosima s Hrvatskom vezano uz recentne odluke koje su dovele do zastoja na granici?
Puno loših stvari jednostavno se pravda tezom da nam je to ‘rekla EU’, dok premijer Miro Cerar sada dodaje da ‘ako želimo ostati dio najviše integrirane Unije, nemamo izbora nego doslovno slijediti europske direktive’. Bio sam član Vijeća za EU gdje se razmatraju pozicije vlade o EU-regulativama. Isti ljudi koji svaki put govore da im je to rekla EU prevrću očima kada im se kaže da bi trebali kritizirati neki prijedlog Unije. U isto vrijeme, EU-direktive su najčešće samo izgovor vladi da samoinicijativno uvede neke odredbe u zakone koje nemaju veze sa samim direktivama. Sve tri stvari važe i za gužve na granici: vlada sama podupire zaoštravanje represije na granicama EU-a i to nije nikada kritizirala, Cerar ponovno govori da sve to trebamo raditi kako bismo pokazali našu ‘kredibilnost Europi’ i opet se sumnja da vlada ovdje ima neki skriveni interes.
Kako gledate na situaciju s Agrokorom u kontekstu Mercatora, nekadašnje kompanije u vlasništvu Slovenije?
Mercator je nastao spajanjem malih trgovina i trgovaca, postavši monopolistički distributer slovenske hrane i najveće poduzeće u Sloveniji. O njemu ovisi više od 30 tisuća radnih mjesta. Analitičari kažu da Mercator pritom nije samo glavni distributer slovenske hrane, nego i firma koja je ‘odgojila’ slovenske potrošače na određeni standard, kojeg se sada moraju pridržavati i trgovci poput Interspara, Lidla i Hofera koji posluju u Sloveniji. Zbog svega toga ova firma, po našem mišljenju, nikada nije smjela biti prodana slovenskim tajkunima 2005. i onda Todoriću 2014. Zalažemo se za to da država pripremi strategiju za otkup Mercatora u slučaju da se opet bude prodavao i da ga potom transformira u zadrugu.
Što kažete na apologiju kapitalizma u kontekstu propasti Agrokora i obrazloženja da je ovaj kolaps posljedica (pos)tranzicijskog državnog kapitalizma, a ne ‘pravog’ slobodnog tržišta? Mogu li se u Sloveniji čuti slični argumenti kada se razgovara o sve učestalijem prepuštanju državnih tvrtki ‘pravom’ slobodnom tržištu?
Isti ljudi koji to govore u Sloveniji prodali su Mercator tajkunima i to dva puta. Sve parlamentarne stranke osim Združene levice bile su u vladama koje su krive za malverzacije, a iste stranke sada prodaju priču o ‘neefikasnosti’ državne imovine i korupciji. Više puta sam im kazao da takve stavove nije moguće razumjeti drugačije nego kao samokritiku. Kada pak dođe do prodaje, uvijek se pokaže da je, riječima profesora Jože Mencingera, ‘država možda loš vlasnik, ali još gori prodavač’. U ovom mandatu u Sloveniji imamo samo skandalozne prodaje. Drugu najveću banku, NKBM, prodali su za 250 milijuna eura i to hedge fondu Apollo, u trenutku kada je ta ista banka imala 700 milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti i bila očišćena od loših kredita, k tome dva puta previše kapitalizirana. Isto sada pokušavaju s najvećom bankom. Ne ide im bolje ni u drugim sektorima: firmu Helios prodali su 2014. za 145 milijuna eura. Sada su je austrijski vlasnici prodali Japancima za 430 milijuna eura. U Sloveniji je još uvijek sve na prodaju, za koncesioniranje i liberalizaciju tržišta, ali na sreću imamo nesposobnu vladu pa nisu dosad uspjeli privatizirati sve što su planirali.
Izbor između kuge i kolere
I u Sloveniji su se pojavili neokonzervativni pokreti, donekle slični hrvatskim organizacijama kao što je U ime obitelji?
