Prije otprilike šest mjeseci jedan tekst smo završili slijedećom rečenicom: ‘Prognoza o godini 2020. mogla bi na kraju ispasti optimistična.’ O kakvoj je prognozi i kakvom optimizmu bila riječ? Žalosnom, jer su mnogi ekonomisti u svijetu za tu godinu najavljivali novu recesiju. Ali život je tutnjao po drukčijem, bržem voznom redu, pa godinu dana prije njihove oprezne, ‘optimistične’ prognoze, Italija već tone u recesiju, a Njemačka je prepolovila predviđeni rast za ovu godinu. A o te dvije zemlje najvećim dijelom ovisi i skromni hrvatski oporavak. Generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres na ovogodišnjem savjetovanju u Davosu otvoreno je izrazio sumnju u funkcioniranje kapitalizma, a istodobno je svijet obišla informacija da samo 26 (slovima, dvadeset i šest) najbogatijih ljudi posjeduje onoliko imovine koliko siromašnija polovica čovječanstva, odnosno 3,8 milijardi ljudi zajedno. Bogatstvo 2200 milijardera povećavalo se u prošloj godini svakog dana za dvije milijarde dolara.
Ali kako je to moguće ako se istodobno usporava proizvodnja? Što bi se dogodili da se te silne milijarde presele iz banaka na tržište i potraže svoj ekvivalent u robi? A upravo to bi se dogodilo da je taj silni novac pravednije raspodijeljen i da se našao u milijardama sada praznih ili polupraznih džepova. Ima li toliko robe i usluga? Nema! Najveći dio novog bogatstva nastao je financijskim spekulacijama, a ne proizvodnjom i s njom povezanim poslovanjem. Računa se da je negdje polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća svjetski bruto domaći proizvod bio u ravnoteži s proizvodnjom. Jednostavno rečeno, koliko je bilo robe, toliko je bilo i novca. Od tada količina novca raste brže od proizvodnje, pa ga je sada, kako se tvrdi, preko deset puta više. Da služi kao realna kupovna moć u rukama milijardi ljudi, svijet bi potonuo u inflaciju. Umjesto toga, on u bankama raste kao balon koji mora, kako kažu ekonomisti, puknuti prije ili poslije.
Zašto je toliko poremećen odnos robe i novca? Prvi zakon koji je ograničavao banke da spekulacijama prave novac britanski je parlament donio još krajem 18. stoljeća. Te su spekulacije, očito, bile neizbježna popratna pojava uz uvođenje papirnatog novca, što je već u doba mladog i poletnog kapitalizma tražilo ozbiljnu državnu regulaciju i kontrolu. To se najbolje pokazalo u vrijeme najdublje svjetske recesije 1930-ih, koju su najvećim dijelom izazvale upravo novčane spekulacije. (Dežurni krivac bila je banka Goldman Sachs, kao što je to 2008. bila Lehman Brothers.) Boreći se protiv recesije tadašnji američki predsjednik Franklin D. Roosevelt oštro je regulirao bankarsko poslovanje (uz ostalo, podijelio je komercijalne od investicijskih banaka) i nizom drugih mjera djelomično oživio američku ekonomiju. Ali recesija je bila preduboka, kao i društveni poremećaji i stranputice kojima je pošao dio svijeta, pa ju je okončao tek Drugi svjetski rat. Rooseveltova ograničenja bankarskog poslovanja trajala su sve do početka promjena u SSSR-u i dolaska Gorbačova na vlast, a onda ih je ukinuo predsjednik Bill Clinton. Dok god je bio izložen opasnosti s Istoka, kapitalistički Zapad je čuvao svoj sistem i poštovao sve njegove regule. Nije bila riječ samo o strahu od sovjetskih raketa. Prava je prijetnja bila postojanje konkurentnog društvenog sistema. On se nije pokazao efikasnim niti je usrećio ljude u sovjetskom bloku, ali je u kapitalističkim zemljama ipak doživljavan kao realna prijetnja. U Italiji i Francuskoj postojale su jake eurokomunističke (to je u prvom redu značilo demokratske) stranke, u Zapadnoj Njemačkoj i Švedskoj vladali su socijaldemokrati, bio je razvijen sustav radničke participacije u upravljanju, postojala je stalna tendencija skraćivanja radnog vremena, a sindikati su imali realnu snagu i utjecaj.
