"Hvala vam što koristite samoposlužnu blagajnu"; "neočekivani proizvod u zoni pakiranja"... neprekidno se i monotono, u glasovno-zvučnoj intonaciji koja bi navodno trebala biti srdačno-ljubazna, vrti generički ženski glas iz nevidljivih zvučnika u jednoj od poslovnica brojnih trgovačkih lanaca koji su nam preplavili gradove. Slušam to i gledam potrošače-radnike na samoposlužnoj traci, dok stojim u liniji kupaca ispred jedine od sedam-osam blagajni koja je u tom trenutku otvorena na stari, tradicionalan način, sa živom zaposlenom osobom. Pa mi se u misli prišuljaše tzv. luditi.
Prije dvjesto godina, još na počecima tzv. industrijske revolucije, neki su radnici bili spremni na borbene akcije zbog loših radno-socijalnih uvjeta egzistencije. Iako neupućeni, bez uvida da se uzroci i odgovornost za njihovo bijedno socijalno stanje ne nalaze u tehnologiji, odnosno strojevima – već u kapitalističkim društvenim odnosima i klasi kapitalista, vlasnika sredstava za proizvodnju – ti su ljudi očito imali potrebu iskazati bunt, pa makar iskaljujući se na mašinama.
Današnji potrošači-radnici, upravo suprotno, neobično su nagovoreni na afirmativnu percepciju društveno-ekonomske uloge digitalno-tehnoloških radnih alatki. Ne gubiti vrijeme, ne usporavati ritam, biti brz i uzeti stvari u svoje ruke, obaviti sve sam i ne čekati nekog drugog... pregršt je navodno razumljivih razloga kojima je moguće opravdati odluku da se eto odlučimo za samoposlužne, a ne za klasične blagajne u trgovinama.
U suglasju je to s dominantnim vrijednostima epohe. Ipak, sugerirao bih samoposlužnim blagajničkim radnicima-potrošačima da razmisle o taktičkim udruživanjima, pa da upute zahtjeve vlasnicima trgovina da im se zbog spremnosti da sami obave cjelokupan posao koji je za njih nekad činio netko drugi (i za to bio plaćen) – natovare i istovare kolica, skeniraju proizvode pa ih opet u kolica vrate i odvezu do parking garaže, te izvrše finalni čin plaćanja peglanjem kartice – dobiju barem neki popust za obavljeni rad. Ako se već ignorira teza da pristajanjem na takve prakse praktično doprinosimo eliminaciji radnih mjesta, ili je se cinično odbacuje kao otrcanu i prevladanu ljevičarsku moralizatorsku gnjavažu.
Ovome je srodan fenomen društveno-ekonomskih identiteta koje je stručna literatura nazvala prosumers, na hrvatski se to pomalo nezgrapno prevodi kao protrošači, tj. proizvođači-potrošači. To smo mi koji činom trošenja proizvodimo dodanu vrijednost za neku firmu ili korporaciju. Takve su prakse često banalne. Recimo, kada nosimo odjeću s vidljivim logo-znakovima koju smo, da stvar bude grotesknija, pritom preplatili, mi se pretvaramo u hodajuće billboarde koji besplatnim reklamiranjem brendova konstantno proizvode razmjensko-simboličku vrijednost za kompanije, vlasnike tog znakovlja.