Na Majčin dan osnovana je stranka koja se zove Gibanje za otroke in družine (GOD). Ključna im je borba protiv pobačaja i ženskih reproduktivnih prava. Nazivaju se ‘obiteljskom i radničkom avangardom’. Kažu da poštuju tradicionalnu ljevicu koja se zalagala za prava radnika, ali da imaju potpuno drugačije mišljenje o novoj, ‘degeneriranoj’ ljevici. S druge strane, desni mainstream otišao je krajnje udesno. Riječ je o SDS-u Janeza Janše, koji je zaokružio svoju političku karijeru: počeo je kao lijevi komunist 1970-ih u Partiji, nakon isključenja iz nje postao je građanski disident, krajem 1980-ih priključio se socijaldemokratima Jožeta Pučnika, nakon što je shvatio da ima više prostora na desnici, postao je konzervativac i neoliberal, a sada je opet osjetio kamo vjetar puše i postao alternativna desnica, nešto između Orbana i Trumpa.
U Hrvatskoj se skupilo nekoliko lijevih opcija za nadolazeće lokalne izbore, između ostalih Radnička fronta, Nova ljevica i Zagreb je naš. Što mislite o tome?
Mislim da se pokazalo da u onim europskim državama u kojima je slabija ljevica treba raditi koaliciju i udružiti progresivne snage. Doduše, situacija je kod vas gora, posebno zbog populizma Živog zida. U zemljama poput Slovenije ili Španjolske ljevica je uspjela politički pridobiti gnjevne i obespravljene, dok su se u Italiji i Hrvatskoj pojavili ljudi poput Beppa Grilla i Ivana Pernara. Mislim da je to stvarni problem za proboj ljevice.
Kako biste ocijenili stanje ljevice u Europi?
Ljevica je od početka krize do 2015. bila u ofenzivi kao glavna alternativa dominantnim političkim opcijama. Rasli su Siriza i Podemos, mi smo ušli u parlament. U lipnju 2015. bili smo, prema anketama, najpopularniji. Onda je poražena Siriza i sve se prelomilo prije dvije godine s izbjegličkom krizom i terorističkim prijetnjama. Stvoreno je nešto što je dotad bilo nezamislivo: desna alternativa neoliberalnom projektu EU-a. Od tada je ljevica u teškoj poziciji, ali mi se čini da je 2017. počela uspješno odgovarati na krajnje desnu ugrozu. To se vidi u Francuskoj, gdje je radikalna desnica dobila zadnje lokalne izbore, a sada je Jean-Luc Melenchon uspio u takvim teškim okolnostima u kratkom razdoblju povećati popularnost i na predsjedničkim izborima dobiti skoro 20 posto. To je velika nada za novu ofenzivu ljevice kao alternative u Europi.
U drugi krug francuskih izbora idu ekstremna desničarka Marine Le Pen i Emmanuel Macron, predstavnik liberalne ekonomske politike koja je uzrokovala rast desnih populista i ksenofobije na Zapadu. U jednom od mogućih scenarija razmatra se i agitiranje za izlazak Francuske iz EU-a?
Mislim da je ovo izbor između kuge i kolere. EU je u osnovi brak između Njemačke i Francuske. Ako Francuska izađe, bit će to kraj EU-a.
Kako se ljevica treba postaviti prema EU-u?
Mislim da ljevica u europskim zemljama treba iskoristiti izbore 2019. i ponuditi kolektivnu agendu, pokušati dobiti mandat za radikalnu transformaciju EU-a, da ljudima pokažemo kako bi lijeva Europa mogla izgledati, s prijedlozima poput otpisa dugova, smanjenja radnih sati, osnovnim prihodom za sve građane i mogućnošću da zemlje članice mogu birati kojom se brzinom žele prilagođavati Uniji. Ako se neoliberalna Europa ne uspije transformirati, najvjerojatnije će se raspasti. Ljevica mora biti na to spremna i imati plan B.
