Sa sastanka ministra gospodarstva RH i predstavnika najvećih ovdašnjih trgovaca, održanog u Zagrebu prošli utorak, svi su otišli zadovoljni. Dugo će se još raspetljavati kako je to uopće moguće. Okupili su se bili radi dogovora o smanjenju cijena pogolemog broja artikala na razinu otprije ove godine, što nikako nije moglo biti svima jednako po volji te interesu. Razlog je iznova neobuzdana inflacija u Hrvatskoj.
Ustvari, razlog je predizborna godina, ali pustimo sad reklamnu svrhu. Cijene su se razbašurile i ne pokazuju znak skorog primirivanja. Problem sadrži više razina političke krivnje i odgovornosti. Zato je Vlada pustila glas o sastanku, organiziravši ga demonstrativno, izvodeći predstavu ispred zgrade ministarstva, s novinarima koji dočekuju svakog trgovca na izlasku ponaosob.
Dan ranije, inače, najavljeno je – najprije u Jutarnjem listu – da ministar gospodarstva Davor Filipović zahtijeva pojeftinjenje ukupno 1300 artikala. Ujutro, netom prije sastanka, ta je numera spala na svega 360. Nikad nije rastumačeno gdje je nestalo onih 940 razlike. Čitavi rafovi svježe robe iščeznuli su tako u ništavilu informativnog potkusurivanja. Licitacija je nastavljena oko sačuvanog preostatka, mada krajnji rezultat neće biti poznat baš odmah.
Proći će vikend-dva s inventurama do usklađivanja poneke cijene, a zatim će u javnom prostoru biti sukobljeni podaci o pojedinim sniženjima, kontradiktorne vijesti, impresije i statistike. Štoviše, određena kampanja zakotrljala se isti dan. Index, na primjer, objavio je članak s naslovom: "Popusti veći i od 50%: Kaufland, Lidl i Tommy drastično su srezali cijene". Ili će biti samo da su drastično honorirali oglas. Tako je i Jutarnji, u svojstvu dežurnog Vladina propagandista, naveo Filipovićevu izjavu o tome da posjeduje "instrumente na raspolaganju" za slučaj da trgovci pruže otpor. Nije rečeno kakve i koje, tek su radi ilustracije navedene subvencije za struju. Nije napomenuto ni da smo veoma sličan ogled imali još početkom ove godine, nakon ulaska u eurozonu i glavnog vala poskupljenja, i da nakon toga nije ostvaren nikakav pomak.
Pseudopolitički šou vlade s trgovcima, i njeno benevolentno trgovanje javnim subvencijama neće promijeniti ništa suštinski, osim vjerojatno – nagore
Neće ni ovaj put, izuzme li se nešto dekora. Nikad u povijesti kapitalističke ekonomije nije se dogodilo trajno pojeftinjenje čitavog spektra roba široke potrošnje niti preokretanje smjera u kojemu se okreće kotač inflacije, pa tome nećemo svjedočiti ni sad. No uzroci današnjih globalno-inflatornih kretanja svejedno nisu izvan politike, niti su karaktera bezvremenskog.
Ekonomska situacija u Hrvatskoj i Europi ne sluti pritom na dobro, uostalom, što smo se dobrano uvjerili još lani. Nema smisla više ponavljati općepoznatu konstataciju da je Hrvatska ušla u eurozonu u najnepovoljnijem času proteklih deset godina. Inflacija je tad bila u punom zamahu. Energenti su se propinjali cijenom k nebu, nakon početka rata u Ukrajini. Monetarne vlasti, europsko-unijske i hrvatske, blaženo nisu činile ništa. Dobro, bavile su se tehničkim aspektima konverzije, recimo, kad je u pitanju naš primjer, ali ni to nije obavljeno kako spada. Mehanizmi zaštite od konverzijskog šoka jednostavno su zanemareni. Bankovne kamate podignute su sa zakašnjenjem, u odnosu na presudnu poziciju Sjedinjenih Američkih Država. Osim toga, podignute su na račun najširih slojeva. Konačno, nije iznađen socijalno prihvatljiv amortizer za inflacijski efekt kriznog štampanja novca u prethodnom razdoblju.
