Između svih domaćih živopisnih nagrada u raznim ekonomskim područjima, specijalnu pažnju odvlači ona trgovačka, štoviše za trgovinu na malo. Pritom su najčešće inspirirane omiljenom plemenitom kovinom, poput Zlatne kune i Zlatnog ključa i Zlatne dionice. Jedna se zove naprosto Sjaj, mada nije zlato sve što sja. No ta u trgovini, dakle Zlatna košarica, posvetimo se malo njoj. Posebna je i zato što je za ime dobila klasični potrošački, ne prodavački simbol. Nije imenovana kao, recimo, Zlatni izlog ili Zlatna marža.
Nadalje, bliska nam je više od ostalih upravo onoliko koliko maloprodaju doživljavamo neposrednije od burze i trezora. A ovogodišnja je Zlatna košarica dodijeljena baš neki dan, točnije u prošli utorak navečer. Oglašeno je to radosno kao "društveni događaj godine FMCG i RETAIL industrije". Robe široke potrošnje i maloprodajne, hoće reći.
Konzum je bio glavni i na prvoj dodjeli, 2016. godine. I dobio je ovom prilikom specijalno priznanje sponzora Mastercard za inovacije u plaćanju. A pet puta u šest godina DM je odnio priznanje za društvenu odgovornost
Događaj godine na koncu i nije bio nešto, u skladu s godinom. Sve je odrađeno na distanci, gurnuto na YouTube, pa se voditeljica ceremonije Nevena Rendeli Vejzović morala svojski potruditi oko atmosfere. U kadru nikako nije bilo više od jedne osobe. Reklo bi se da teško može trgovina opstati u tim uvjetima, ali protekla godina je pokazala suprotno. Narasla je internetska prodaja, preuzela dobar dio tradicionalne. Ipak, nagradi nije u to ime dodana još jedna kategorija. Ostala je na dosadašnjih šest među kojima se ističe neformalni Grand prix – trgovac godine. Od preostalih vrijedi izdvojiti onu posvećenu proizvođaču godine, proizvodu godine, i društveno odgovornoj kompaniji godine. Ovaj put su ta priznanja sektorskog časopisa "Ja TRGOVAC" ponijeli, navedenim redom: Konzum, Cromaris, Argeta od gacke pastrve Atlantic grupe, i Drogerie Markt. Riblja godina, može se reći, slatkovodno i morski.
A ganutljivo je bilo promatrati voditeljicu kako fingira prijenos: "Upravo mi javljaju iz režije da je ovako bilo i prošle godine..." Nisu joj ništa javljali, nije bilo režije na vezi. Dobitnike su priznanja snimili unaprijed s figurama zlaćanih dućanskih korpica u rukama. No valja pohvaliti uzorni poslovni elan organizatora u ovako delikatnom vremenu. Nešto je drugo problem: Konzum je bio glavni i na prvoj dodjeli, 2016. godine. I dobio je ovom prilikom specijalno priznanje sponzora Mastercard za inovacije u plaćanju. I jednom je bio, u okviru zajedničke grupe Agrokor, zastupljen kroz Ledo. Trgovci su ovdje glavni, proizvođači su tek njihov atribut.
Ili, kako bi rekla Rendeli Vejzović: "Povijest se ponavlja." Ako je to dovoljno precizna opaska za nalaz da su Konzum i Agrokor vladali hrvatskom maloprodajom još od Ivice Todorića. Pozicijski, gotovo da ne mogu izbjeći tu ulogu. Od ostalih igrača se ističu Spar za trgovinu i Podravka za proizvodnju, i donekle Žito. Ipak, jednu kategoriju mogli bi slobodno prozvati Drogerie Markt, a čuli ste već i koju. Pet je puta u šest godina DM odnio priznanje za društvenu odgovornost.
Analizu stanja u sektoru možemo započeti od činjenice napadnih ponavljanja. Najprije, laureati se velikim dijelom vrte ukrug, rotiraju poput stranačkih dužnosnika na vlasti. Ne zato što bi članovi žirija, od cehovskih predstavnika i konzultanata do znanstvenika i sindikalista, bili u tome korumpirani. Ili što bi pristrani bili pokrovitelji: Ministarstvo gospodarstva RH, Grad Zagreb, Mastercard, HGK, HOK itd. Ako i jesu, to nema veze s ovim.
