Vladina odluka da na kraći rok zamrzne cijene naftnih derivata izazvala je nepatvoreno zgražanje u određenim analitičarskim krugovima. Podsjećamo, cijene goriva počele su nedavno značajno rasti, a očekuje se samo njihov daljnji uspon, i to do posve neizvjesnih razina. Predviđa se i dugoročni porast cijena gotovo svih ostalih proizvoda, jer su energenti općenito uračunati u sve i svašta. Potmulu egzistencijalnu paniku koja se nadigla u javnosti, međutim, nadmašila je ona komentatorska, moralna i moralistička.
"Zašto onda ne ograničiti cijenu nekretnina u Zagrebu koja isto skače? Tako se sve može ograničiti. Ali, to je isprobano u socijalističkim sustavima te su takve mjere uvijek bile promašene", rekao je o tome ekonomist Vuk Vuković na portalu Index, zatim dodao da je bilo "u prošlosti pokušaja i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama i isto je bilo promašeno". Srećom, potonje su se zabludjele države tad ipak nekako othrvale iskušenju nadirućeg socijalističkog mentaliteta.
Njegov kolega Andrej Grubišić, također zabrinut oko tržišta nekretnina, dodao je da se zbog Vladine odluke mogu "pojaviti interesne skupine koje će temeljem ovog presedana tražiti administrativno ograničavanje cijene i drugih proizvoda, npr. stanova" itd. "Najzdraviji način ponašanja države je", glasi njegova terapijska sugestija, "tzv. pozitivni intervencionizam u kojem država smanjuje svoj udio u ukupnoj maloprodajnoj cijeni litre goriva kroz smanjenje trošarina i opće stope PDV-a".
Ugledni analitičari propustili su nas pritom podsjetiti na par činjenica, ne baš zanemarivih, o potpunijem kontekstu politike formiranja cijena goriva. Ne mislimo ovdje na strukturu maloprodajne cijene u kojoj oko 30 do 35 postotaka čini nabavni trošak, pet do 10 posto distributerova marža, oko 40 posto državne trošarine, i 20 posto porez. Već i globalna tržišna vrijednost nafte itekako je produkt međunarodnih politika i špekulacija, a ne iole neovisne ponude i samostojeće potražnje.
No dok inzistiraju na nedodirljivosti tržišta, naši eksperti nikad ne dovode u pitanje takve uvjetovanosti pune krvavih ucjena i nasilno izborenih profita. S tim u vezi stoji i njihovo neobaziranje na trgovački udio u putu goriva od naftne bušotine do krajnjeg prodavatelja. Zato nam nije podastrt ni moment iz nedavne prošlosti, točnije 2014. godine, kad je Vlada RH liberalizirala tržište dopuštenjem da udio marže u cijeni za konačnog kupca derivata bude slobodno određen. Vanjskotrgovačka konstelacija u međuvremenu je nabavnom cijenom išla na ruku trgovačkim posrednicima koji su niz godina bilježili ekstraprofit nauštrb potrošača. Stoga danas, pod oštrim uzlaznim trendom nabavne cijene nafte, ne može jedino rješenje biti odustajanje države od dijela trošarina kojima, uostalom, financira javnu prometnu infrastrukturu. I što je još važnije, sve ako bi smanjila trošarine, Vlada nema izravnog načina da tu razliku pretvori u cjenovnu olakšicu za potrošače goriva.
U ovoj prigodi kritički nastrojeni komentatori tako se bez ostatka svrstavaju na stranu krupnog kapitala i tobože neutralnog tržišta. No jedno im treba priznati, a to je opravdanost bojazni da ovakvi iskoraci ekonomske politike mogu prouzročiti efekt na druga područja. Upravo je navedeno nekretninsko tržište dobra mogućnost, imamo li u vidu regulaciju stambene ponude u npr. Njemačkoj, ako je ona nekakva referentna točka. Jer u novije doba Nijemci bilježe lokalna ograničenja cijena stanova u najmu, očito socijalističko-mentalitetna, kukala im majka.
