Ni dandanas, gotovo dva tjedna kasnije, nije posve jasno jesu li cijene podigli svi ili gotovo svi, uvjerljiva većina ili samo obična, ili pak značajna manjina, a možda samo vidna, ili tek rijetki među trgovcima. Nalazi i dojmovi sukobljavaju se izrazito burno. Kao viđenja jetija, Gospe, svemiraca – tema se uporno održava na anegdotalnoj, neobaveznoj razini, mada su ovog puta posrijedi egzaktne novčane vrijednosti konkretnih maloprodajnih, prehrambenih i drugih artikala prije i poslije striktno fiksirane točke na vremenskoj crti, Nove godine.
Mistifikaciju nije odagnao ni državni inspektorat, iako su se glavni inspektor i njegova zamjenica u međuvremenu izjasnili veoma izričito, ali to podjednako čine predstavnici trgovaca. Podaci još nisu sistematično analizirani, pa su se zasad tome u najvećoj mjeri približili mediji koji ilustriraju evidentno poskupljenje u širokom spektru. Faktograf se još nije oglasio.
Komentator Jutarnjeg lista Viktor Vresnik u trgovačkom dizanju cijena prepoznaje "posljednji trzaj balkanske iskonske gramzljivosti u Hrvatskoj". Nije ga omelo saznanje da su najveći trgovci ovdje ipak stranci
Uz tako nabujalu dramatiku, to jedno neodgovoreno pitanje – makar što se tiče službenih instanci – u javnosti je otvorilo razna druga, vezana, za koja nisu nadležna određena tijela ni službe. Zar ne smiju trgovci po volji dizati cijene u tržišnoj ekonomiji? No tko jamči da je slobodno tržište bogomdano i nedodirljivo, te kako nam je to zadano? Bez obzira, zašto su trgovci odlučili višim cijenama kompenzirati inflaciju – jer tako oni kažu – baš sad, u času uvođenja eura? Koji su točno uzroci te inflacije? Je li ono negdje rečeno da su je dijelom i sami trgovci potaknuli? A hrvatska vlada, zar doista nije očekivala značajno poskupljenje, iako je ono bilo više nego predvidljivo? Nisu li ga najavili mnogi, uostalom, nije li ono zabilježeno u svim drugim zemljama pri uvođenju eura, čak i bez inflacije? Zbog čega nisu na vrijeme instalirani zaštitni mehanizmi? Hoće li Vlada RH sad ukinuti neke subvencije za prokazane drznike? Smije li politika zadirati na taj način u ekonomiju, te kad i kako? Što je uopće politika i kakvog ima smisla ako se ne bavi ovakvim temama od životnog značaja?
Probat ćemo odgovoriti na neka od njih, a probali su već i poneki drugi medijski akteri. Kao i uvijek, ludo su zanimljivi oni protržišno te proprivatnički nastrojeni pojedinci u čijim se gordim reakcijama zorno ogledaju proturječja sistema koji zastupaju. Primjerice, čelnik Udruge Glas poduzetnika Hrvoje Bujas koji je proteklih dana na televiziji N1 ustvrdio, po tko zna koji put, da su za skupoću krivi uhljebi i porezi, dočim Slovenija ima niže cijene zbog bolje države. Demantirat će ga već i statistika po kojoj udio poreznih davanja u BDP-u iznosi u Hrvatskoj 35,8 posto, a u Sloveniji 38,5 posto. Za usporedbu, Njemačku odlikuju 42,4 postotka, Francusku 47.
Indexov omiljeni bloger Goran Vojković razapet je između gnušanja nad trgovcima koji su poskupjeli iza paravana valutne konverzije, i načela da trgovci na to imaju pravo, jer je ovo tržišna ekonomija ili – imamo posla s totalitarizmom. Da bi to potkrijepio, na Twitteru je objavio proglas Ante Pavelića iz ’41. sa zabranom dizanja cijena, a objavu naslovio, po običaju, urnebesno duhovito: "Socijalizam: možda uspije 287. put!"
S druge strane, ako nas imalo zanima međunarodni kontekst, svjedoci smo rasta državnog intervencionizma diljem globalnog (sjevero)zapada koji je donedavno nalagao upravo suprotan kurs. Reguliranje tržišta i žešći upliv države karakterizirao je ekonomsku politiku istih zemalja i prije neoliberalnog zaokreta s kraja prošlog stoljeća, dakle, čitava dva-tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. No to ne znači da je i Hrvatskoj danas samo tako dopušteno ono što je njima. Pa, možemo se barem podsjećati na činjenično stanje, kako sada, tako i nekoć. Ekonomist Boris Cota napomenuo je prošli tjedan da su cijene – kao i plaće, u dogovoru sa sindikatima i poslodavcima – bile zamrznute u Izraelu osamdesetih, tokom povijesne tamošnje hiperinflacije. No to je samo jedna od metoda antiinflacijske borbe. Nisu joj pribjegavali samo Tito i Pavelić, Vojkovićevim revizionističkim podvalama usprkos.
