Proslave ili barem obilježavanja velikog datuma u Europi nema. Jedino su ministri financija eurozone u zajedničkom tekstu podsjetili da je upravo proteklo 20 godina otkad su u promet puštene prve novčanice i prve kovanice eura. Za razliku od toga, naša politička i bankovna vlast ne prestaje proslavljati hrvatski ulazak u eurozonu, a sramota s natječajem za izgled kovanica samo joj je kratkotrajno pokvarila veselje. U svom pismu, europski ministri kažu da je euro "jedno od najopipljivijih dostignuća europske integracije". Naši su političari i bankari mnogo rječitiji. Oni najviše govore o brisanju troškova zamjene nacionalnih valuta, ali i o bitno lakšem poslovanja s drugim zemljama eurozone. Dakle, o jeftinijim kreditima, o povećanju hrvatskog izvoza i robne razmjene unutar eurozone i posebno o investitorima koji će ubuduće navaliti u Hrvatsku. Rezultat bi trebao biti povećana otpornost na tržišne poremećaje, brži ekonomski rast i sve viši životni standard.

Prije 20 godina sve su to najavljivali i kreatori eura u Europi. Jedina je razlika što su oni spominjali i brisanje povremenih devalvacija u pojedinim zemljama, što bi u hrvatskom slučaju bilo besmisleno. (Hrvatska se, naime, već odavno odlučila za fiksni tečaj.) Ukratko, po ondašnjim europskim političarima, zajednički novac trebao je dovesti do ubrzanog smanjivanja razlika u razvijenosti, pa bi svi postali bogati kao Nijemci. Zašto se o tome sada šuti?

Po ondašnjim europskim političarima, zajednički novac trebao je dovesti do ubrzanog smanjivanja razlika u razvijenosti, pa bi svi postali bogati kao Nijemci. Zašto se o tome sada šuti?

Zato, kaže svjetski poznati ekonomist Yanis Varoufakis, jer se poslije 20 godina ništa od toga nije ostvarilo. Otkad je uspostavljena eurozona svjetska trgovina se povećala za 30, a unutar zone tri puta sporije, odnosno za samo 10 posto. Ali dogodilo se nešto još zanimljivije. Njemačka trgovina s Poljskom, Mađarskom i Češkom povećana je za čak 63 posto. A te tri zemlje Europske unije ostale su izvan eurozone, odnosno nisu prihvatile euro, već su zadržale svoje valute. Isto se događalo i s investicijama. Banke iz bogatih zemalja, u prvom redu Njemačke i Francuske, obilato su kreditirale prezadužene zemlje (Grčku, Irsku, Portugal i Španjolsku), što je, kako kaže Varufakis, prije deset godina dovelo do krize eura, dok su investicije u proizvodnju i razvoj odlazile u već spomenutu Poljsku, Češku i Mađarsku. I, naravno, u tim zemljama su najbrže rasli dohodak i zarade, pa su se upravo one najviše približile njemačkoj razini bogatstva. Umjesto da smanji razlike u razvijenosti unutar zone, euro ih je povećao.

Varoufakis to tumači poznatim argumentom, prema kome zajednički novac ne može postojati bez zajedničke fiskalne politike. Dakle, isti novac uvjetuje iste poreze, što znači i istu državu. Drugo objašnjenje razočaravajućih rezultata eura u njegovom dvadesetogodišnjem životnom vijeku dao je odavno pokojni Milton Friedman, jedan od dvojice najutjecajnijih ekonomista prošlog stoljeća. (Drugi je, naravno, John Maynard Keynes.) U godinama koje su prethodile uvođenju zajedničke europske valute, Friedman je tvrdio da je to nemoguće misija. Odnosno, da je euro nemoguć novac. "Sumnjam da će odgovorni ljudi na čelu europskih država povući taj avanturistički potez", govorio je on u brojnim istupima tokom druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća. Kad se to ipak dogodilo, a njemačka marka, francuski franak ili talijanska lira potonuli u povijest, on je priznao da je pogriješio, ali je odmah dodao: "Ne vjerujem da će euro preživjeti prvu ozbiljnu krizu, jer će ekonomska logika biti jača od politike." I tu je pogriješio po drugi put. Čak i sada ministri financija (dakle, političari), tvrde kako je euro dostignuće u europskim integracijama, iako Varoufakis tvrdi i dokazuje brojkama da se dogodilo točno obratno. Da euro nije ujedinio, već podijelio Europu.

