Brisanje tragova
Bauk kruži Hrvatskom, bauk konzumizma. Eno ga na vašim ekranima, gdje se ovih dana bjesomučno vrti marketinška kampanja ‘60 godina Konzuma’, podcrtana optimističnim sloganom: ‘Vidimo se i sutra!’ U redu, reklamne poruke ni inače ne stupaju u intimnije odnose sa stvarnošću kojom se kreću, ali ovakav raskorak ipak ne viđamo često. Ruši se najveće hrvatsko privatno poslovno carstvo, pada patrijarh iz mita o dvjesto bogatih obitelji, medijski komentatori nižu predapokaliptične scenarije: sve je u redu, vidimo se i sutra. Nestaju, jedna po jedna, temeljne činjenice koje smo učili o kapitalizmu, 27 godina tranzicije prema liberalnom Zapadu završava u stražnjem dvorištu ruske državne banke, od ideologije slobodnog tržišta nije ostalo ništa, Vlada se mora uplesti da sanira posljedice Todorićeve propasti: nema razloga za brigu, slavimo 60 godina Konzuma. I nitko se pretjerano ne zamara time što je u 60 godina povijesti Konzuma nonšalantno ukalkulirana čitava prva etapa socijalističke izgradnje firme, nikoga naročito ne dira to što slogan o 60 godina neprekinute tradicije prešućuje ključni čin privatizacijske pljačke: kapitalizam vješto briše svoje tragove. Jer Konzumova kampanja možda jeste samo preventivna marketinška šminka novonastale štete, ali to ne znači da istodobno ne sažima širu društvenu poruku. Koja glasi: kapitalisti mogu propasti, ideološke iluzije mogu se raspasti, ali kapitalizam ostaje jedina igra u gradu. I kao što spretno guta socijalističku prošlost čije je resurse svojevremeno prisvojio, tako će spremno dočekati budućnost bez malog hrvatskog Gazde. Nama ostavlja iste one nevolje koje imamo i danas, samo što nas lišava omražene figure domaćeg vlastelina, glavnog sumnjivca i dežurnog krivca za ovdašnje tranzicijske neuspjehe. Nestat će tako priča o dvjesto obitelji, ostat će surovi tržišni odnosi; nestat će lik lokalnog monopolista, situacija će ostati ista; nestat će naizgled neuništivi tajkun, ostat će njegov Konzum… Vidimo se, dakle, i sutra.
KGK@HNK
Niti dva tjedna nakon premijere ‘Labuđeg jezera’ u zagrebačkom HNK-u ne raspolažemo razumnim pretpostavkama o tome što je moglo nagnati predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da se popne na binu pa napravi scenu, vitla tuđim buketom i razdragano se klanja baletnoj publici. Izvjesno je tek da taj inovativni teatarski postupak – nešto kao rušenje četvrtog zida od stida – unosi revoluciju u suvremenu kazališnu teoriju. Službeno je to prije nekoliko dana potvrdila i nadležna državna instanca: sama čelnica Ministarstva kulture Nina Obuljen Koržinek ustala je u predsjedničinu odbranu. ‘Mediji, umjesto da govore o spektakularnoj premijeri, bave se takvom jednom situacijom koja je splet nesretnih okolnosti. Mislim da je to ispod svake razine i kao ministrica sam izrazito tužna’, požalila se u intervjuu televiziji N1, proširivši optužbu protiv nekulturnih novina i portala: ‘Kad mediji prate kulturne događaje, to su uglavnom teme tko je bio, je li došla ova ili ona… mislim da nam fali malo više fokusa na umjetnike.’ Nije da u ‘Neprijateljskoj propagandi’ uzgajamo ozbiljnije iluzije oko tretmana kulture u hrvatskim medijima, ali ipak bismo upozorili na nezgodnu činjenicu: među nešto više od četiri milijuna stanovnika Hrvatske kojima se ti mediji obraćaju postoji samo jedna osoba koja nema baš nikakvo pravo na javnu kritiku njihovog sadržaja, a to je osoba koja trenutno obavlja dužnost ministra kulture. Mediji joj, naime, spadaju u ministarski resor, skupa s odgovornošću za njihovo stanje. Drugim riječima: nema nikakve načelne razlike između ministrice kulture koja elitistički pljucka po hrvatskim medijima i ministrice kulture koja bi, recimo, prozivala hrvatske pisce zbog tema o kojima pišu ili sugerirala hrvatskim režiserima kako da snimaju filmove. Trećim riječima: ministrica u pohodu na kulturne rubrike pruža podjednako žalostan prizor kao i predsjednica zalutala ispred baletne publike. Podjednako su dezorijentirane, podjednako izgubljene između omanjeg javnog skandala i solidne lične blamaže: valjda se zato tako dobro razumiju, valjda se zato jedna s drugom slaže.
