Mrtva trka vodi se već godinama oko toga hoće li prije propasti novine ili kiosci, barem što se tiče nas ovdje u Hrvatskoj. I nekako taman kad se moglo pomisliti da će zastarjeli papirnati mediji prvi nestati, pretvoriti se bez ostatka u piksele na ekranima mobitela i stolnih računala, novi vlasnik Tiska obznanio je da se ta firma, daleko najveći domaći prodavatelj novina, više neće baviti njihovom distribucijom. Jednostavno, ne isplati mu se. I ne samo da odskora neće distribuirati novine, nego će širom zemlje i zatvoriti kakvih 200 od ukupno još 800 aktivnih kioska.
Taj lanac malenih uličnih, ekskluzivnih prodajnih mjesta koji se po novinama i zove, vjerojatno se neće odmah potpuno obesmisliti, samo tako ostati bez njih. Pavao Vujnovac, plinsko-trgovački tajkun koji je uz ostatak razvalina nekadašnjeg Agrokora na vjerovničkoj osnovi dobio i Tisak, postavio je ultimatum. Novine mogu ostati na pultu do daljnjeg, ali distribucija samo o trošku nekoga drugog. Tako će si anulirati gubitak za tu stavku koja mu je ove godine odnijela gotovo pet milijuna eura, a dogodine bi mogla i preko šest.
Pitanje je hoće li preostalih 600 kioska ostati isplativo, hoće li prodati dovoljno žvaka i bonova i maramica i kondoma i sokova i japanki, kad već ne mogu prodavati plin osim za upaljače, ili će to brojno stanje nastaviti kopnjeti, uzmicati pred šoping-centrima, benzinskim pumpama i onlajn prodajom. Ne zna se ni koliko će trafikantica i drugih radnika Tiska ostati bez posla. Pitanje je i tko će te kako preuzeti distribuciju. U ovom trenu, čini se da su novinski izdavači, država i predstavnici medijske struke, Hrvatsko novinarsko društvo, sporazumni oko mogućnosti da to bude javna pošta.
Hrvatska pošta, međutim, poduzeće je koje također već godinama trese uznapredovali opći kolaps. Njegove poslovnice stale su nalikovati kioscima, sa svim onim igračkama i molitvenicima i punjačima, baš kad su sami kiosci počeli sve više podsjećati na vašarske štandove s proštenja. Pritom pošiljke unutar zemlje putuju tjednima. Nema veze, uvalit ćemo i novine pošti, a država će platiti trošak, pa neka vrijedni Nepalci uz dijeljenje kuverti s računima nauče i distributerska znanja poput tiražiranja i zbrinjavanja remitende.
Što će pritom biti s novinama i medijima općenito, pa i s radništvom u medijskoj industriji, makar na srednji rok, tek će se vidjeti, ali zasad iskoristimo priliku da promotrimo bar to kako je došlo do ovakve situacije. Nije sve prouzročila tehnologija, jasno. Nije internet isključivi razlog odljeva zarade na vijestima i reklame, dakle, podalje od medija, a ustvari k velikim internetskim subjektima. Nova tehnologija i njezini efekti nikad nisu samo tehničko pitanje, nego uvelike političko, što znači i da ništa tu nije slučajno u društvenom pogledu, niti se ima razloga uzimati zdravo za gotovo.
No to je donekle preširok kontekst za ovu priču. Jest, činjenica je da sve te velike igrače poput Gugla ili Fejsbuka nitko još nije natjerao da plate zaista primjerenu cijenu za profit koji namiču od infrastrukture izumljene i sagrađene javnim ulaganjima, posredujući s vijestima te uzurpirajući komunikacijski i oglasni prostor i podatke o publici. Nama bi sad ipak bilo zanimljivije vidjeti po čemu smo specifični u sektoru medijske proizvodnje, s novinarima, izdavačima, tiskanjem, distribucijom, kioscima, državom.
Politički i poslovno-organizacijski, odgovor bi mogao počivati negdje u prvom desetljeću ovog stoljeća, kad se zaokružio posttranzicijski profil medijskog vlasništva u Hrvatskoj. Novi vlasnici medijskih kuća dotad su poticali uglavnom iz medijskih voda. Ninoslav Pavić i Ivo Pukanić i Zdenko Mance bili su insajderi, a čak je i Miroslavu Kutli, s njegovih bezbroj preuzetih tvrtki, Slobodna Dalmacija bila u središtu biznisa. Veće novine su posjedovale tiskare i svoje mreže kioska, ali uto je dobit počela opadati u svakoj domaćoj proizvodnji materijalne robe.
