Ta trgovina, jednog od ovdje najpoznatijih i najraširenijih trgovačkih lanaca, postoji u takvom formatu otprilike već godinu dana. Smještena je u užem centru Zagreba, a indikativno je da su je željeli imenovati smart prodavaonica. No nije tako ispalo jer im se desila omaška, u kontekstu projekta smiješno znakovita, pa na ulaznim vratima velikim slovima piše smart prodavaonica.
Nisam znao za trgovinu sve donedavno, dok me prijateljica nije upozorila na njezinu specifičnost. Funkcionira, naime, po principu maksimalne samodostatnosti i izolacije potrošač(ic)a. To u praksi znači da prilikom ulaska u dućan, na ulaznom aparatu telefonom skeniramo mobilnu aplikaciju dotičnog trgovačkog lanca, a ako ju nemamo, vrijedi i bankovna kartica. Tako se direktno povezujemo s našim bankovnim računom na kojem se automatski kreira startni depozit utroška u visini od deset eura. Potom se otvara mala ulazna rampa kako bismo mogli ući u prostor dućana i kupovina može početi.
Tu zapravo započinje i najzanimljiviji dio cijele priče. Uzimamo artikle koje želimo i direktno ih odlažemo u svoju vrećicu ili torbu, te na kraju potrošačke balade naprosto samo izađemo iz trgovine. Deseci, vjerojatno i stotine manjih i većih kamera, gusto raspoređenih na stropu i zidovima dućana, bilježe svaki naš korak i kretnju. Svaki artikl koji smo uzeli snimljen je, a njegova cijena upisana na naš račun. Na kraju dobivamo obavijest o sumarnom iznosu, to jest ukupnom utrošku kupovine. Nema prodavača i prodavačica, nema blagajni, nema redova i zadržavanja. Samo mi, artikli koje uzimamo i odsutno (sve)prisutni bankovni račun. Tek je na primjeru tog tipa prodavaonice ona poznata krilatica – bez računa se ne računa, plasirana sa svrhom popularizacije i navikavanja na preuzimanje fiskalnih računa – poprimila svoje pravo i puno značenje, ali na neki drugi način i u nekom drugom kontekstu.
U ovoj rubrici već smo pisali, iako prije već podosta vremena, o modelu samoposlužnih blagajni u trgovinama, kritizirajući ga bilo iz perspektive eliminacije radnih mjesta, tako iz perspektive spremnosti suvremenih potrošača da se pri činu kupnje pretvore u svojevrsne neplaćene radnike na blagajničkoj mini tekućoj traci. Modelom o kojem pak pišemo ovom prilikom idemo nekoliko koraka dalje. Eliminirani su svi vidljivi oblici naplate, nakon blagajnica nestale su i blagajne, čak i one samoposlužne. Ostala je samo gola kupovina, realizirana tako da je teško čak i steći dojam da upravo u tom trenutku nešto trošimo.
Što bi moglo biti sljedeće? Kojom novom generacijom potrošačkih praksi ćemo biti zaskočeni? Možda će naše bankovne kartice ili aplikacije steći nekakvu samosvijest, odvojiti se od nas, naše volje, preferencija, nadzora i kontrole, ako toga uopće još ima pa će krenuti same, bez nas, suverenistički u nove pohode kupovanja.
