Bojkot je uspio, iako još nije zbog njega pala cijena niti jednog artikla u hrvatskim trgovinama. No u čemu se onda krije ta njegova uspješnost – mogao bi se zapitati netko skeptičan prema općoj euforiji medija i potrošačkih krugova, ali i onih vladinih. Očito, locirana je u efektima psihološkom, marketinškom, političkom. Svi su oni posve realni, sadržani i u strukturi cijene svih roba i usluga, tako i u inflaciji. Recimo, znate ono kad se veli da bitnu inflacijsku komponentu čini – očekivanje.
Svi očekuju poskupljenje, pa se ono stoga lakše i dogodi. Slično su očekivanja sada usmjerena na potrošačku organiziranost i trgovački razmjeran uzmak. Potrošači su osvijestili vlastitu kolektivnu moć, potencijal udruživanja, dok trgovci osjećaju da im je na čelo istaknuta meta. U tu je relaciju ugrađena potrošačka frustracija čitave naše epohe. Da ne idemo predaleko, može se govoriti i o brzorastućim cijenama roba široke potrošnje u zadnjih samo par godina.
Svejedno, pandemiju su imali svi, kao i energetsko-tržišni šok nakon kontinentalne ekskomunikacije Rusije, ali istinski šampion je samo jedan. Hrvatska se po inflaciji uvjerljivo ističe u eurozoni. Ipak, ne možemo sve pripisati ni uvođenju eura, koliko god ovdašnja ekonomija ne bila spremna za takvu tržišnu izloženost. No s eurom smo dobili i zgodnu priliku za usporedbu cijena na zajedničkom tržištu.
Potrošački narod s pravom se otada pita što je tu zajedničko, ako isti trgovac ima veoma različite cijene za isti proizvod u Hrvatskoj i Austriji. Ili možda Sloveniji, Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj. Posrijedi je strani trgovac, ali zbunjuje sličan obrazac kod nekih domaćih. Cigaretni papirići i obojena voda na Tiskovim kioscima u turističkoj sezoni ne stoje ni približno isto na Jadranu i u unutrašnjosti. Gorka istina glasi: trgovci u slobodnotržišnoj ekonomiji imaju pravo raditi s cijenama što im god srcu drago. Ni dobra vijest nije nova: slobodnotržišni režim nije ni bogomdan ni samorazumljiv. On je produkt neke političke borbe ili njezina izostanka.
I dobro, sad se na tržištu nabrala kritična masa potrošačkog nezadovoljstva. Kupcima je dosta prebacivanja krivnje na anonimne dobavljače. Dosta im je i muljanja na temu iznimno visokih komparativnih troškova. Znamo da u Hrvatskoj nije viša ni cijena rada, ni zemljišta, ni porezi, oni pogotovo ne. Nismo ni toliko udaljeni od žiže europskog tržišta da bi razliku činio trošak transporta. No daleko smo taman toliko da bismo pretrpjeli sve probleme namijenjene periferiji. Veliki strani trgovci zadržavaju profit u matičnim zemljama pomoću manipulacije transfernim cijenama vlastite robe koju ovamo uvoze. Uz tu nadgradnju marže, baš uvoz je ključna riječ.
Hrvatska ne proizvodi dovoljno maloprodajne robe, naročito hrane, za svoje potrebe, a ovisnost o importu generira najveću ranjivost ove vrste. Prosječno uzevši, većini je krupnijih trgovačkih lanaca ovdje kroz prošlu i pretprošlu godinu značajno porastao i prihod i dobit. Potrošački bojkot, međutim, u takvim je okolnostima instrument veoma ograničenog dosega. Strani lanci, Lidl ili DM, posjeduju van Hrvatske prostor za amortizaciju tog pritiska kod nas. Na drugoj strani, ovoj našoj te potrošačkoj, limitiran je potencijal daljnjeg utjecaja na razvoj tržišnih odnosa. To funkcionira u direktnoj vezi s činjenicom da inflacija niti unutar jedne zemlje nipošto nije svima jednako visoka.
Prevedena u svakodnevnu praksu, ta zakonitost hoće reći da trgovce bojkotirati možemo samo donekle. Ne može se odustati od kupnje hrane, za početak. Kupci u Hrvatskoj troše na hranu osjetno veći udio svog budžeta, a plaće su im ukupno manje, kad se uspoređuje s prosjekom EU-a. O tome ovisi kapacitet za ovakav bojkot. Matematika je i tu neumoljiva, iscrpit će nas prije realizacije uistinu zadovoljavajućeg rezultata. Nešto će se i postići, dio cijena bit će obuzdan, neki trgovci nagnani da malo popuste. Ostaje mogućnost sustavnog posezanja za ciljanim akcijama spram pojedinih lanaca ili artikala. Metodologija je odavno isprobana drugdje, na većim uzorcima.
