Verica se ne sjeća kad je točno zadnji put vidjela lice Ivice Todorića na radnom mjestu. Kaže, bilo je to možda prije pet ili šest godina. Sigurna je da je bio na naslovnici niskotiražnog tjednika Objektiv, jedinog tiskanog izdanja koje je sustavno pratilo i prokazivalo nerijetko protuzakonito Gazdino širenje u sve privredne pore Hrvatske, uz svesrdnu pomoć izvršne politike i šutnju ostalih medija. Na sličan način dočepao se i Tiska, tvrtke u kojoj Verica radi nešto manje od deset godina.

- Naređeno nam je da tu naslovnicu maknemo po strani, da se ne vidi - kaže ova zaposlenica jednog od poduzeća koje je Todorić kupio sredinom dvijetisućitih.

U posljednja dva tjedna ne postoji ozbiljniji list u izlogu kioska koji nema četiri ili pet tekstova o njenom dosadašnjem poslodavcu. Od početnih sramežljivih napisa da Agrokor ne može vraćati kredite mediji su se, namirisavši kolaps najvećeg oglašivača, raspisali o enormnim poreznim dugovanjima, nužnosti restrukturiranja kompanije, državnom krojenju zakona po mjeri najvećeg poslodavca u Hrvatskoj, sudbini dobavljača i malih proizvođača hrane, blokadi gotovo svih kompanija u koncernu, pa i njenog Tiska, i konačnom krahu Todorićevog imperija.

Ako nam ne isplate i samo jednu plaću, doslovno ću završiti na ulici - kaže Verica, kojoj je plaća u Tisku jedini izvor prihoda. U prosjeku iznosi oko 3000 kuna

- Nedostaje samo jedna stvar: spominju se svi osim radnika - kaže nam Verica.

Za Todorića je počela raditi kad je njegov koncern preuzeo manji lanac kioska, koji je zbog širenja Agrokora i gubitka profita bio prisiljen na prodaju. Od tada iznos njene plaće nije pratio porast obima posla, koji se udeseterostručio.

- Postali smo dućan koji nudi sve, od ribe do naplate računa za struju. U malom šoping-centru se radi bez vode, odlaska na toalet ili pauzu. U slučaju krađe, radnik plaća manjak od minimalca koji mukotrpno zaradi, da ne govorim o neplaćenim prekovremenim radnim satima - nabraja nam samo neke uvjete u kojima ona i ostali radnici, mahom žene, već godinama rade u Tisku.

Sada je rad i u takvim uvjetima doveden u pitanje. Posljednjih se dana priča o bolnim rezovima, smanjenju broja radnih mjesta i ukidanju neprofitabilnih poslovnica. Iz uprave im se, međutim, nitko nije obratio. Sredinom prošloga tjedna došlo im je tek pismo direktora Tiska u kojem ih tješi da sada ipak dolazi sezona, zbog čega će doći do povećanja prihoda. No direktor će uskoro vjerojatno biti smijenjen, a neizvjesna je i isplata plaće za ovaj mjesec.

- Ako dođe do toga, čak i ako preskoče samo jednu plaću, doslovno ću završiti na ulici - jada nam se Verica, kojoj je plaća u Tisku jedini izvor prihoda. U prosjeku iznosi oko 3000 kuna.

- U pedesetim sam godinama života, ne znam tko bi me više zaposlio - veli.

Zbog svega što se događa osjeća ljutnju, strah i neizvjesnost, kao i radnice u Konzumu s kojima smo također razgovarali. Ivana, dugogodišnja zaposlenica najvećeg maloprodajnog lanca u Hrvatskoj, kaže da im u dućan posljednjih dana dolaze menadžeri srednjeg ešalona, ponašajući se kao da se ništa ne događa.

Obilaze nas menadžeri i špotaju da dućan nije dovoljno pospremljen, što je malo morbidno. Izgledaju kao ljudi koji se brinu za estetiku Titanika u trenutku dok on tone - kaže Ivana, radnica Konzuma

- Uglavnom nas špotaju da dućan nije dovoljno pospremljen, što je malo morbidno. Izgledaju kao ljudi koji se brinu za estetiku Titanika u trenutku dok on tone. Nije nam se javio nitko iz kadrovske. Roba malo dođe, malo ne dođe, mušterije pričaju svašta, a ti ne znaš je li netko od njih tajni kupac koji te želi iznervirati i testirati tvoju lojalnost Gazdi - navodi.

