Stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini prema kojem su prodajni objekti zatvoreni nedjeljom. No trgovci će moći odrediti 16 nedjelja u godini kao radne. Manje trgovine, šoping-centri, pekare i trafike bit će, dakle, nedjeljom zatvorene. Neće raditi ni na državne praznike. Maksimalni tjedni iznos radnih sati koje trgovac sam raspoređuje od ponedjeljka do subote iznosi 90 sati. To je i dalje puno, a s radnim nedjeljama penje se na 105.
Čitamo da su provedena istraživanja, zapravo nepouzdane ankete o noveli Zakona o trgovini i radu nedjeljom. Agencija Promocija plus provela je za HRT anketu, a prema njoj 70,8 posto ispitanika podržava prijedlog Vlade. Ne podržava ga 25,8 posto, dok je njih 3,4 neodlučno. Više od 50 posto ispitanih smatra da je "nedjelja dan za obitelj, a ne trgovine", kako je glasio jedan od ponuđenih odgovora.
Drugu anketu je za Dnevnik Nove TV provela agencija Ipsos. I prema njoj je 70 posto građana za zabranu rada nedjeljom, 27 posto joj se protivi, a 3 posto je neodlučno. Ta je anketa uzela u obzir strukturu, dob i obrazovanje ispitanika. Iz toga se vidi da je obrazovanija populacija proporcionalno manje sklona zabrani, da je mišljenje distribuirano podjednako kroz sve generacije, da su manja mjesta više za zabranu od recimo Zagreba.
Možemo li iz toga nešto zaključiti? Možda samo to da su malograđani privrženiji svom komforu, dok su radne mase svjesnije potrebe zabrane. A kako njih shvatiti? Kao vjernike, što sugeriraju ankete, ili kao solidarne radnike, ili kao jedno i drugo? Da bismo izveli taj zaključak, trebalo bi nam ozbiljnije i manje pristrano istraživanje, no bez obzira na to očito je da velika većina podržava zabranu. Zato nam se nude postoci o biračkim preferencijama, pa tako ispada da je desnica sklonija zabrani. Točnije od onih koji su glasali za Domovinski pokret 80 posto je za, onih koji su svoj glas dali Mostu 77 posto, birača HDZ-a je 76 posto, SDP 67 posto, dok je platforma Možemo! s najmanjom podrškom zabrani i iznosi 32 posto. To nešto govori, makar i ovako paušalno, o sastavu biračkog tijela Možemovaca.
Od onih koji su glasali za Domovinski pokret 80% je za zabranu, onih koji su glas dali Mostu 77%, HDZ-u 76%, SDP-u 67%, dok je platforma Možemo! s najmanjom podrškom zabrani i iznosi 32%
Svi poslovni igrači u areni daju očekivane odgovore. Tako je predsjednik Udruge trgovina pri HUP-u Martin Evačić za Index rekao da će se oni pridržavati odluke Vlade, ali da će potrošnja pasti, ne značajno, ali hoće. HUP je inače potpuno na strani protivnika zabrane: "Dok je zakon bio u donošenju, podsjetimo, HUP je zastupao stav da zatvaranje trgovina u godini u kojoj nam prijeti recesija može negativno utjecati na zapošljavanje i rast plaća zaposlenika te potaknuti pad BDP-a. Kao što smo cijelo vrijeme isticali, ograničavanje rada i radnog vremena poduzetnika suprotno je temeljnim postulatima koje Hrvatska udruga poslodavaca i njezine članice zastupaju, a napominjemo i da zabrane nikada nisu dovele do razvoja tržišta ni pozitivnih utjecaja na tržište rada. Mišljenja smo kako je najbolja opcija ostaviti rad nedjeljom na odabir poslodavcima uz poštivanje svih zakonskih obaveza i adekvatno plaćanje radnika te ističemo da se načelno protivimo intervencijama u radno vrijeme dijela poduzetnika", poručivali su tada iz HUP-a. Njih brine ograničavanje i reguliranje razvoja tržišta. Ne brine ih to što pod firmom slobodnog tržišta raste eksploatacija i izrabljivanje radnika u trgovini.
Drugačiji stav zastupaju čak i neborbeni sindikati, pa tako predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Zlatica Štulić govori da se taj sindikat za neradnu nedjelju zalaže od 1996. godine. I ona radnika vidi prvenstveno u obitelji: "Smatramo da je to interes radnika koji ovako tu nedjelju može provesti u obitelji, planirati druženja. Rad tijekom nedjelje nije dobar, više donosi štete nego koristi. Mi ovo podržavamo."