Darja Maslić Seršić, psihologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, iznijela je poražavajuću konstataciju. Radnici u trgovini ispočetka su se najviše bojali zaraze; sad kupaca, zahvaljujući tome što ih poslodavac ne štiti
Nego, ovo je tržište u pogledu dinamike jedna, da prostite, žabokrečina. Odnosi su ustaljeni, autoriteti inertni. Dojam od brojnih svečanosti s pozlatom služi uvjerenju da je posrijedi propulzivan ambijent. Tako to valjda i mora izgledati u gluhoj mrtvaji trgovačkog i potrošačkog raja Europske unije. Jedan povlašteni domaći privatni lanac, jedan uvozni, jedan državni prerađivač – nitko im realno ne može ni prismrdjeti, jednom kad su zauzeli svoja mjesta. E, i još jedan uvozni, za ogledno prakticiranje društvene odgovornosti.
Slučaj slavnog DM-a kazuje nam podosta o nama. Domaći trgovci i proizvođači se ne mogu natjecati sa strancima ni u tome, sve kad bi htjeli, a ne kažemo da bi. S obzirom na kudikamo nepovoljnije kredite, plasmane, inpute, oni su unaprijed osuđeni na skučenije prakse. Ostaje im manje komfora za brigu o radnicima, okolišu, lokalnoj zajednici. Kategorija društvene odgovornosti u kapitalizmu nije ništa doli neobavezni marketing, benevolentna ekstravagancija, uzgredna gesta.
Dabome, radnice i radnici u DM-u to itekako cijene, s dobrim razlogom. Bila na stvari sistemska pojava ili puki charity, svejedno im je. Nama odavde može poslužiti kao simptom pomoću kojeg lakše očitavamo situaciju u tako utjecajnom i unosnom sektoru. Baš kao i neki drugi momenti sa Zlatne košarice 2021. Trgovina je ovdje, koliko god u Hrvatskoj ekonomija općenito bila devastirana, ipak razmjerno vitalna.
Sad zamislite ostalo, ako nam je ovakva trgovina perjanica. K tome su joj na ruku išle pandemijske okolnosti. Radila je kad nitko nije smio. Prosječni je pad prometa lani u RH iznosio 8,7 posto. Trgovina je stradala ispodprosječno, svega 8,3, a vezana prerađivačka industrija blistavih 6,1. Sektor turizma i ugostiteljstva pao je 45,1 posto, umjetnosti, zabave i rekreacije 30,2 posto, administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti 26,5 posto. Čak je i sektor prijevoza i skladištenja pao za 14,4. Od teže sudbe spasila ga je – maloprodaja.
Imaju prostora za brigu o radnicima – DM (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)
Prodaja robe široke potrošnje, drugim riječima, prošla je odlično. Podsjeća to donekle na neke druge pogodnosti koje su mazile trgovinu donedavno. Monetarna politika, naime. Taj sušti temelj ekonomskog strategiziranja svake zemlje – bar bi morao biti – favorizirao je prvenstveno trgovinu. Ujedno i uvoz, jasno.
Proizvođače je simultano gazila, tako i domaće izvoznike. Razvio se Konzum, proširio se Spar, kao i poneki drugi strani lanci, a procvale banke, također privatne. Ovdašnji ubogi proizvođači nisu više mogli održati ni ono čim se trži u maloprodaji, kamoli brodogradnju. Nisu mogli lako plasirati ni poljoprivredne proizvode. Onda se za dio njih ukazao spas u vidu spajanja s trgovcima. Opstali su primarno oni koju su ušli pod kišobran Agrokora, kao njegovi ucijenjeni kooperanti. Država im je usmjerila poticaje i povlastice. S vremenom su u tu shemu uključeni i drugi, nešto manji vodeći subjekti.
Prosperirala je, dakako, i državna Podravka, strateško poduzeće za održanje domaće prerade. Državna ekonomska politika se ipak provodi raznim načinima, i kojekako utječe na tržište. Usuprot propagandnim slobodnotržišnim pričama o neuplitanju, tako najjače zemlje postupaju oduvijek. I to uglavnom za ljubav samog kapitala. Angela Merkel je radi Deutsche Telekoma svojski zavrtala ruku premijeru Zoranu Milanoviću. Danas za uši vuče Andreja Plenkovića, ako je ne preduhitri State Department.
Okreni-obrni, u međuvremenu je Hrvatska pretvorena u golog potrošača, s rijetkim izuzecima, i s metastaziranim uslužnim sektorom. Pored beneficiranih trgovaca, naglašena je tako loša pozicija potrošača. Bez proizvodnje s iole osjetnijom dodanom vrijednošću, drukčije ne može ni biti. Ekonomska moć takvog kupca je unaprijed osuđena na nizak doseg.