U naredni period stoga ulazimo s krajnje mučnom perspektivom daljnjeg nazadovanja po više osnova. Što se tiče Hrvatske, u prvom planu je činjenica – makar po Eurostatu – da bilježimo drugu najvišu inflaciju u eurozoni. Još gori je nalaz da ona ponovno ubrzava, iako se sredinom ovog ljeta naveliko tvrdilo da uzmiče. Ipak, došlo je do nove, navodno posve neočekivane akceleracije. Kolovoz je obilježila inflacija 0,6 posto viša od srpanjske, približavajući se visokih osam postotaka. Državni zavod za statistiku nalazi da se naročito vrtoglavom drži prosječna godišnja stopa promjene za hranu i piće, s čak 10,1 posto, koja znači direktnu prijetnju za siromašniji dio stanovništva. Nakon kratkotrajnog rasta početkom godine, pad izvoza roba i usluga mogao bi premašiti onaj u pandemijskoj 2020. godini.
Pregled se može nastaviti po sektorima, npr. poljoprivredi čija proizvodnja osjetno pada, a ugroženo je čak i ratarstvo kao najjači nam njezin segment. Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, u svemu tome nedavno je za dodatno, novo poticanje inflacije, optužio prebrz rast plaća. Bivši ministar financija Boris Lalovac, saborski zastupnik SDP-a, na to ga je pozvao da izvoli smanjiti svoju, od 10 tisuća eura. Ne bi bilo dovoljno ni da joj skine jednu nulu, nažalost. Nije radio svoj posao dok je Hrvatska još posjedovala nekakav monetarno-politički djelokrug, a sad se ne nadajmo ničemu sličnom. Guverner je ionako sklon paušalno i jednostrano tumačiti problematične procese, kao što je prije nepunih pola godine za sve optužio profite kompanija. Jest, bar to je lako utvrdivo, ali opet je prešutio funkciju državne politike.
U međuvremenu, širi kontekst upućuje nas na nove komplikacije. Najosnovniji životni troškovi, oni za hranu i stanovanje, lani su u Europskoj uniji rasli četiri puta brže od plaća. Još šire i duže mjereno, u ovom desetljeću jedinični troškovi rada sudjelovali su u rastu cijena u SAD-u i EU-u s osam postotaka, dok se utjecaj profita popeo na 54 posto. U puna četiri desetljeća koja su prethodila pandemiji, taj odnos je bio više nego obrnut, a bez tako fatalne inflacije, pogotovo u ovom stoljeću.
Ako bi netko pomislio da će nas ipak spasiti EU, vrijeme je da se i to revidira. Njemačka, ta glava i probava kontinentalne ekonomije, zapada u teškoće kakve mlađa generacija tamo ni ne pamti. Opća proizvodnja ističe se padom već četiri mjeseca, a prvi put ove godine u padu je i uslužna djelatnost za koju se tvrdilo da će zadržati ukupnu ekonomiju u plusu. Na pomolu je nova njemačka recesija s dalekosežnim posljedicama na čitavu EU.
Mi se tu nesumnjivo svrstavamo među najizloženije šoku. Pravi je čas da obnovimo gradivo o pojmovima koji se teorijski i praksom vezuju za inflaciju, poput recesije koja znači pad privredne aktivnosti i BDP-a. Nju eventualno slijedi depresija kao još teži izraz recesijskog kretanja. Blaži oblik toga naziva se stagnacijom, gdje ne mora biti minusa, ali je rast prespor u odnosu na ostatak pokazatelja.
Svejedno, takvo naoko mekše prizemljivanje narasta uz inflaciju do novog popularnog bauka, himere imena stagflacija. Kako sad stoje prilike, izbjeći ćemo je jedino pomoću – urušavanja u recesiju. Rezultat je to zanemarivanja razvojne ekonomske politike od strane državne vlasti, oslanjanja na uslužni sektor tj. turizam i opću potrošnju. Nadalje, razlog je porezna politika RH. Vlada se i ovog ljeta zatekla u samozadovoljstvu uslijed relativno uspješne turističke sezone i državno-proračunskog prihoda od PDV-a. Uigrana figura discipliniranja trgovaca neće donijeti nikakva realnog ploda za socijalu. Zapostavljene su, međutim, sve mogućnosti industrijskog razvoja, ako ne računamo poklonstvo rijetkim izdancima IT-sektora. Iznad svega se i dalje propušta stabiliziranje situacije fiskalnim mjerama.
O regresivnosti hrvatskog poreznog sustava pisali smo ovdje nebrojeno mnogo puta. Danas je najširoj javnosti dobro znano koliko je obiman taj neiskorišteni kapacitet za oporezivanje svih pobjednika epohe u izdvojenom slobodnotržišnom prostoru. Najviše plaće, dobit i nekretnine, krupnija renta – sve je to pošteđeno iole ozbiljnog nameta. Pseudopolitički šou vlade s trgovcima, i njeno benevolentno trgovanje javnim subvencijama neće promijeniti ništa suštinski, osim vjerojatno – nagore.