Kad se raspao SSSR i cijeli europski Istok postao kapitalistički, sve je to nestalo skoro preko noći. Ali istovremeno nije počela propadati samo socijalna država. Oslobođen svake prijetnje, s osjećajem konačne pobjede (onog Fukujaminog kraja povijesti) Zapad je postao ciničan sam prema sebi, prema svom sustavu i svojim vrijednostima. Odjednom je postalo sve dozvoljeno, ako služi profitu i bogaćenju. Tako je postala aktualna i prastara spoznaja da se ne treba mučiti s proizvodnjom (neka to rade Kinezi), jer je za stjecanje bogatstva dovoljan i novac. Nekad se na fakultetima učilo o procesu roba-novac-roba. Sada je tu bio samo novac. Novac-novac-novac…
Prije recesije koja je buknula 2008., kao što je to red prvo u Americi da bi se ubrzo preselila i u Europu, trajale su vesele godine bankarske industrije i njenog tržišta, koje je ona punila stalno novim bankarskim proizvodima. (Zbog nečeg su im bili posebno dragi izrazi iz tzv. realnog sektora, kao da oni zaista nešto proizvode.) Svi ti proizvodi nisu bili namijenjeni investiranju u materijalni razvoj, u tvornice ili infrastrukturu, već pravljenju novca i njegovom izvlačenju iz džepova građana. Tu spadaju i naši investicijski fondovi, kao i krediti u švicarcima. I u jednom i u drugom slučaju, ili da kažemo na oba bankarska proizvoda, naši su građani ostali bez golemog novca. Recesija iz 2008. je zaliječena masivnim dozama državnog novca, ali nije i izliječena. I to je, međutim, bilo dovoljno da stari majstori nastave sa starim poslom. U svijetu kao i kod nas. Konačno, sve je to sad isto društvo. Dirljivo je pratiti kako se ne libe ni pljuvanja po samima sebi, samo da se ne prepozna vuk u janjećoj koži. Nevjerojatno, poručuju njihove reklame, svi će se iznenaditi, ali oni su banka s kojom su klijenti zadovoljni i u kojoj se dobro osjećaju. Postoji i to čudo.
Ista praksa neminovno dovodi do istih rezultata. Zato je sve više novca u sve manje ruku, zato je sve veći nesrazmjer između novca koji kola svijetom i robe koja se proizvodi i nudi na tržištu i zato ekonomisti ponovno govore o balonu koji mora puknuti. Ali taj balon lažnog novca ipak je osnova realne političke moći. Kako će to utjecati na njegovo pucanje i recesiju koja nastupa teško je predvidjeti, ali u svakom slučaju ne treba očekivati puku reprizu scenarija od prije deset godina. U tih deset godina, naime, stanje se žestoko promijenilo. Nestao je unipolarni svijet, a Amerika je izgubila svoju dominantnu poziciju brže nego što se itko nadao. Moć i utjecaj podijelila je s Kinom i Putinovom Rusijom, uz stalne trzavice i napetosti oko neutvrđenih interesnih sfera. Ali u Trumpovom mandatu doskorašnji svjetski policajac nijednom nije izvukao pendrek, odnosno započeo neki novi rat. Razlika prema finom i civiliziranom Obami, koji je ratovao da se sve prašilo, više je nego očita. Europska unija, koja se pretvorila od unije ljudi i naroda u bankarsku uniju, grca u dubokoj krizi, kojoj je Brexit samo najvidljiviji simptom. Po ulicama europskih gradova tutnje protesti protiv nepravedne raspodjele kakvu nameće krupni kapital, a migranti iz Azije i Afrike zapravo su samo izlika da se ožive stare granice, sada ojačane zidovima i žilet žicom. Svatko gleda samo svoju kožu, pri čemu se obnavljaju stari i izmišljaju novi oblici protekcionizma i trgovinskih ratova. Miriše na neka bivša vremena. A kompradori na vlasti za svoje zemlje postaju skuplji nego ikad.
