Skori povratak Ine u većinsko vlasništvo Hrvatske bio je neka vrsta nastupnog političkog zaloga aktualne naše vlasti na čelu s HDZ-om, prije devet godina. I, nema sumnje, pothvat bi im osigurao ujedno zavidan ekonomsko-politički uspjeh i pranje od povijesnog stranačkog grijeha u vezi s gubitkom te firme. O, koliko se samo najavljivalo taj svečani i radosni trenutak. Ako se nekome to činilo nerealno ili prezahtjevno, izlagani su i različiti zamjenski modeli hrvatsko-državnog preuzimanja Ine od Mola i Mađarske. Podsjećamo, najkonkretniji od njih bazirao se na mogućem otkupu samo temeljnog segmenta proizvodnje koji se u naftno-plinskoj industriji naziva upstream.
Riječ je o istraživanju i eksploataciji, dok se sve potonje faze dijele na midstream i downstream, od prevoza i prerade do prodaje krajnjem kupcu. Jer, kao što je isticano, Mađare više zanimaju rafinerija u Rijeci i benzinske pumpe po Hrvatskoj. Inače, u međuvremenu je Ina, baš nedavno, pronašla jedno novo izdašno plinsko ležište u Podravini, a i smiješi joj se povrat naftnih polja u Siriji na koja nema pristup već punu deceniju. Toj nekoć najvećoj hrvatskoj kompaniji tako se dandanas predviđa svijetla budućnost bez obzira na suvremenu globalnu tendenciju napuštanja fosilnih goriva.
A sad zaboravimo sve to, po mogućnosti odmah, za vlastito nam dobro. U opisanom smjeru nije poduzeto mnogo, ali je zauzvrat ostvareno baš ništa, iako smo neko vrijeme, barem kroz prošlo desetljeće, bili servisirani formalnim novostima o proceduri žuđenog povrata. Stvoren je bio dojam o nekakvim sadržajnim pregovorima s mađarskim partnerom, iako je RH uto izgubila stanovitu međunarodnu arbitražu nad Inom, dugujući susjednoj državi sad i dodatnih 300 i kusur milijuna eura. No govorilo se i dalje o otkupu, te je ovdašnja vlada na tom tragu čak isprobala više skupih, vrhunskih konzultantskih kuća.
Onda je sva priča najednom uminula, nestala otprilike kad i ministar gospodarstva Davor Filipović, ako netko još pamti tu pojavu. Njemu je zadnjem bila povjerena briga za Inu, pa sad možemo samo maštati o razini hrvatskog pristupa tom pitanju. Ni on pritom nije preživio, u političkom smislu, onu aferu s tajnom preprodajom Ininih plinskih zaliha "za cent", a kojoj smo svjedočili unatrag neke dvije i pol godine.
Sve to ne bismo imali puno motiva spominjati, dakle, već zbog vlastitog duševnog zdravlja, da nije došlo do sadašnje krajnje neizvjesne, visokooktanski zapaljive situacije s energentima u svijetu. Od napada Rusije na Ukrajinu do prekida opskrbe EU-e ruskim plinom s početka ove godine, postaje u tom pogledu sve teže. Okoli, hrvatsko jedino skladište plina, kao što je prije nekoliko dana rečeno, ubrzano se prazni, i zapravo je službeno dospjelo "u crveno", ispod 60 posto zapunjenosti. Za ovu smo sezonu grijanja pokriveni, ali to je kupljeno tokom prethodne, pa nitko ne zna koliko će nas koštati iduća.
Država je povrh svega lani odustala od prava na prvokup zaliha koje je ovdje otkrio kanadski Vermilion, jedan od koncesijskih istraživača te eksploatatora ugljikovodika u Hrvatskoj. Preuzelo ih je Prvo plinarsko društvo, odnosno Pavao Vujnovac, dok se naša država uglavnom hvališe rastućim kapacitetom za prihvat LNG-a, ukapljenog plina. U tom stanju, uvezeni prekomorski plin je toliko skuplji da se o tome danas u jednoj Francuskoj, recimo, snimaju alarmantne TV-emisije. Američki plin ta zemlja plaća, naime, četiri do pet puta skuplje negoli mu je cijena u samoj Americi. Za usporedbu, ruski neukapljeni plin je za trećinu jeftiniji od norveškog, a koji se preklani stabilizirao na prvome mjestu prodaje dotičnog artikla u EU.
Po čisto ekonomskoj logici, Rusija se prošle godine popela na drugo mjesto europsko-unijskih dobavljača plina, netom li je u prethodnoj bila pala ispod Sjedinjenih Država. Ako iz hrvatske perspektive još nije jasno što je tu posrijedi, zaslužna je struktura naše ekonomije. Da raspolažemo donekle relevantnom industrijskom proizvodnjom, a ne gotovo isključivo uslužnim sektorom, brže bismo shvatili. No europske zemlje s uščuvanom industrijom ne mogu si olako dopustiti luksuz odlaganja gorke spoznaje po kojoj s tolikim troškom energije prestaju biti iole konkurentne na svjetskom tržištu.
