Situacije poput ove dobro su nam svima poznate. Mjesto radnje klasična je kvartovska pekarnica jedne od prepoznatljivijih domaćih firmi u toj industriji. Tipična scena ide otprilike ovako:
"Dobro jutro, izvolite."
"Dobro jutro. Molim Vas slani štapić sa sirom i kroasan s marelicom. Hvala."
"Evo. I što još želite? Jogurt sa štapićem? Ili kavu uz kroasan? Sokovi su na popustu..."
Tako nekako ide uobičajena, trivijalno bezlična i formalizirana konverzacija pri svakodnevnim ritualima kupovine u kojima s prodavači(ca)ma stupamo u neposredan verbalni kontakt. Reklo bi se da samo razmjenjujemo tih nekoliko fraza, žongliramo riječima izgovarajući jezične konstrukcije zadane trenutnim ulogama. I čini se da nema u tome ničeg posebno neobičnog. Osim nekih malih distinkcija koje ipak čine razliku. Pitam se postoji li neki misteriozni broj, količina proizvoda koju bih naručio, nakon čega me prodavač(ica) neće upitati: "Što još želite?" Je li to 15, 35, 67 artikala? Znam, dilema je potpuno izlišna.
Nema tog zamislivog broja zatraženih žemlji ili kiflica koji bi drugu stranu zadovoljio na način da se spomenuto pitanje ne uputi. Zato što takvo pitanje mora biti postavljeno. S vremenom se dogodila i znakovita promjena, pa je nekadašnje "Želite li još nešto?" preformulirano u "Što još želite?", a to kod kupaca stvara psihološki pritisak, podsvjesno kreira osjećaj krivice. Poslovođa poslovnice, vlasnik firme, svi nadređeni u hijerarhiji kompanije, zahtijevaju od radnika u poslovnicama da takva pitanja postavljaju svakom kupcu, ponove ih nebrojeno puta u svojoj smjeni. I samo me svijest o tome – da šefovi od tih ljubaznih, ali zbog brojnih prekovremenih radnih sati konstantno umornih, a potplaćenih prodavačica, to ne samo da očekuju, već im naprosto postavljaju kao radni ukaz, vjerojatno i uz prijetnju sankcijama ako se o njega ogluše – sprječavala da budem neljubazan, iako iziritiran suvišnim pitanjima (da želim još nešto, ne bih li to i zatražio?). Ali sam se odlučio na šutnju, odnosno na ignoranciju, pa sam prestao čak i frazeološki odgovarati: "Ne, hvala." Sve do situacije u kojoj prodavačici moja šutnja očito nije bila jasna i dovoljno indikativna te je pustila da vremenski suspense između njenih pitanja i mog odgovora koji nikako nije stizao potraje dovoljno dugo, do neugodnosti.
S obzirom na to da te beskrajno duge sekunde nije prekinula naplatom računa, shvatio sam da moram izgovoriti ono što sam izbjegavao izreći: "Nemojte me, molim vas, pogrešno shvatiti. Znam da poslodavac, vođen svojim interesima zarade, od vas traži da nama kupcima postavljate suvišna pitanja i zbog toga vam ne zamjeram. Ali pokušajte, molim vas, razumjeti da kao što vi sa svoje pozicije morate to pitati, tako si ja uzimam za pravo da na to ne moram odgovarati."