Nije prodaja tako pala samo novinama iz kojih su oglašivači i čitatelji migrirali na internet. O tome svjedoče šire industrijske statistike tog razdoblja. No medijsku produkciju sve više su pod svoje uzimali neki trgovci opće prakse, investicijski fondovi, nekretninski mešetari, odvjetnički uredi. Tisak završava pod kapom Agrokora, odnosno Ivice Todorića. Kad mu je Pavić nakon svog udjela u Tisku prodao i kioske Slobodne Dalmacije, zasnovan je i faktički monopol u distribuciji i prodaji novina.
Iz toga vremena potječe i jedna zanimljiva epizoda s dotad neviđenim metodama izvlačenja vrijednosti iz medijskog sektora. Na valu HDZ-ove te vladine kampanje tzv. društva znanja, i frenetičnog otvaranja desetaka visokih škola po Hrvatskoj koje će mahom završiti gore i od medija, Ninoslav Pavić uspijeva ishoditi dopusnicu za utemeljenje privatnog Medijskog sveučilišta u Splitu. Bilo bi ono nesuvislo kao i većina novih visokoškolskih ustanova, pa ga nije mogao uvaliti ni postojećem javnom splitskom sveučilištu. Poslužio se stoga tom besplatno zaprimljenom dopusnicom kao vrijednosnim papirom.
Prodao ju je gradovima Koprivnici i Varaždinu, naime, a oni su kasnije pomoću nje utemeljili Sveučilište Sjever uz koje je vezano više drugih problema s kojima smo se u to doba ovdje iscrpno bavili. Danas, u svjetlu daljnjeg generalnog rasapa medijske industrije i odmicanja njezine vrijednosti od rada i radnika, nužno je prisjetiti se samog tadašnjeg preslagivanja vlasničkih odnosa u medijskom sektoru. A korisno je upamtiti i kako je povremeno dodatni profit nastajao naizgled ni iz čega, eks nihilo.
Jer, famozna sveučilišna dopusnica nije pala Paviću u ruke božanskom providnošću, nego mu je taj dokument potpisao i uručio ministar obrazovanja Dragan Primorac na sam zadnji dan svog ministarskog mandata. Ne znamo što je sadašnji HDZ-ov kandidat za predsjednika RH dobio zauzvrat, ali Pavić je na dopusnici naknadno zaradio najlakša četiri milijuna kuna u svom multimilijunaškom životu. Uskoro će potom i on propasti s novinama, prodati ih sve advokatu Marijanu Hanžekoviću koji se obogatio na posredničkom utjerivanju duga od pretplatnika javne radiotelevizije, te se povući na internet.
Vratimo se na aktualni problem novinske distribucije, tako osvježeni podsjetnikom da nijedan dio medijske proizvodnje nije otok, nego djeluje u međuzavisnosti s ostatkom sektorskog procesa. Također, s državno-regulatornom medijskom politikom. Još jednom, napomenut ćemo da ni ta politika nije odvojiva od ukupne državne ekonomske politike, a onda se može dodati i to da očito imamo posla s dvije vrste distribucije. Jedna je ta novinska, dok je druga, zapravo glavna, ona koja odražava podjelu ili dostupnost šire vrijednosti nastale radom.
Medijska politika RH odavno je, nažalost, jedno od općih mjesta našeg političkog ćorsokaka. Ona je puštena da se više događa po zahtjevima tržišta i najkrupnijih privatno-poduzetničkih aktera, bez strateškog upravljanja sektorom u javnom interesu, ali uz snažan HDZ-ov stranačko-interesni upliv, a u tom okviru nas je zadesila i nevolja s Tiskom. Nije tako nama krahirala samo novinska distribucija, niti propadaju samo papirnati mediji, nego su u agoniji informativni mediji općenito.
Vijesti još ne piše toliko umjetna inteligencija, ali su preostali medijski radnici sve izrabljeniji. Zato presudan smisao u reakcijama na zatečeno stanje imaju zahtjevi Hrvatskog novinarskog društva po kojima javno subvencioniranje distribucije, putem Hrvatske pošte ili ma kako drukčije, ne smije biti bezuvjetno. Novine su ionako sve vezane za svoje portale, a tamo je eksploatacija najteža, pri čemu te kombinirane redakcije i dalje imaju najviše zaposlenih, ne računajući neke televizije, također s portalima. Ipak, država ne bi trebala financiranjem spašavati samo radna mjesta, njihova i trafikantica Tiska.
U javnom interesu je uvjet provođenja redakcijskih statuta na koje su obavezani nakladnici, tako i razvoja autonomije redakcija od ekonomskog i političkog interesa nakladnika i vanjskih osoba. U istom smjeru djelovala bi zaštita radnih mjesta i primanja svih radnika u procesu od tastature do kioska. Konačno, sve bi se to moralo efikasno nadzirati, da ne ispadne kao onomad kad je novinskim izdavačima smanjen PDV u zamjenu za potpis na statute. Zatim oni najčešće nisu poštivani, ali PDV je ostao isti. Sljedeći ulog u medije ne smije ispasti jalov, ili naredni nećemo imati gdje plasirati.
