STOŽER; središnje tijelo za operativne koordinacije, prikupljanje i obradu podataka, te mjesto strateških procjena, analiza i donošenja odlukâ o provođenju najvažnijih mjera u izvanrednim, nerijetko i kriznim, situacijama. Tokom proteklih nekoliko decenija stožer – koji se nekad, ne tako davno, zvao štab – praktički je postao sveprisutan društveno-institucionalni i organizacijski okvir u Hrvatskoj. Sve i svi se udružuju u raznoraznim tipovima stožera.
Tako najjača, najmasovnija i vladajuća stranka u državi, HDZ, nerijetko sama sebi laska da je "stožerna stranka hrvatskoga naroda". Još su nam uvijek u živom sjećanju "branitelji šatoraši" iz zagrebačke Savske ulice od prije nekoliko godina i njihove prijetnje oružanim pučem tadašnjoj vlasti pod vodstvom SDP-a. Jasno, "šatoraši" su bili okupljeni u "stožer za obranu digniteta hrvatskih branitelja". No na pojam stožer nalijećemo i u društvenim kontekstima u kojima ga nekako baš i ne bismo očekivali. Tako su pulski škverani, radnici tamošnjeg propalog brodogradilišta, donedavno bili organizirani u inicijativu s imenom "stožer za obranu Uljanika". Pa "stožer nogometne reprezentacije"...
Pravo je iznenađenje da se neoliberalna ekipica povezana u udrugu pod imenom "Glas poduzetnika" – pokrenuta u ovom vremenu korona virus pandemije, a sve vezano uz politiku Vlade Republike Hrvatske po pitanju mjerâ pomoći privatnim firmama čija su poslovanja ugrožena propisanim epidemiološkim mjerama borbe protiv virusa – nije sjetila sebe nazvati, recimo, "Stožer za poduzetništvo". Ovaj pojam toliko naglašavamo i izdvajamo kao poseban, stoga je i zavrijedio da se nađe u ovoj rubrici, jer tako "lijepo" simbolizira važnu vrijednosnu nit u presjeku karaktera tzv. tranzicije: stožer kao glavno operativno mjesto za procjene, analize i odluke o strategijama otpora i borbe protiv neprijatelja, tko god to bio i što god to bilo. Konotativne i nevidljivo upisane, a sveprisutne prakse "stožerovanja" u hrvatskom tranzicijskom društvu, nadilaze prvu razinu asocijacija koje se pojavljuju na spomen te riječi u aktualnoj situaciji, onu na Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, glavnu instituciju u državi kada je riječ o odlučivanju o načinima suprotstavljanja koronavirusu i njegovim učincima.
Ciljamo na opće mjesto, uvid o već više decenija dugoj militarizaciji hrvatskog društva, započetoj s ratom 1991. – 1995. Militantni diskurs, a u njegov registar spada i pojam stožer, u Hrvatskoj se obilato prelijeva preko rubova njemu pripadajućih konteksta, te ga je potom lako pronaći i na mjestima koja nisu njegovo primarno stanište, na primjer u naracijama kojima se konstruira i reprezentira društveno-politička realnost poljâ sporta, privrede ili zdravlja. Stoga njegovu omniprezentnost možemo tretirati i kao posljedicu simbolički nikad dovršenog rata iz 1990-ih.
