U nedavnim napisima Nacionala iz kojih proizlazi da su Miroslav Kutle i bivši mu partner Zoran Pripuz prikriveni vlasnici nemalog dijela radijskog tržišta mnogo je problematičnih aspekata. Jedan od gorih svakako je spoznaja da je netransparentno vlasništvo i dalje gotovo savršen zločin. Ako je vjerovati Kutli, na suprotnoj strani sukoba je Zoran Pripuz, njegov kum i bivši poslovni suradnik kojemu se sudilo kao pripadniku tzv. zločinačke organizacije. Za otimačinu optužuje i njegova brata Petra Pripuza, koji se profilirao kao najveći poduzetnik u sektoru otpada. Kutle ga je u jednom od mailova objavljenih u Nacionalu čak optužio za pripremu njegove likvidacije u BiH, gdje se skriva od niza kaznenih progona koji se protiv njega vode u Hrvatskoj.

Motivi tih teških optužbi nalaze se upravo u konfliktu oko medijskog imperija. Kutle sugerira da su se fiktivni vlasnici raznih radijskih postaja, koji su prikrivali njegove stopostotne udjele, odmetnuli po nalogu Zorana Pripuza, i da sada on u stvarnosti pozadinski drži njegov koncern. Radi se, među ostalim, o Anteni Zagreb, Narodnom radiju, Radio Dalmaciji, Enteru Zagreb, Totalnom radiju, sljednicama Media servisa, zatim firmama Radijski festival, Media dom, Tahia FM, Capital FM i Sedam savjetovanje. Četiri od pet radijskih postaja s najvećim prihodima u državi nalazi se na ovome popisu te prihoduju između 10 i 30 milijuna kuna godišnje. Po postojećim zakonskim osnovama, Kutlina dokumentacija u kojoj potvrđuje prikriveno vlasništvo bezvrijedna je na svakom hrvatskom sudu, jer zakon kaže da su jedini vlasnici oni koji se službeno upišu.

Kutle sugerira da su se fiktivni vlasnici raznih radijskih postaja, koji su prikrivali i njegove stopostotne udjele, odmetnuli po nalogu Zorana Pripuza

Pozadinsko posjedovanje medija i uređivačko delegiranje interesa iz sjene, bez obzira na to radi li se o monopolskom konceptu, ostaje nerješiv problem. Radi se o zaključcima koji se dobrim dijelom mogu nazrijeti u izjavi koju je Novostima dao Josip Popovac, šef Agencije za elektroničke medije, regulatornog tijela koje nadzire zakonitu provedbu Zakona o elektroničkim medijima i radiotelevizijski sektor.

U tome zakonu niz je odredbi kojima prikriveno vlasništvo i općenito nedozvoljena koncentracija nad većim dijelom medijskog sektora jesu zabranjeni. Zakon jest napisan tako da su svi ugovori koji reguliraju odnose između fiktivnih i prikrivenih vlasnika u startu bezvrijedni i ništetni. Priznate su fizičke osobe čija se imena nalaze u registru koncesionara.

- Mi djelujemo prema onome što je zakon postavio i vjerujemo samo u registar. Bilo što drugo što je izvan registra je ništetno. Jedino možemo napraviti da nitko s takvom dokumentacijom ne može doći i reći da je vlasnik. Jedino se sadržaj u registru priznaje - osvrnuo se Popovac na tekstove u Nacionalu.

No stvarni vlasnici ne mogu izgnati fiktivne ako dođe do njihova sukoba, a Zakon o elektroničkim medijima sadrži tek odredbe o prekršajnom kažnjavanju prikrivenog vlasništva ako se ono dokaže. Prema članku 82., kazne su od 100 tisuća do milijun kuna za nominalne nakladnike koji prikrivaju pravu vlasničku strukturu. No čak i da se utvrdi prikriveno vlasništvo, Vijeće u ovom slučaju nema mogućnost prijedloga kažnjavanja protagonista zato što je nastupila zastara. Rok za pokretanje postupka od počinjenja prekršaja je četiri godine, a sporni poslovi odvijali su se znatno prije.

