Ma koliko dilema mogla zvučati banalno, na pitanje ima li smisla i dalje se snebivati i iščuđavati nad cijenama raznoraznih proizvoda u Hrvatskoj nije lako i jednostavno odgovoriti. Po jednoj strani već smo pomalo dosadni jedni drugima kada u pozama šokiranih potrošača u nevjerici prepričavamo da je recimo – iz nekog bizarnog razloga ove godine ispostavljen kao opći referentni i komparativni orijentir u tom kontekstu – kuglica sladoleda u Dubrovniku dobacila i do pet EUR na nekim mjestima. Ili da palačinka na Krku – ni po čemu posebna, ali jedan od mojih osobnih favorita kada je o ovoj temi riječ – može koštati cijelih šest EUR, čemu sam neposredno svjedočio.
Na drugoj strani, prihvatiti takvo stanje stvari kao novi društveno-ekonomski realitet značilo bi pristati uz tezu da je i ovom prilikom na djelu svojevrstan psihološki efekt, prijelazno stanje prilagodbe na novu valutu, što nas naravno ne može zadovoljiti kao objašnjenje.
Otprilike, ponuđači proizvoda i usluga ispituju psihološke granice kupaca i potrošača, testiraju dokle smo spremni ići, odnosno platiti, pa potom riskiraju s vrlo visokim cijenama. Iako nam je svima jasno, za te stvari ne treba biti ekonomski stručnjak, da su cijene kojima svjedočimo i s kojima živimo u sukobu sa svakom racionalnom ekonomsko-tržišnom računicom, bazično skrojenom od proizvodnog utroška, poreza i marže, te profita. Koliko god se činilo da i nije moglo ispasti puno drugačije u okolnostima katastrofalno loše političke odluke po pitanju određivanja datuma za prelazak na euro – u vjerojatno najgorem mogućem trenutku za to, u uvjetima visoke inflacije koja je tada bila na vrhuncima u EU, a posebno na njezinoj periferiji gdje se za dugo vremena smjestila i Hrvatska – tome nije nužno tako.
Čini se i da mnogima još nije jasno kako euro nije jedinstvena evropska valuta, već da postoji onoliko njezinih verzija koliko je i nacionalnih ekonomsko-financijskih sustava u EU. U političko-ekonomskim okolnostima stihijski vođenog turizma, te liderske i najvrjednije državne industrije bez jasne srednjoročne i dugoročne nacionalne strategije u Hrvatskoj, nije neobično da na mikrorazinama njezine neposredne svakodnevne stvarnosti svatko od uključenih protagonista radi što mu je volja i što može. Dakako, u imenu slobodnog tržišta i načela izbora.
Mogu li i trebam li potom biti iznenađen kada mi stariji bračni par na Pelješcu želi prodati kamenicu za pet EUR po komadu? Smjestili su se u neuglednu bajtu tik uz cestu što nalikuje cvjećarni u kojoj stoluje besmrtni Broj jedan. Uz nju su postavili par rasklimanih stolova i stolica. Tek su na korak od mora koje im služi kao njiva iz koje izvlače školjke na suho. Bankovne kartice ne primaju, fiskalni račun im je nepoznanica. No cijene su im u rangu delicija u prvoklasnom restoranu. Žive ljudi hrvatski san.
