Da se promocijom ne mogu kupiti kruh i mlijeko mi, kulturni radnici, obično teškom mukom naučimo nakon što onako mladi, glupi i ambiciozni nekoliko puta pristanemo pisati, pjevati ili glumiti za "za vlastitu promociju", kako se kod nas od milja naziva neplaćeni rad.
Svaki iskusni kulturni radnik zato zna da onoga tko izgovori rečenicu "To je dobro za vašu promociju" istog trenutka treba izbrisati iz liste kontakata i blokirati te ga po potrebi deportirati u najbliži rudnik da tamo za vlastitu promociju mjesec dana kopa ugljen.
Ali ono što znaju iskusni kulturni radnici, na žalost ne zna i država. Mlađa, gluplja i ambicioznija od kulturnih radnika, naša država, čim joj netko kaže "to bi bilo dobro za vašu promociju", odmah istrese kesu.
Za promociju male zemlje u velikom svijetu para nikada dosta. Promocija je lozinka koja otvara vrata državnih trezora jer i vlast i opozicija, a bogami i narod, znaju da u tržišnom gospodarstvu bez promocije nema prosperiteta.
"Slažete li se da Tour d' France 2027. započne u Sloveniji?" prije neki dan je glasilo pitanje naslovljeno slovenskoj javnosti, pitanje na koje je 80 posto ispitanika odgovorilo pozitivno, bez obzira što bi plaćanje kotizacije i organizacija takvog događaja državu koštalo između 12 i 15 miliona eura.
Da se iste ljude pitalo slažu li se da li za istih 15-ak miliona izgradimo novu bolnicu ili školu, većini bi se to činilo preskupo, ali ako su u pitanju biciklizam i promocija, milioni su isplativa investicija.
I dok se biciklistička euforija lako može objasniti uspjesima Tadeja Pogačara i Primoža Rogliča, čudno je što se baš nitko nije zapitao treba li našoj maloj zemlji promocija.
Mogući početak utrke po Francuskoj na slovenskim cestama postao je društvena tema broj jedan, ali dok su svi mudrovali o tome koliko bi stranih posjetitelja takav događaj privukao i kako bi nam se uložena sredstva povratila dvostruko ili čak trostruko, nitko se nije usudio spomenuti da je turizam ujedno i blagoslov i prokletstvo.
Da možda otvara radna mjesta i diže BDP, ali da istovremeno krči ceste i mijenja tržište nekretnina zbog čega su, recimo, studenti danas doslovno izgurani iz studentskog grada.
"Još, još i samo još", ponavljamo kao mantru, kao što smo nekada ponavljali onu "raditi, raditi i samo raditi", ali sada kao istinski vjernici, bez sumnje i bez poruge. Smrtno ozbiljni, mi priželjkujemo još promocije, još turista, još hotela, još suvenira. Reći "Dosta!" bio bi radikalan čin. A mi ne želimo biti radikalni.