Kako upokojiti vampira
Dvadeset i sedam godina nakon što je komunizam u Istočnoj Evropi temeljito razmontiran i stavljen ad acta, borba protiv njega ulazi u odlučujuću fazu. Albanska vlada ovih dana otvara arhive Sigurimija, nekadašnje sigurnosne službe; paralelno, državno financirani Institut za komunističke zločine sasvim ozbiljno predlaže zabranu prikazivanja skoro svih filmova snimljenih u doba crvenog mraka. ‘U opasnosti smo jer emitiranje tih filmova održava nostalgiju za diktaturom’, tumači režiser i predsjednik Instituta Agron Tufa. ‘Oni čine veliku štetu javnosti, oni su etička i estetska katastrofa koja pogađa mlađe generacije…’ U Mađarskoj istodobno najavljuju zakon o zabrani komercijalne upotrebe svih simbola totalitarnih režima, a kako baš nijedna kompanija niti u jednoj reklamnoj kampanji ne promovira kukaste križeve, prilično je jasno da zakon cilja na uklanjanje crvene petokrake. Konkretnije, one Heinekenove: Mađari su bijesni na pivsku multinacionalku zato što je nedavno dobila sudski spor protiv Csikija, malene marke rumunjskog piva omiljene među tamošnjom mađarskom manjinom. A kako za to vrijeme stojimo u Hrvatskoj? Slabo, čini se, slabo. Dok Albanci već predano prekapaju po tajnim arhivima, kod nas se tek sprema zakon koji će ih otvoriti; dok tamo planiraju bunkerirati kompletnu nacionalnu kinematografiju, ovdje su jedva makli jednog običnog ravnatelja audiovizualnog centra; dok u Mađarskoj frontalno tuku po moćnoj međunarodnoj korporaciji, ovdje Vlada zabranu petokrake stidljivo delegira improviziranom povjerenstvu za suočavanje s prošlošću… Apeliramo zato na hrvatske desničare da se uozbilje, da se hitno ugledaju na svoje balkanske uzore: najteže bitke protiv bivšeg sistema tek su pred nama, a to što neprijatelja zapravo nema nije razlog za opuštanje. Potrebno je ukloniti sve te zvijezde, potrebno je cenzurirati filmove, potrebno je demontirati sjećanje. U suprotnom, netko bi se još mogao prisjetiti da je komunizam kod nas – osim opasnih simbola i vladajuće ideologije – uključivao i elemente društvene solidarnosti kakvima danas uglavnom oskudijevamo. U suprotnom, netko bi se mogao prisjetiti da nam je prije 27 godina, na početku istočnoevropske tranzicijske avanture, obećavan društveni prosperitet pod zastavom kapitalizma, a ne svakodnevna, promašena, besmislena bitka protiv komunizma.
Drugo lice prijestolnice
Dok se Rijeka priprema za projekt Evropske prijestolnice kulture 2020 – kojem će, inače, jedno od ključnih konceptualnih sidrišta biti tema ‘rada’ – riječki kulturnjaci idu u prosvjede zbog napada Grada na njihova radnička prava. Sukob je kulminirao nedavno, nakon što se trećina od oko 420 zaposlenica i zaposlenika u gradskim kulturnim institucijama – kazalištima, bibliotekama, muzejima – okupila na Korzu, zahtijevajući potpisivanje novog kolektivnog ugovora s definiranim koeficijentima plaća, koje bi pritom trebale biti izjednačene s onima što ih primaju radnici u gradskoj upravi. Riječka vlast zauzvrat nudi prijelazni jednogodišnji ugovor ne bi li konflikt uklonila iz zone predizbornog političkog rizika, ali sindikalisti ne pristaju na privremena rješenja; brinu ih, govore, otvorene najave kasnije fleksibilizacije radnih odnosa. Izvan lokalnih riječkih medija, cijela je situacija uglavnom nepoznata: stotine ljudi u borbi za svoja radna prava naprosto nisu tema od nacionalnog značaja. Vijest zato bilježimo samo usputno, diskretno je pospremamo u arhivu; bit će zanimljivo izvući je odande za nešto manje od tri godine, kada sezona evropske prijestolnice otpočne, a čitava se domaća kulturna javnost najednom zainteresira za maštovite predstave, performanse i izložbe posvećene radnicima, njihovim prosvjedima i pravima.