Obratimo stoga pažnju na pult, mjesto ogleda dvaju preostalih aktera u ovoj drami, nakon trgovaca kao vlasnika biznisa, i države kao političkog regulatora. Tamo se u krajnjoj naravi odnosa susreću radnik u trgovini i građanin-kupac. Osvrnut ćemo se najprije na trgovačko radništvo, ono koje manje pribrane mušterije često poistovjećuju s vlasnicima. A nema veće greške od te, ni težeg promašaja. Radnici u trgovini su zapravo najpogođeniji sloj u ovoj relaciji. U pravilu im život zagorčavaju i gazde i potrošači. Dobro, ako ne računamo eventualno DM.
Ta je njihova ukliještenost osobito naglašena tokom pandemije. Primjerice, iz jedne reportaže u dnevnom tisku smo jesenas doznali kako to izgleda u stvarnosti. Prodavačice su tamo, i ne samo tad, svjedočile da se na njih prenosi sav enormni pritisak krize. Poslovođe ih mamuzaju kao da neće svanuti sutra, kupci im jebu sve po spisku. A odreda su potplaćene.
Zlatica Štulić (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)
Prema riječima Zlatice Štulić, predsjednice Sindikata trgovine Hrvatske, trgovkinje tako nisu drastično izložene samo virusu. Nije im opterećenje sadržano samo u obaveznoj maski kroz radni dan. Kupci labavijih živaca koriste činjenicu da su mahom u pitanju žene. "Potrošači ne snose posljedice za neprimjereno agresivno ponašanje", kaže sindikalistkinja. Dodaje da bi nervoza potrošača i neosjetljivost poslovođa na muku trgovkinja mogli postati "novo normalno".
O tome je nedavno javno progovorila i Mirela Vidaković, radnica u Sparu, sindikalistkinja. Požalila se da njezin poslodavac uvijek staje na stranu kupca. Pisali smo o tome pa da i sebe malo citiramo: "Osobno je doživjela verbalni i fizički napad jedne mušterije koju je zamolila da stavi masku, onako kao što je to trgovkinjama i trgovcima u Sparovim dućanima naložio upravo poslodavac. Incident je zaključen slanjem poklon-paketa dotičnom kupcu." Vidaković je dodala kako u njezinu radnom okruženju već ima više psihički dotučenih radnika. Darja Maslić Seršić, psihologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tad je iznijela poražavajuću konstataciju. Radnici u trgovini ispočetka su se najviše bojali zaraze; sad kupaca, zahvaljujući tome što ih poslodavac ne štiti.
U okolnostima gdje se nitko ne uspijeva dovoljno obuhvatno solidarizirati, zanemarivanje radničkih prava postaje adut spram konkurencije. Kupujte u našim dućanima, naši prodavači najljubaznije primaju udarce. Što se pritom dešava u ganglijima potrošača, nije teško dokučiti.
I oni su ljudi, navodno, pa se za kraj poistovjetimo s njima. Ionako smo u toj ulozi svaki dan, čak i trgovci jesu. A ne treba nam koronavirus da bismo bili ojađeni i na jad tjerali druge, uz tržišni poredak vrijednosti. Počeli smo ovaj tekst sa Zlatnom košaricom, sad se fokusirajmo na običnu. Ili, još bolje, na onu koja se naziva potrošačkom košaricom. Posrijedi je standard za praćenje cjenovnog opterećenja koji rabe sindikati i statističari. U izdanju Državnog zavoda za statistiku RH, naziva se indeksom potrošačkih cijena te se računa kroz praćenje oko 890 proizvoda. Ta je nezlatna košarica, ustvari mali kavez naše egzistencije, lani iskazala zanimljive oscilacije.
Prvo je lockdown blago oborio cijene, zbog snižene potražnje, onda još malo vidnije. Navest ćemo neke vrijednosti u poredbi s istim mjesecom prethodne godine. Studeni je bilježio cijene niže za 0,2 posto, prosinac za 0,7. No već je veljača ove godine prešla u plus od 0,3 posto, da bi se ožujak nastavio s rastom cijena od 1,2 posto, a travanj došao na 2,1.
To pak ima veze s inflacijom o kojoj smo pisali u pretprošlom broju. Zasad je u pitanju tek odjek globalne pojave, američke i šire, ali nema garancije da se neće u ozbiljnijim numerama preliti i k nama. Pogotovo je tako s obzirom na pasivnost domaće ekonomske politike. Oslanjamo se na predstojeću turističku sezonu, sve kao i lani, jedini naš spas. Nema ni naznake zaokreta prema nekoj univerzalnoj ekonomskoj održivosti. Čuli smo voditeljsku objavu: povijest se ponavlja. Dobro je dok uopće još ima tko pokupiti nagrade.