Ona je u Konzumu zaposlena posljednjih deset godina i to nakon što je zatvorila lokalni dućan u obiteljskom vlasništvu, kao i tisuće drugih koji se nisu mogli boriti s dolaskom stranih trgovačkih korporacija i širenjem Konzuma u kojem danas radi.

- Sve one tvornice iz socijalizma su zatvorene i opljačkane, a radna se masa slila u Todorićeve dućane. Tu nas eksploatiraju, ponižavaju i, evo, povlače sa sobom u propast - kaže Ivana, upozoravajući nas pritom na teške uvjete rada.

- Ništa prava, samo obaveze. Svaki dan odradimo najmanje jedan prekovremeni sat, svatko mora sve raditi, nema vremena za pauzu, radi se subotom i nedjeljom, radnice se razbolijevaju od iscrpljenosti, sve to za minimalac i s više od 30 godina radnog staža - priča nam.

No izbora nema. Iako joj plaća ne pokriva ni zimske troškove grijanja, kaže da zbog obitelji mora raditi dokle god je služi zdravlje. Svjedoči da su je zbog svoje dosadašnje šutnje iznevjerili novinari, političari i javnost, iako je najviše razočarana sindikatima, kao i većina naših sugovornika iz Agrokorovog koncerna. U tvrtkama poput Konzuma i Tiska djeluje po pet ili više različitih sindikata. Jedan od njih je i Novi sindikat na čelu s Marijom Ivekovićem, koji je svjedočio prodaji Unikonzuma Todorićevoj obitelji. Kolege koji su bili naklonjeni poslodavcu početkom dvijetisućitih su ga istjerali iz matičnog sindikata, što je po mnogima bio početak pacificiranja radnika u najunosnijoj Agrokorovoj tvrtki. To potvrđuje i Iveković, koji je na glasu kao jedan od borbenijih hrvatskih sindikalista. Unatoč brojnim pokušajima, u Novi sindikat je uspio privući dvadesetak radnika Konzuma. Svi pokušaji širenja su završavali sankcioniranjem, premještanjem i ušutkivanjem njegovih članova.

- Nismo htjeli ljude dodatno izlagati problemima. Teško je izgraditi sindikalni sustav u ambijentu gdje je previše radnika zaposleno na određeno vrijeme i gdje se radi na studentske ugovore. Radnici su i bez toga prestrašeni - kaže Iveković, koji nije siguran da bi situacija bila drugačija čak i u slučaju da je njihova agresivnija borba prevladala u sindikalnom pokretu unutar Agrokorovih firmi.

- Bilo bi drugačije u odnosu rada i kapitala, ali ne i rada i politike. Politička podrška Todoriću bila je prejaka. Netko tko bi se izborio za bolje uvjete rada, ne bi imao utjecaj na donošenje odluka - uvjeren je Iveković.

Iako su zaposleni u jedinom trgovačkom lancu koji ima kolektivni ugovor, sugovornici iz ove kompanije svjedoče da su radni uvjeti poprilično teški. Iz sindikata nas pak upozoravaju da većina radnika, kojima zbog masovnog kršenja prava žele pomoći, povlače svoje izjave, svjesni da bi mogli biti sankcionirani. Maja je jedna od povjerenica koja je u Konzum prešla iz Mercatora nakon što je Agrokor kupio ovu slovensku kompaniju. Kaže da je kao predstavnica sindikata godinama svjedočila šikaniranju nadređenih, koji na sindikate gledaju kao na glavne neprijatelje.

- Ljudi za koje se nastojiš izboriti se jednostavno povuku, pa se nađeš u sukobu protiv cijelog sustava. S obzirom na sve što se događa, situacija će postati još gora, premda je to u slučaju rada u Konzumu gotovo nezamislivo, pogotovo kad je riječ o plaćama - veli nam, sarkastično dodajući da bi joj napravili uslugu kad bi joj udijelili otkaz zbog budućeg rezanja radnih mjesta.

