Sjedinjene Američke Države zabranile su uvoz nafte i plina iz Rusije, Europa to neće učiniti jer si tako nešto do daljnjeg ne može priuštiti, Rusija prijeti cijenom od 300 dolara za barel u slučaju da Zapad odluči bojkotirati rusku naftu, SAD potajno pregovaraju s Venezuelom ne bi li normalizirali odnose sa svojim velikim neprijateljem i velikim saveznikom Vladimira Putina, cijene goriva u Europi dosežu rekordne razine. To je, ukratko, izvještaj s energetskog bojišta za posljednjih nekoliko dana. Energenti, nafta i posebno plin, obostrano su moćno oružje kojega se i jedna i druga strana boje potegnuti. Europa može prijetiti zabranom uvoza ruskih energenata, ali time bi veću štetu nanijela sebi nego Rusiji. Rusija može prijetiti obustavom isporuke nafte i plina europskim zemljama, ali iluzorno je očekivati da bi u kratkom roku našla tržišta kojima bi nadomjestila izgubljeno. Sjedinjene Države su u komotnijoj poziciji. Uvele su zabranu uvoza ruskih energenata, ali niti oni ovise o njima – uvoz iz Rusije iznosio je svega tri posto ukupnog američkog uvoza sirove nafte – niti Rusija ovisi o američkom tržištu. Potez je više političko-simboličke, a manje ekonomske naravi.
Europa se ruskih energenata ne odriče. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock izjavila je u utorak da bi tu zemlju zabrana uvoza ruske nafte gurnula u kaos koji bi prije bio pobjeda nego poraz Kremlja. Njemačka ruskom naftom zadovoljava trećinu svojih potreba. Njen nadređeni, kancelar Olaf Scholz, nekoliko dana ranije izjavio je da Europa u ovom trenutku ne može bez ruske nafte i plina. I doista ne može. Prošle godine je EU, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, uvezla 155 milijardi kubika plina iz Rusije, što je gotovo 40 posto ukupne potrošnje. Ne uvozi svatko jednako: Irska ne uvozi ništa, Njemačka iz Rusije zadovoljava 49 posto svojih potreba, Finska 94 posto. Zasad je sigurno da cijene rastu, a to znači da djelomično smanjenje uvoza iz Rusije ne znači da u tom segmentu ruska ekonomija trpi. Prije nešto više od godinu dana plin je bio deset puta jeftiniji što znači da je Gazpromu danas dovoljno da proda jednu desetinu količine koju je prodavao tada da bi ostvario isti prihod.
Trenutačno se ne strahuje toliko od nestašice koliko od cijene i njenog utjecaja na spiralu inflacije. U brojnim europskih zemljama litra goriva je premašila dva eura za litru (u Švedskoj čak 2,31 euro). Ljudi se instinktivno povlače u potrošačku defanzivu – manje će trošiti na izlaske, manje na robu koju ne smatraju nužnom, manje na putovanja, a budući da je ekonomija zasnovana na stalnoj potrošnji nije teško zaključiti što nam se sprema. Osim porasta cijena, inflacije, pada BDP-a (i ne dao bog većeg zla, stagflacije), čekamo i na ubrzanu zelenu energetsku tranziciju u Europi. Ona je ionako bila zacrtana u dugoročnom projektu dekarbonizacije, a sada će biti ubrzana u nešto kraćem projektu derusizacije. Izvjesno je da će se ubrzano graditi elektrane na obnovljive izvore energije ne bi li se ruska nafta i plin, a potom nafta i plin kao takvi, što je moguće više istisnuli. Međunarodna energetska agencija predložila je Europi plan u deset točaka kojim bi u godinu dana smanjila ovisnost o ruskom plinu za trećinu. Ima li se na umu da je prva točka jasna preporuka da se ne sklapaju novi ugovori o nabavci plina iz Rusije, taj cilj i ne izgleda tako neostvariv.
Prilika stvara lopova, a rat od neprijatelja stvara saveznika. Upravo tako treba tumačiti posjet američkih diplomata Venezueli, državi koja ima najveće rezerve nafte na svijetu, koja je pod snažnim sankcijama SAD-a i čiji bi režim Washington rado srušio. Ili možda više, otkako je započela ruska invazija Ukrajine, ne bi? Venezuela je bliska Rusiji, Nicolás Maduro Putinu, a Joe Biden razmatra mogućnost ublažavanja naftnih sankcija nametnutih toj latinoameričkoj zemlji u zamjenu za Madurovo vraćanje za pregovarački stol. Odvlačenje Venezuele iz ruske orbite bio bi golem uspjeh Washingtona, ali zasad nije izvjestan. Izvjesnije je da će pregovarati o puštanju Amerikanaca zarobljenih u pokušaju zbacivanja Madura s vlasti u čemu su važnu ulogu imale Sjedinjene Države. EU razmišlja o onome što se naziva alternativnim dobavnim pravcima. U igri je Azerbajdžan, još jedan plinski div, plinovodom povezan s Europom, ali kapacitet je do daljnjeg nedostatan. Na svoje bi mogli doći veliki sjevernoafrički proizvođači (Alžir, Maroko, Tunis i nešto manje Libija), ali i za to treba vremena.