- Da smo hipotetski dobili dokumentaciju u vjerodostojnom pisanom obliku, pozvali bismo nakladnike na očitovanje i pozvali se na prekršajni nalog sukladno Zakonu o elektroničkim medijima. Budući da je ovdje riječ o događajima koji su se odvijali prije desetak godina, to bi značilo apsolutnu zastaru - kaže Popovac, koji tvrdi da je uvođenjem odredbe o ništetnosti pozadinskih dogovora prikrivanje vlasništva postalo neisplativo.

Stvarni vlasnici ne mogu izgnati fiktivne, a Zakon o elektroničkim medijima sadrži tek odredbe o prekršajnom kažnjavanju prikrivenog vlasništva

- Ne možeš vlasništvo vratiti nazad ako ti ga nominalni vlasnik odbija dati - napominje Popovac.

Prema toj računici nameće se zaključak da hrvatska medijska scena ovisi o konfliktima kriminalnih bandi: preko noći može postati puno raznolikija nego što jest ovisno o tome hoće li bivši suradnici prikrivenih vlasnika, strateški raspoređeni po medijskim platformama, otkazati poslušnost stvarnim vlasnicima.

- Nažalost, nemam ideju kako bismo mogli riješiti dogovore za koje nitko ne zna, osim ako nije riječ o monitoriranju tijeka novca. Što se nas tiče, nitko ne može doći s nekakvom dokumentacijom od javnog bilježnika i reći da je stvarni vlasnik, jer je za nas to samo onaj koji je upisan u registar - kaže.

Pitamo ga nije li takav stav, kao točno čitanje hrvatskog zakonodavstva, zapravo potemkinovske naravi, pa na papiru vlada pluralistička raskoš, dok je u stvarnosti na djelu monopolističko vlasništvo, koje potencijalno ugrožava demokratske procese, neodvojive od medija.

- Nije se tome moglo zakonski drugačije doskočiti. Zakon će se u raznim prilikama pokušati izigrati, ali onda to treba otežati - dodaje Popovac, koji se slaže da to nije prevelika utjeha za medijski pluralizam u Hrvatskoj.

- Prikriveno vlasništvo nimalo ne pomaže pluralizmu, može ga jako narušiti. Ja se grozim ideje da takvo nešto postoji. Mi možemo pratiti te procese i čekati da se ovakve stvari dogode i razjasne. Ali ovoga časa nitko tko ima bilo kakav dokument, u to vlasništvo ne može stupiti jer mu zakon to ne dopušta - ističe, podsjećajući da istražiteljske ovlasti imaju druge institucije.

- Na Državnom odvjetništvu je da procijeni postoje li elementi kaznenog djela. Ako nam netko predoči vjerodostojnu dokumentaciju, proslijedit ćemo te informacije nadležnim organima. Ali iste informacije iz javnosti koje imamo mi, imaju i oni - zaključuje Popovac.

Josip Popovac, šef Agencije za elektroničke medije (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)

Državnom odvjetništvu smo postavili pitanje je li temeljem medijskih objava pokrenulo istragu, no do zaključenja ovog broja Novosti odgovor nije pristigao. Bez odgovora ostao je i upit Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja, koja regulira koncentraciju vlasništva u Hrvatskoj.

Kompleksna operacija okrupnjavanja nemalog dijela radijskog sektora u Hrvatskoj odvijala se 2013. godine. S brojnim individuama je, sudeći po dokumentaciji, Kutle dogovorio vođenje poslova u njegovom formalno-pravnom odsustvu. Ključni je čovjek, piše u dokumentima, bio Ivan Jurić-Kaćunić, koji je prema registru firmi u prošlosti i sadašnjosti bio vlasnik ili direktor u 36 pretežito medijskih kompanija. Jurić-Kaćunić osnovao je u siječnju 2013. firmu Zana projekt, u koju su trebali biti prebačeni udjeli svih spomenutih radijskih kompanija. Te su tvrtke do 2014. godine doista poštovale dogovor i predale vlasništvo po cijeni temeljnog kapitala u iznosima od 20 tisuća kuna.

