Koliko se god puta takav, gotovo identičan, prizor ponovio, uvijek mi iznova izazove pažnju. Poprište događanja je gostionica/restoran jedne zagrebačke pivovare. Između osam je i pola devet ujutro, a grupe muškaraca za susjednim stolovima već posvećeno i strastveno objeduju. Na sebi imaju prepoznatljive žute prsluke, iz čega svi upućeniji u lokalne prilike

lako zaključuju da se radi o radnicima Zagrebačkog holdinga, zaposlenima na poslovima kontrole parkinga, čistoće, servisnih održavanja i slično. No ne jedu dotični bilo što. Ispred njih su duboki ili veliki tanjuri iz kojih se već puše topli gablec obroci, najčešće je to neka teška kuhana hrana poput sarme, svinjskog gulaša, teleće koljenice, šnicli i kobasica s prilogom, kupusa itd.

Sociologija ukusa, antropologija hrane, psihologija i historiografija prehrane te još neke grane društveno-humanističkih disciplina, već se desetljećima bave problemskim motivima u koje bi se mogla ubrojiti i ova kratko opisana etnografska opažanja. Dobro su istražene teme vezane uz prakse i rituale prehrane, u odnosu prema pitanjima politika tijela, dijete, nutricionizma, ili socijalno-klasnih diferencijacija.

U ovom konkretnom slučaju, prizor koji opisujem nadilazi banalne konture zbog pozicije promatrača. Osjećam se pomalo nelagodno, bez ikakvog praktičnog povoda i razloga, dok svjedočim opisanoj situaciji, jedući pecivo i kroasane iz obližnje delicijske pekare, te ih zalijevam sokom od cijeđene naranče i prvom jutarnjom kavom. No svjestan sam ipak odakle potječe moja opservacija, kao i izvorišta spomenute blage nelagode.

Iako, da ne pretjerujemo, doista suvišne nelagode. U pivani sam jer je tamo dogovoreno mjesto susreta s još nekoliko kolega. Oni će se uskoro pridružiti i također konzumirati nešto slično onome što konzumiram i ja. Od tamo ćemo se potom odvesti prema fakultetu koji nam je zajedničko radno mjesto.

Na taj je način preko jednog trivijalnog primjera i tako rutiniranog rituala, lijepo uprizorena paleta socijalno-klasnih i profesionalno-identitetskih razlika. Jer, nije li sasvim očekivano da je netko tko se probudio u četiri ili pola pet ujutro – kako bi potom iz predgrađa ili nekog obližnjeg sela stigao u grad na posao koji mu započinje prije šest – oko pola devet već spreman za konkretan obrok koji iz moje perspektive, u tom periodu dana, svojim mirisima i slikama izaziva mučninu u želucu.

Želudac je to nekog tko je ustao iz kreveta barem tri sata nakon spomenutih radnika, pa je izborenom radno-egzistencijalnom privilegijom – činjenicom da, za razliku od njih, odlazi na fizički itekako manje zahtjevno radno mjesto, odnosno da ide u prostorne uvjete koji ga štite od hladnoće, kiše i mraza – s vremenom razvio prehrambene potrebe i navike, preferencije, identitet okusa i ukusa, zbog čega je ujutro skloniji laganijoj hrani i piću.