KRIZA; nepovoljno stanje ili situacija u kojoj se neka država, društvo ili pojedinci nalaze po pitanju ekonomskih, političkih ili socijalno-psiholoških uvjeta egzistencije. U parametrima klasične ekonomije, radi se o opsežnijim smetnjama u ekonomskoj reprodukciji nekog društva, to jest okolnostima u kojima veliki dio proizvedenih roba nije moguće prodati, kako to definira Michael Heinrich u knjizi ‘Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije’.
Nameću se neka bazična pitanja kada je riječ o ovom vrlo općenitom fenomenu: o kojoj i čijoj krizi govorimo kada posegnemo za tom sveprisutnom riječju u našim javnim, političkim, medijskim, osobnim, svakodnevno-životnim diskursima? Kriza čega, do koje mjere i po koju cijenu? Ne uprizoruje li nam se tzv. kriza – u spektru njenih dimenzija koje sežu s onu stranu ekonomsko-političkog te zapravo zaposjedaju širok teritorij općedruštvenog – kao svojevrsno trajno ‘izvanredno stanje’, matrica koja omogućuje, s dalekosežnim posljedicama, perpetuaciju biopolitičkih modela vladanja, štoviše tzv. nekropolitičkih režima?
Nekoliko stoljeća duga povijest kapitalizma pokazala je da su periodi kriza, sve učestaliji i dugotrajniji, unutarnji gradivni element upisan u logiku tog sistema. To jest, ciklusi kriza inherentni su kapitalizmu po sebi. Još je Karl Marx, za razliku od (neo)klasičnih ekonomista, tvrdio da su krize imanentne kapitalizmu, iz njega proizlaze, ali ga i trajno određuju omogućujući mu, naizgled paradoksalno, da nakon svake nove krizne kontrakcije bude još postojaniji, ali i brutalniji. Stoga je kriza i ekonomsko-politička alatka s jako lošim socijalnim učincima.
Tretiramo je u kontekstu zadnjeg velikog sloma kapitalističke ekonomije – započetog 2007. s pucanjem tržišno-nekretninskog mjehura u SAD-u – a u osvit one koja nam se najavljuje za 2020. Temporalnom urušavanju financijsko-špekulativnog i rizično-kreditnog bankarskog modela, slijedila je velika globalna kriza. U ime navodne nužnosti i važnosti opstoja bankarsko-financijskog sektora i samog kapitalizma, milijarde dolara iz državnih blagajni upumpane su u privatno-investicijski bankarski sektor, što je potom vodilo ka aktualnim politikama tzv. mjera štednje i pošastnim socijalnim posljedicama koje one imaju za stotine milijuna ljudi.
Kroz krize i nakon svake krize, kapitalizam poprima sve monstruoznije forme i proizvodi sve strahotnije društvene učinke. Stoga je i tzv. kriza samo drugo ime za staru-novu hegemoniju koja se ne želi dovršiti, mehanizam u službi društvenog poretka koji se temelji na radikalno nepravednoj preraspodjeli realiziranog društvenog bogatstva, onoj u korist besramno bogate manjine, a na račun sve brojnije osiromašene većine.
