Cijene vam izgledaju čudno? – nagovara nas pitanje iz reklame jednog trgovačkog centra, a odmah u nastavku ponuđen je odgovor: Upravo takve i trebaju biti, jer mi ne zaokružujemo cijene u eurima! Eto, tako to izgleda kada nešto što bi se trebalo podrazumijevati postane prestižna vrijednost po sebi, pa potom bude iskorišteno kao zgodna podloga za marketinško-promidžbenu praksu. Usto, ako nas već vučete za jezik, treba primijetiti da su vam cijene mogle biti zaokružene na decimale centi, ali naniže. Zašto ne, marže u Hrvatskoj su vam ionako tako visoke, pa zarada zasigurno ne bi patila. No, drugačije nije ni moglo biti u zemlji u kojoj je izvršna vlast na takav način "pripremila" tako važan trenutak kakav je promjena nacionalne valute, kao što se to desilo ovdje, sad već prije pet mjeseci. I onda smo, ne bez susramlja, svjedočili onom komičnom medijskom igrokazu ministra gospodarstva Filipovića što se razvlačio tjednima.
Neuvjerljivi pokušaji da se pokaže navodna odlučnost i spremnost na konfrontaciju s trgovačkim lancima koji su se hladno, nimalo impresionirani, oglušili na sve apele i zahtjeve izvršne vlasti u Hrvatskoj da javno i transparentno objave cijene svojih artikala u kunama s kraja prosinca, netom prije konverzije valute u euro 1. siječnja 2023., pa da se potom utvrde razlike i odstupanja zbog prakse zaokruživanja cijena. Mahom se radilo, nimalo slučajno, o inozemnim trgovačkim lancima čija cijena proizvoda u njihovim poslovnicama u Hrvatskoj i ostatku ove naše tzv. regije nerijetko značajno premašuje cijene istih tih proizvoda u državama iz kojih te kompanije dolaze. Pa smo se s eurom našli u već dobro nam poznatoj potrošačkoj situaciji, do jučer nezamislivoj, da se stanovnicima Zagreba i okolice više isplati otići u šoping hrane u Sloveniju, Istrijanima i Kvarneranima u Italiju, a onima sa sjevera Hrvatske u Mađarsku.
Zaključujemo da se radilo o ministrovom igrokazu jer da je tu bilo stvarne volje i odlučnosti da se pokuša nešto konkretno napraviti, mimo deklarativnih apela, ne sumnjamo da bi kabineti ministra i premijera pravovremeno zaprimili – a možda i jesu? – telefonske pozive iz ambasada zemalja u kojima su smještene vlasničke kaste dotičnih kompanija. Tada bi im se biranim diplomatskim rječnikom, ali vrlo jasno, dalo do znanja da se ne zezaju i da obuzdaju svoja nastojanja. Jer radi se o zemljama, u prvom redu Austriji i Njemačkoj, koje su stari povijesni kolonizatori ovog dijela Evrope. Možemo im pridružiti i Mađarsku, za koju znamo da se na hrvatskom tržištu ekskluzivno progurala na tržištu energenata.
Ekonomski kolonijalizam 21. stoljeća ima novo ruho i nove mehanizme u usporedbi sa starim, klasičnim kolonijalističkim manirima, ali srž je uvijek ista i nepromijenjena, a to je eksploatacijsko isisavanje periferije od strane središta.