Imamo posla s blagodatima tržišta, a hrvatska vlada zauzima tu uglavnom kampanjsku poziciju, što joj unaprijed ograničava manevarski prostor za upravljanje kriznim procesima
Potonji analitičar, ljubitelj atraktivnih paralela iz tzv. oba totalitarizma, nadalje imenuje tipskog ovdašnjeg protagonista – homo balkanikus. Nešto slično, geografsko-mentalitetno očitanje, poduzima komentator Jutarnjeg lista Viktor Vresnik, u trgovačkom dizanju cijena prepoznajući "posljednji trzaj balkanske iskonske gramzljivosti u Hrvatskoj". Nije ga omelo saznanje da su najveći trgovci ovdje ipak stranci. O pohlepi, kao motivu trgovaca koji su digli cijene, progovorio je i sam naš premijer Andrej Plenković, dodajući izraze – bezobrazno, profiterski, prevarantski. Isti moralistički diskurs preuzeo je kolumnist Jutarnjeg lista Gojko Drljača. U korist trgovaca, doduše, ali svejedno. Bar je zabavno: u rukama države on vidi bič, mač, malj, tim redom, dok su biznismeni "plahi kao srne".
Nema koristi, a ni pameti od moraliziranja, naravno, čega su dobro svjesni u predstavničkim organizacijama poduzetnika, Hrvatskoj udruzi poslodavaca i Hrvatskoj obrtničkoj komori. Ne znači da u Vladi RH nisu, ali misle da je tako najbolje kad već nisu navrijeme poduzeli ništa bolje. Poduzetnici će se u nastavku priče braniti time da nisu počinili ništa mimo Zakona o uvođenju eura koji, naime, ne dopušta neopravdano podizanje cijena u trenu konverzije, ali ostavlja mogućnost za ono koje navodno jest opravdano. Prema stavu zamjenice glavnog državnog inspektora, neopravdanost uključuje sve osim jednostavnog preračunavanja kunskih iznosa od Stare godine u eurske.
Trgovci kažu da se "eventualno poskupljenje pojedinih artikala kod nekih" tiče npr. krivog tumačenja akcijskih cijena do Nove godine. Naknadno su spomenute i nove cijene dobavljača. Nije tematizirana zaobilazna kompenzacija lani najavljenog poreza na ekstraprofit koji će zakačiti najveće među trgovačkim lancima. Poskupljenje im je svakako marketinški najbezbolnije bilo izvesti upravo s valutnom konverzijom. Štoviše, određeni lanci ušli su u Novu godinu s reklamama kojima se oglašavaju kao oni rijetki koji uz konverziju – nisu povisili cijene.
Krunski argument ostaje inflacija, te njome potaknut enormni trošak sirovina i energenata. Željko Lovrinčević, ekonomist koji se proteklih par desetljeća istaknuo po naklonosti slobodnom tržištu, nalazi da to nije realno. On ističe da rast cijena ne može imati veze s kretanjem cijena na vanjskim tržištima. Jer, posljednjih su mjeseci pojeftinili energenti, sirovine također, poljoprivredni proizvodi isto, a i sama se inflacija našla u padu. Lovrinčević dodaje da u Hrvatskoj nismo iskusili tzv. inflacijsku spiralu zbog rasta plaća, nego zbog profita i špekulacija. Ovo vrijedi dobro upamtiti zbog svakog daljnjeg promišljanja raspodjele tereta inflacije po društvenim slojevima. Tome se mora dodati da je socijala u tome dobila jedino subvencijski novac emitiran bez pokrića, da bi efekt toga snosila opet ponajviše ona sama, ali posredno.
Ovaj ekonomist stoga zaključuje da je rješenje problema – veći porez na kapital i najviše dohotke. U protivnom Hrvatskoj prijeti ekstremno produbljivanje razlika između povlaštene i obespravljene klase. Sama konverzija kuna-euro ne bi pritom trebala zbunjivati: ona bi po sebi zapravo morala oboriti cijene zbog manjih transakcijskih troškova i valutnog rizika te kamata na kredite, u poredbi s onima u zemljama EU-a koje nemaju euro. No kod nas se cijene ne spuštaju ni kad inflacija pada, nego postoji samo obratno, tzv. korekcije naviše.
Plenković je zaprijetio trgovcima da imaju vratiti cijene na staro do petka, dana kad će se ove novine zateći na kioscima. Skeptični smo tim povodom, i ne samo mi, s obzirom na to da se prozvani krivci pozivaju na navodno objektivno poskupjele inpute, što povlači nužnost analize svakog trgovca ponaosob i svakog spornog artikla pojedinačno. Ova država nije uspijevala ni s manje zahtjevnim akcijama. Povrh svega, trgovci će imati zakonsko pravo jednostrano podići cijene, mimo konverzije, već u ponedjeljak. I ne isključivo pravo, nego će imati opipljiv razlog nakon ovako stvorenog dodatnog inflacijskog očekivanja.
