Što je pokazalo vaše istraživanje o prilagodbi hrvatskih građana na euro?

Prof. Zvonimir Galić i ja, zajedno sa studentima kolegija Psihologija potrošačkog ponašanja, proveli smo istraživanje u kojem je sudjelovalo 450 hrvatskih građana. Polovici sudionika istraživanja smo pokazivali različite razine plaća i cijene različitih proizvoda izražene u kunama, a polovici u eurima. Neki od osnovnih zaključaka su sljedeći. Kad su plaće bile izražene u eurima, ljudi su prijavljivali nešto niži životni standard i zadovoljstvo plaćom nego kada su ekvivalentne plaće bile izražene u kunama. Drugim riječima, čini se da euro kod ljudi inducira osjećaj većeg siromaštva nego kuna. Osim toga, ljudi su iste proizvode procjenjivali skupljima kada smo ih tražili da procijene njihovu cijenu u eurima u odnosu na kune. Razlika je bila najveća na proizvodima koji su jeftiniji, ali ih češće kupujemo (npr. čokolada, kava). To vjerojatno znači da bi bili spremni platiti višu cijenu za isti proizvod kada je cijena izražena u eurima nego u kunama. To smo i direktno provjerili sljedećim zadatkom: ljudi su iskazivali veću spremnost da kupe isti proizvod kad mu je cijena izražena u eurima nego kad mu je izražena u kunama. Ukratko, čini se da se ljudi s eurima osjećaju nešto siromašnijima, ali paradoksalno, spremniji su kupiti i više platiti stvari kad su im cijene izražene u kunama.

Zbog čega se ljudi osjećaju siromašnijima kada su plaće izražene u eurima, ali toleriraju više cijene kada su izražene u eurima?

Fenomen koji stoji iza takvih rezultata u psihologiji nazivamo "iluzijom novca". Iluzija novca je pojava da smo osjetljiviji na nominalnu vrijednost novca (dakle broj koji vidimo pred sobom), nego na njegovu realnu vrijednost, odnosno ono koliko taj novac stvarno vrijedi, što s njime možemo kupiti. Zato što je euro snažnija valuta od kune, plaće u eurima su nam nominalno manje – broj koji vidimo na računu kad nam plaća sjedne puno je manji od onog na što smo navikli. Velik broj ljudi će po prvi put primiti troznamenkastu plaću. S obzirom na tu našu intuitivnu osjetljivost na nominalnu vrijednost, logično je da se osjećamo siromašnijima, iako se naš objektivni status nije puno promijenio. Siromašni smo bili i prije. Istodobno, nominalno male cijene u eurima stvaraju nam dojam da su neke stvari "bolja pogodba" nego što to stvarno jesu. Primjerice u našem istraživanju, ljudi su konzistentno bili spremniji kupiti proizvode s cijenom izraženom u eurima u usporedbi s istom tom cijenom izraženom u kunama.

Kako se fenomen "iluzije novca" odražava na građane?

U tranzicijskom periodu ustvari bismo uvijek trebali biti na oprezu kako trošimo i preračunavati eure u kune u glavi. No to je jako teško i za očekivati je da ćemo često završiti oslanjajući se na nekakvu intuitivnu metodu na tragu "zvuči li mi ova cifra u eurima OK ili ne". Opasnost leži u tome što su takve prosudbe, sudeći po rezultatima našeg istraživanja, prilično pristrane: griješit ćemo u smjeru podcjenjivanja cijena kada su izražene u eurima. Primjerice, ako izađem na piće, cijena piva od 4,6 eura mi se na prvu može učiniti skroz prihvatljivom dok bi mi izražena u kunama (35 kuna) bila suludo visoka. Stoga možemo očekivati da bi iluzija novca, sama za sebe, mogla potaknuti građane na nešto više nepotrebnog trošenja. Međutim, u novim situacijama ljudi imaju tendenciju biti oprezniji s odlukama i zaključcima. Tako da u ovoj situaciji vjerojatno imamo ta dva fenomena koji djeluju u suprotnim smjerovima – iluzija novca potiče veću potrošnju, a suprotstavlja joj se tendencija da u nepoznatim situacijama reagiramo s oprezom.

Što savjetujete, kako se naviknuti na promjenu kuna u eure?

Kao i za bilo koju situaciju u kojoj nas vlastite intuicije izdaju: usporite, dvaput promislite i odradite matematiku u glavi. Postoje i neki načini za olakšati si ovo preračunavanje – meni se recimo sviđa da zapamtimo neke pragove i onda se referiramo na njih (npr. 1,33 eura je 10 kuna, 6,65 je 50 kuna, itd.). Ili, nešto kompliciranije što sam čuo od Tonija Miluna, da pomnožimo eure s 10 i onda oduzmemo četvrtinu tog iznosa (npr. za 12 eura računica bi bila 12x10 = 120, 120 – 30 = 90; znači 12 eura = 90 kuna). A ako želimo jednostavniji pristup, možemo jednostavno eure množiti s 10 umjesto sa 7.5 – lakše je, a na taj način ćemo i uspješno kompenzirati lažni dojam da su cijene u eurima jeftinije i bolja prilika od onih u kunama.

S vremenom ćemo razviti i točnije intuicije vezane za euro. Iako intuicija možda zvuči mistično, psihologijska istraživanja pokazuju da su intuicije samo plod brzog i nesvjesnog prepoznavanja situacija i obrazaca s kojima smo se mnogo puta susretali. Da se vratimo na primjer s pivom u kafiću, toliko puta sam se u životu susreo s cijenama piva izraženim u kunama i razvio jako dobar osjećaj za to koje cijene za koje pivo su prikladne, a koje su previsoke. Kad vidim cijenu od 35 kuna, ne moram razmišljati – jednostavno znam da je previše. S vremenom i iskustvom u transakcijama s eurima razvit ćemo isti osjećaj i za eure i više nećemo trebati razmišljati i preračunavati. Dotad, radit ćemo neke pogreške i na njima učiti.