Nipošto nije riječ samo ni prvo o prostoru moralno zadanog imperativa suprotstavljanja ruskoj vojnoj ekspanziji, kao što se obično prezentira zaokret prema navodno podobnijim trgovcima gorivom. Europu danas tome podučava Donald Trump, već i prije svoje skore predsjedničke inauguracije. Kako ne bi bilo zabune, on je uz čestitku za Novu godinu uputio Europskoj uniji prijetnju da ima pošto-poto kupovati više američkog LNG-a nego što je dosad bio slučaj. Malo ranije, upozorio je svoje europske partnere u NATO-u da odvoje znatno više sredstava za vlastito naoružavanje, kao i ono Ukrajine. Na duži rok to postaje matematički neodrživo po EU, ekonomski i politički, ali u Hrvatskoj se takav razvoj odnosa još uvijek napadno slabo primjećuje i uvažava.
Usput rečeno, Katar je u svojstvu važnog alternativnog trgovca ukapljenim plinom također zaprijetio Europi obustavom isporuke ako ne odustane od svojih viših standarda u vezi s ekologijom i radničkim pravima u sektoru eksploatacije i prerade nafte i plina. Zanimljivo je pritom da Ameriku o sličnim standardima ovdje ne propituje nitko, mada je općepoznato da ona već dugo pri crpljenju ugljikovodika, naročito zloglasnom metodom frakiranja, uništava vlastitu prirodu i destabilizira globalnu klimu.
No bitno je značajnije uočiti da stabilnost klime više nigdje ustvari nije primarna tema, bez obzira na to što su efekti njezina poremećaja sve teži i zahtjevniji. Ulovljeni smo u klopku očajničke borbe oko tržišta fosilnim gorivima baš u stadiju kad smo morali otpočeti s polaganim odustajanjem od njih. Pa, više je nego očito da ćemo ubuduće imati još manje ekonomskog kapaciteta da se obazremo na spasonosnu energetsku tranziciju. Europa je u tom smislu izgubila svoju dotad makar djelomičnu neovisnost.
Energetsko-politička sadašnjost nam određena je prvenstveno nedavnim vrtoglavim novim poskupljenjem plina, od momenta obustave dotoka ruskog plina kroz Ukrajinu s početkom ove godine. Nekolicina država oštro se pobunila, poput Slovačke i Mađarske i Austrije, ali Ukrajina je iznenada i sama otvorila jedan LNG-terminal za prihvat američkog goriva. Rusija, s druge strane, upravo pregovara s Kinom o pokretanju još jednog sibirskog plinovoda. Onim postojećim lani je realiziran promet usporediv s ruskim plasmanom za Europu, što znači da je Zapadu propao cilj potiskivanja Rusije na planetarnom tržištu.
Na koncu, umjesto pokornog Vladimira Putina dobili smo, usuprot svim najavama, osnaženog neprijatelja od kojeg nam više o glavi rade samo naši zapadni prijatelji. Prilika je to da se podsjetimo i na činjenicu da je sukob s njim induciran odavno, već i prije svjetske krize 2008. godine. Internet doslovno obiluje tadašnjim upozorenjima na nedopustivu energetsko-tržišnu rusku dominaciju u Europi. A bilo je to puno ranije negoli je Amerika ukinula vlastiti embargo na izvoz fosilnih goriva i navela nas na ovakvu imbecilnu poziciju.
Kako većini Europske unije, mogao bi netko reći, tako i nama, premda se uslijed tekućeg razvoja zbivanja teško ne sjetiti proćerdanih šansi oko Ine. Hrvatska se danas razmeće uspješnom diversifikacijom nabave plina, dok se njegova enormno viša cijena uzima kao nužno zlo, nešto što nismo mogli izbjeći ni mi ni naši najjači partneri. Čak ni onda, po svemu sudeći, kad upravo tim partnerima ostaje novonastali profit, a Hrvatskoj trošak. Ideološki bi se taj odnos mogao nekako i razumjeti, jer nikakav vanjskopolitički subjekt odavno nismo, ali treba uvidjeti bar to da smo u ovu ekonomski samoubilačku politiku zapali upravo zahvaljujući podvaljenoj nam ideologiji.
Sa svime tim nemaju nikakve veze ni demokracija niti liberalne političke vrijednosti. Prva hladnija zima mogla bi natjerati EU i Hrvatsku na bolno odustajanje od licemjerne moralističke platforme s koje promatramo svijet, pa i tržište energentima. I dalje pak ostaje lokalna odgovornost za Inine potencijale. Vlada premijera Andreja Plenkovića tako ustraje na indikativno kratkoročnom kadroviranju hrvatskih članova uprave, što je pouzdan znak manjka svake ambicije. Pregovora o hrvatskom otkupu Ine definitivno nema, ali više nema ni razmatranja veće iskoristivosti suvlasničke uloge RH u toj kompaniji, a kakva čitavo vrijeme ipak objektivno jest politički dohvatna.