- Voljela bih da sam čvršća i da mogu dati otkaz kao u američkim filmovima. Onda se sjetim djeteta. Ne mogu otići dok se ne nađe drugo rješenje. Dotad me nitko ništa neće pitati, bez obzira na novog poslodavca, jer je svaki radnik odavno samo statistika u izračunu dnevnog prometa. Kao da je bitno hoće li te eksploatirati Rus, Nijemac ili Hrvat - kaže i dodaje da su odavno prošla vremena kad su radnici bili tretirani kao ljudska bića.

Rezignaciju osjeća i Agrokorov radnik koji je zaposlen u sustavu održavanja. U kompaniji je od konca 1980-ih godina, a svjedočio je pretvorbi poduzeća iz društvenog u državno pa u Todorićevo vlasništvo. Svjestan je da se izvor problema nalazi u sistemu. Vidio je, kaže, sve faze odumiranja radničkih prava u posljednjih četvrt stoljeća. Dodaje da su postojeća kapitalistička pravila neusporediva s poznim razdobljem socijalizma.

- Prije smo imali radne invalide za koje se brinuo sustav, a danas ih on proizvodi - kaže nam ovaj sugovornik, kojeg ne čudi trenutačni razvoj situacije.

- Znalo se što nas čeka. Cijelo je vrijeme postojala ta potreba za novim kupovanjem i zaduživanjem, dizanjem hipoteka i odlaskom u dubioze. Sve to se događalo uz svesrdnu pomoć države koja je na širenje Todorićevog carstva gledala kao na normalnu pojavu, iako je već tada njegova ekspanzija trebala biti znak za uzbunu - govori on.

Umjesto preventive, nastavlja, dobili smo situaciju u kojoj se sve raspada nauštrb radnika, iako se radi normalno. Sjela je i uskrsnica, a s reklamnih panoa se ‘prijeti’ novim reklamama za Konzumove poluispražnjene police i nove ekskluzivne proizvode.

- U isto vrijeme na televiziji gostuju političari koji su gotivili Todorića. Šokirano raspravljaju o onome što se odavno moglo očekivati. Oni najzaslužniji – bivši ministri, zamjenici, pomoćnici, djelatnici za zaštitu tržišnog natjecanja i ugledni sindikalisti – vršljat će još koji dan po Ciboninom tornju kao Todorićevi zaposlenici. Njima je bilo dobro barem neko vrijeme, što se ne može reći za radnike, kojima nakon višegodišnje crkavice prijeti prelazak na opustošenu burzu rada - kaže ovaj sugovornik.

Kao i većina radnika Agrokora s kojima smo razgovarali, ni on Todoriću previše ne predbacuje što ih je doveo u ovu situaciju.

- Kriv je jednako kao i oni koji su ga stvorili. Sanjao sam neovisnu Hrvatsku i glasao sam za HDZ, naivno misleći da će stvoriti pristojno društvo u kojem će radnik imati dostojanstvo. Dobili smo, međutim, zemlju koja svoje građane žrtvuje u ime tržišta - dodaje.

Todorić je, uostalom, dolaskom nove uprave na čelo Agrokora za naše sugovornike postao prošlost. Na njegovo je mjesto zasjeo krizni menadžer Antonio Alvarez III. i uprava koju su postavili najveći bankarski vjerovnici. U svom prvom istupu Alvarez je najavio moguće otkaze i rezove, ne precizirajući koje će sektore Agrokora i radnike najviše pogoditi nove mjere. Zasad su sindikalne središnjice oprezne po pitanju izjava jer s njima još uvijek nitko nije razgovarao. Tek obećavaju borbu za svako radno mjesto. No pitanje je što se može u vezi toga učini, s obzirom na to da je cijeli sustav doveden pred kolaps.

Upitana hoće li sudjelovati u narednim borbama ukoliko zadrži svoje radno mjesto, jedna nam je sugovornica iz Agrokorove tvrtke rekla da se nada da će ova situacija protresti i osvijestiti radnike, dodajući sarkastično da bi možda ipak trebalo samo iskoristiti hobi novog upravitelja, koji u slobodno vrijeme ima glazbenu karijeru povezanu s biznisom sapunica.

- Ako mi taj dođe na blagajnu, počet ću plakati kao u sapunicama. Možda se sažali - poručuje ona.