Podsjetila je da su priče o otkazima u situaciji kada u trgovinama nedostaje radnika nedobronamjerne. Koliko još studenata i umirovljenika treba zaposliti da bi se to priznalo?
Za kraj ovog kratkog pregleda liberalne štampe, osvrnimo se i na istraživanje neoliberalnog ekonomista Vuka Vukovića pod naslovom "Što donosi zabrana rada nedjeljom". On si je dao truda da sve to iz perspektive kapitala oslika u tamnim tonovima. Te će pasti broj zaposlenih, te će zabrana imati izravan negativan učinak na rast BDP-a i sve u tom stilu. Desit će se pad prihoda i manja dobit, što je samo eufemizam za profite koje npr. izvlače trgovački lanci. Razradio je tri potencijalna scenarija. Prema prvom će radnici ostati bez dodatnog prihoda. Prema drugom će teret za iste godišnje plaće pasti na poslodavce. Povećanje satnica podiže troškove poduzećima, a to prati pad prihoda, manju ostvarenu dobit, što će se sve preliti na manje uplaćenog poreza, odnosno "nužnih prihoda u proračunu". Treći scenarij ne govori o plaćama, nego o smanjenju broja zaposlenih. Zbog manjeg opsega posla neki će postati višak, pa proročki zaključuje kako će pasti plaće, a može se očekivati sedam tisuća otkaza.
Još će ispasti kako se on brine za radnike. Jednostavna je logika koja stoji iza takvih neoliberalnih "istraživanja". U njih je samo jedna konstanta, a to su profiti, koji se naravno tako ne zovu, koji se kao takvi prešutno smatraju barem kao optimalni, uz "prirodnu" tendenciju rasta. Naš je trgovački sektor postavljen "prirodno" i samo unutar te racionalnosti treba gledati na njega.
Sa stanovišta rada sve izgleda mnogo drugačije. Radnice u trgovini iscrpljene su, u poslovnim odnosima često vlada mobing, rade i dosta toga što teško da odgovara opisu njihova posla. Da ne govorimo o pritisku na sindikate i čestom penaliziranju sindikalnog organiziranja. Zato je pravo na slobodnu nedjelju tekovina radničkog pokreta, a ne neko HDZ-ovo predizborno podilaženje. Čak i da pristanemo na tu logiku, možemo reći da nas se ona u ovome slučaju ne tiče. Radnici imaju pravo na slobodnu nedjelju, a po tom je pitanju ovaj Zakon još i polovičan (s 16 iznimnih radnih nedjelja). I tu za ljevicu ne bi trebalo biti dileme.
Uostalom, skraćivanje radnog vremena strateška je politika ljevice, pa bi temu neradnih nedjelja trebalo proširiti na druge oblike pretjeranog iskorištavanja u trgovini. Tada bi na red došao i nepovoljan smjenski rad, neizlaženje ususret majkama s malom djecom… Mnogo bi se tu pitanja počelo otvarati. A možda prije svih ono za koje se zalažu samo mali borbeni sindikati, a to je pravo na dostojanstvenu nadnicu za svoj rad. To je sada u fokusu borbi u tekstilnoj industriji, no i trgovine imaju što reći po tom pitanju.
Načelno gledano, priča da su tradicionalna (kako se činilo) radnička prava o tri osmice, one o osmosatnom radnom vremenu, osam sati sna i osam sati kulturnog uzdizanja i dodatnog obrazovanja, pa i političkog aktivizma, a ne samo "vrijeme za obitelj", pri čemu neplaćeni ženski rad u reprodukciji obitelji i dalje ostaje skriven – nije zastarjela. To što je nju zamijenila "sloboda ugovaranja", u kojoj su radnici uvijek u podređenom položaju, veliki je problem svih suvremenih društava koja stenju pod jarmom neoliberalne globalizacije.
Slobodne nedjelje tek su mali korak u borbi radnika i radnica za dostojanstvenije radne uvjete. Zato ne bismo trebali pristati na medijsku sveprisutnost logike kapitala, koja pažljivo brine samo o tome da se profiti ne smanje. U tom svijetu profit je "oprirodnjen", a s njime i najamni rad radnika. Dug je put do stanja u kojem oni neće biti uračunati samo kao "trošak", a ne izvor vrijednosti. Samo što se naše anketne agencije rijetko odlučuju problem najamnog rada postaviti kao temelj svojih istraživanja. U tom bi se slučaju mogli pokazati začuđujući rezultati i frapantni postoci.