To već spada u onaj špekulativni aspekt, odnosno njegov efekt. No imamo posla s blagodatima tržišta, a hrvatska vlada zauzima tu uglavnom kampanjsku poziciju, što joj unaprijed ograničava manevarski prostor za upravljanje kriznim procesima. I teško je povjerovati da su nam vladajući političari bili zaista tako naivni kad su, svim upozorenjima usprkos, zanemarili dostupne instrumente za ublažavanje očekivanog cjenovnog šoka po euru.
Famozne crne liste nekorektnih trgovaca definitivno ne postoje ili nisu afirmirane. Etički kodeks nije ugrađen u zakon, nego je promoviran isto kao što se sad promovira kategorija grijeha – moralistički. Najgore je to što moraliziranje u ovakvom sistemu, a slobodnotržišni princip gura socijaldarvinistički rezon, djeluje više kao neukusan vic. Pa i taj nesretni Etički kodeks potpisalo je oko tisuću obrtnika i trgovačkih društava u zemlji koja ih broji preko 200 tisuća. Nema načina za jasno utvrđivanje možebitne kartelizacije – dogovora najvećih igrača s prikriveno koordiniranom politikom dizanja cijena. Premijer je ipak nedvojbeno ljut, valjda zato što mu je upropaštena prilika da neometano trijumfira povodom ulaska RH u eurozonu. Trgovci su s korekcijama baš mogli počekati još koji tjedan, umjesto da prvoloptaški iskoriste ono zaokruživanje decimale.
No, ako ćemo pravo, ništa ih nije sprečavalo da postupe ovako. Ovako benevolentna vlada sigurno ne, prisjetimo li se kako nas je upućivala na samoregulacijsku moć tržišta gdje, tako nekako glasi naravoučenije, potrošač ravnopravno uređuje odnos prema ponuditeljima roba i usluga. Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, proslavio se onomad tezom da je lako riješiti problem naglog skoka cijena u konverziji: odete nekom drugom trgovcu, poštenijem i jeftinijem. Dirljivo je takvo povjerenje u organsku samo(odr)živost ekonomije, mada na račun slabijih.
Hrvatska nije izašla na kraj ni s oligopolom dviju naftnih kompanija na tržištu naftnih derivata, koji je čak politički omogućila, kao što ne želi ukrotiti ni telekom-kartel s ovom najnovijom najavom viših cijena gdje su nastupili neskriveno orkestrirano. Jednako tako, ne zanima ih omogućavanje tržišne konkurencije među diskontnim lancima koji prodaju hranu.
Možda je nekom promaklo, ali u Hrvatskoj postoji samo jedan takav s tzv. nacionalnom mrežom – da se pojavio u bezmalo svakoj županiji. Postojao je i Agrokor tj. Konzum, pa se od toga najvećeg hrvatskog trgovca načinilo primjer najgoreg političkog upravljanja resursima, infrastrukturom i kadrom. Općenito, trgovcima se podilazilo, ne bitno manje negoli npr. financijskim kućama, već i naopakom monetarnom politikom, po cijenu ubijanja domaće industrijske proizvodnje. Dobili smo na koncu ono što je poljski premijer Mateusz Morawiecki prošli utorak nazvao "kaos u Hrvatskoj", govoreći o svom protivljenju uvođenju eura u Poljskoj prije negoli joj ekonomija dosegne snagu adekvatnu takvom uključenju u kudikamo širi kontekst.
Na tragu poriva da konačno posegne za ekonomskom politikom u izravnom sukobu s najgorim karakteristikama ekonomije, naš je premijer dao naslutiti da će poduzetnički neposluh kažnjavati oštrim mjerama poput uskrate subvencija, povlaštenih cijena energenata, ograničenja cijene dijela artikala itd. Djeluje to nalik alibi-stavu, i možda zaista poneko bude kažnjen, ali promijeniti se u biti neće posebno ništa, a najmanje cijene. Ostat će nam ipak spoznaja da tu negdje ima mjesta za itekako legitiman, čak društveno nasušan politički utjecaj, samo ako se netko želi njime poslužiti.
Ostat će u zraku i neprocesuirano pitanje uzroka ove inflacije te njezinih posljedica. Od podignutih kamata centralnih banaka do rastućih maloprodajnih cijena, i to je politika, pored onog špekulativnog porijekla inflacije kojim se političari moraju baviti. Ili održavati impresiju da to nije njihov posao, i tek prigodničarski reagirati na akumulirano nezadovoljstvo kroz situacije kao što je ova. Sve drugo je tržište, kad mu se dade na volju, kad ga se uputi na moral, a onda i tržište biva sve.