Zašto je Milton Friedman smatrao uvođenje eura pogrešnim i nerazumnim potezom? Zajednički novac, tvrdio je on, ne mogu imati zemlje s neujednačenom proizvodnosti rada, što znači i s različitom konkurentnošću u izvozu. To je ono što svaka zemlja pegla, odnosno izravnava tečajnom politikom. Kad joj zatreba slabi domaću valutu, čime brani konkurentnost svoje privrede i u izvozu i na domaćem tržištu. I, naravno, potiče investicije u proizvodnju. Čim je uveden euro, to više nije bilo moguće. Dok su se tvorci eura hvalili time što više neće biti povremenih devalvacija u pojedinim zemljama smatrajući to velikim dostignućem, Friedman je tvrdio da je upravo to njegov glavni nedostatak.

To je najviše dolazila do izražaja u povremenima krizama, ali je, zapravo, djelovalo stalno. Koja je bila alternativa devalvaciji? Trebalo je čuvati konkurentnost boljim poslovanjem, uvođenjem novih tehnika i proizvoda, ukratko bržim napretkom. Ali uz to je trebalo i peglati tečaj, bez čega su razvijeniji i bogatiji uvijek bili brži. Druga metoda je bila smanjivanje troškova, što su neki ekonomski mudraci nazvali unutrašnjom devalvacijom. U poduzećima je to značilo otpuštanje radnika i produženje radnog vremena i na kraju gašenje proizvodnje, a u društvu rezanje troškova za zdravstvo, mirovine, školstvo itd. To je dovodilo do socijalnih potresa u nekim zemljama. U Grčkoj, na primjer, koja je odlučila da pad proizvodnje nadomjesti povećanim zaduživanjem (nanjušivši zaradu banke iz bogatijih zemalja obilato su otvorile blagajne), što je ubrzo dovelo do dužničke krize i uličnih prosvjeda ljudi koji su ostajali bez posla ili su im rezane plaće i penzije. Reforme koje su se nudile kao izlaz uvijek su kasnile, a rezovi troškova dobili su epitet – bolni. Tržište je shvaćeno isključivo kao prisila, a ne i kao motivacija.

Hrvatska je tu posebno zanimljiv slučaj. Nije bila u eurozoni, ali se ponašala kao da jeste. Kunu je precijenila još na početku 1994. i zadržala fiksni tečaj do dana današnjeg. Nakon uspostavljanja eurozone vezala je kunu uz euro i time euroizirala zemlju, ali na pogrešnom tečaju. Zbog toga su negativne posljedice bile još teže nego u siromašnijim zemljama zone. I zato je, uz ostalo, Hrvatska potonula na samo dno Europske unije. Poput Miltona Friedmana i kod nas su neki ekonomisti digli glas protiv takve politike. Bili su to u prvom redu akademik Zvonimir Baletić, pa bivši ministar i savjetnik predsjednika Mesića Stjepan Zdunić, zatim agilni i glasni Dražen Kalogjera… Od političara jedino je Stipe Mesić upozoravao kuda vodi pogrešna tečajna praksa. Ali i škare i platno bili su u drugim rukama. A tu se Zdravko Marić ne razlikuje od zloduha hrvatske ekonomije, već zaboravljenog Borislava Škegre, koji je prvi precijenio kunu, guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić od Željka Rohatinskog i drugih prethodnika na istoj dužnosti, a Andrej Plenković od Zorana Milanovića ili Ivice Račana i Zlatka Mateše.

Što u takvim uvjetima uvođenje eura donosi Hrvatskoj? Doslovno ništa, osim što će tečajna politika koja uništava zemlju i pretvara ju u banana, odnosno turizam-državu biti betonirana na vijeke vjekova. Odnosno, dok traje eurozona. Cinici bi rekli da će neka korist ipak biti ukidanje Hrvatske narodne banke ovakve kakva je ona danas. Ali za družinu koja se tamo okupila ne treba brinuti. Oni će se sigurno snaći.