Ostaje i spomenuti mobilizacijski kapital društva svedenog na potrošački njegov aspekt. S ovim bojkotom primičemo se nekako poziciji emancipiranog potrošača, mada to zvuči proturječno, oksimoronski. Taj bunt je krajnje uvjetovan. Predodređenost slobodnotržišnom logikom ujedno podrazumijeva obavezanost na primat odnosa ponude i potražnje. Nameće se pitanje kako je do otpora, prvenstveno socijalno karakteriziranog, uopće došlo iz toga kuta. Najuvjerljiviji je odgovor da iole upotrebljivim podlogama društvene aktivacije više ne raspolažemo. Jedna potrošačka platforma i njezina inicijativa su danas najviši oblik ekonomsko-političkog organiziranja Hrvatske odozdo.
Utoliko se nije čuditi kad vidimo da mediji o bojkotu izvještavaju kao s biračkih mjesta i s konferencija Državnog izbornog povjerenstva. Nešto u svemu tome barem podsjeća na demokraciju. Za više od toga zacijelo bi trebalo revidirati identitet društvenog subjekta koji se upušta u borbu s tržištem. U delikatnu ulogu potrošača ili konzumenta ionako je uveden htio to ili ne. Od svojstava proizvođača udaljen je autoritetom kapitala te institutom privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Bilo je vedrije doživljavati se kao potrošač nego kao radnik, osobito dok se ima za potrošnju, u boljim periodima rasta srednje klase. Tako je zanemarena i radnička prodaja rada na radnom tržištu, a u novom obratu on postaje kupac, tj. konzument zaposlenja.
O identitetskoj mijeni radnika do statusa potrošača znanstvena je teorija rekla mnogo, pa tako i o društvenom karakteru izmaknutih vrednota. Umjesto opreke rad-kapital, imamo posla dominantno s onom ponuda-potražnja. Tako je u Hrvatskoj bilo valjda lakše podnijeti i ukidanje industrije. Zato ovdje više nema industrijskih akcija radništva, ali ima devastirajućeg ekstraprofita izvjesnih grupacija kapitalista. Disbalans se sada nastoji kompenzirati aktiviranjem potrošača. No raslojit ćemo se i u toj kategoriji, prema onim različitim kapacitetima za vršenje pritiska na trgovce. Inače, što manje imaš, jasno, bojkot ti i više treba i manje ti je dostupan.
Time se neočekivano vraćamo potisnutom kriteriju čisto klasne zadanosti naizgled samo potrošačkog subjekta. Podjela na potrošače i trgovce ne odražava društvo. Ona reflektira isključivo tržište koje bi da zamijeni društveni totalitet radi vlastitog afirmiranja i prosperiteta. No tržište ne rješava fatalne društvene napetosti. Tržište ih prouzročuje, na njima zarađujući, tražeći profit u razlikama između ljudi na terenu. Bojkot je tu više utjeha, sedativ, ali i indikator očajničkog socijalno-političkog refleksa koji nije pronašao efikasniji vid organiziranja. U protivnom, ona izborna demokracija ne bi se činila tako evidentno neupotrebljivom.
U protivnom, društvo bi djelovalo spram političkih institucija i preko radničkih organizacija. Ne bismo legitimitet crpili prvenstveno iz prava na posjedovanje debitne kartice. Društvo bi pritiskalo državu da uzme u obzir svoju dužnost regulatora i u okviru kapitalističke ekonomije. Jer, hrvatska država poduzela je sve da trgovcima-uvoznicima omogući lavovsku prednost još u vrijeme kakvog-takvog monetarnog suvereniteta. Vezavši se tečajno za dojčmarku i euro, dugoročno je osujetila izvoznike, a zatim je i poreze kreirala u prilog utjecajnijim protagonistima ovdašnjeg tržišta koje se nezaustavljivo otvaralo.
Povrh svega dopustila je samonikle oligopole i kartele u prodaji hrane, energenata, higijenskih potrepština. U međuvremenu, hrvatske vlade nisu sankcionirale tzv. nepoštene trgovačke prakse, nisu dostatno štitile domaći proizvod u trgovinama, nisu u nužnoj mjeri vršile inspekciju. Ova aktualna, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, grozila se na trgovce u više navrata protekle dvije godine. Prijetila im je iluzornim potezima, a zanemarivala gotovo sve iskoristive. Zato u ovom času vlada reagira na bojkot kao da ga je sama osmislila. Vladajući znaju da bi nama dolje bilo korisnije kad bismo ekonomske i socijalne zahtjeve ispostavili njima, da ih oni prenesu na trgovce. No to bi bila punokrvna politika, a ovo je samo unekoliko odlučnije cjenkanje.