"Vlasnički" protagonisti, među ostalima, bili su Katijan Knok, Hrvoje Barišić, Hrvoje Turić i Zvonimir Škrobo. No Kutlin navodni plan da se tvrtka Zana projekt naknadno prebaci na njega je propao, što odbjegli tajkun pripisuje upravo Zoranu Pripuzu. Barišić je u registru do danas zaveden kao vlasnik Antene Zagreb, Knok u Narodnom radiju, Jurić-Kaćunić u Radiju Enter, Media servisu i Radio Dalmaciji (tamo je Turić u svojstvu direktora), dok je Škrobo vlasnik radija Gold FM. Iako su različiti vlasnici, na istoj adresi u Aveniji Većeslava Holjevca nalaze se Antena, Narodni, Enter i Extra FM, koji je u vlasništvu Davora Gavranića.

Sada je izigrani Kutle onemogućen da vlasništvo vrati zakonskim putem, zahvaljujući izmjenama nadležnog zakona prije desetak godina. Godine 2011. na sjednici Vijeća nacionalne sigurnosti, sazvanog na inicijativu premijerke Jadranke Kosor, zaključeno je da u hrvatskim medijima ima sumnjivog kapitala. U nadležne zakone uglavljena je uredba o ništetnosti vlasništva izvan registra nakladnika koju je spomenuo Popovac. Prije toga je, međutim, gotovo cijeli medijski sustav, s naglaskom na radijske postaje, već dobrano bio uspostavljen i pokoren.

Ključno je razdoblje bilo do 2000. godine i promjene vlasti. Mediji su završili u rukama HDZ-ovih režimskih tajkuna, kojima su dodijeljene i najatraktivnije frekvencije. Tako je HDZ kontrolirao privatiziranu radijsko-televizijsku scenu, u zamjenu za reket i prikriveno suvlasništvo nad novim nakladnicima. Proces umnogome podsjeća na rasturanje pravosuđa u prvoj dekadi hrvatske neovisnosti, od kojeg se do danas ono nije oporavilo. I protagonisti su isti: Ivić Pašalić, čija je neformalna komisija progurala članove Državnog sudbenog vijeća, koje je potom temeljito etnički i politički počistilo sudačku scenu i uspostavilo kadrovsku mrežu poslušnih diletanata u togama, u ovoj je priči imao službenu dužnost. Kao član je imao ponajveći utjecaj na Vijeće za telekomunikacije koje je dodjeljivalo koncesije. Tada su stasali medijski magnati i radijski karteli koji dobrim dijelom funkcioniraju do danas.

Kolinda Grabar-Kitarović otvara novi studio Narodnog radija 2018. (Foto: Borna Filić/PIXSELL)

Pašalićevo je ime na koncu završilo i u radnoj verziji ortačkog ugovora koji će kasnije postati poznat kao afera Grupo. Mimo Pašalića, koji do danas negira da je u ovome sudjelovao, u ortakluk su ušli Kutle, Ninoslav Pavić, Vinko Grubišić i Juraj Hrvačić. Naumili su ovladati najvećim dijelom medija, uz kapitalni cilj: formiranje Nove TV. Osnovali su poduzeća Grupo, u koje su prebačene dionice tvrtki EPH, televizije OTV, tabloida Imperijal, TV Marjana, Nezavisne televizije Pula, Vinkovačke televizije, preteče Narodnog radija i Radija Antene, Radio Dalmacije, Radio Libertasa, Poslovnog tjednika te tvrtki Mega Marketing, Cikade, Prerada i Kutline Cibalea banke.

Unatoč žalbama Državnog odvjetništva, Vijeće županijskog suda u Zagrebu je na koncu procijenilo da nije postojalo narušavanje koncentracije medijskog vlasništva. Prikriveno vlasništvo bilo je dozvoljeno. Ime Ivića Pašalića, koji je prema medijskim napisima trebao srediti koncesiju za Novu TV, nije se spominjalo. Odobrena je istraga o tajnom fondu iz kojega je Kutle preko drugih osoba navodno nezakonito kupovao postojeće i osnivao nove medije. Ta istraga kasnije više nije spominjana. Uhićen zbog optužbi za pljačku i uništavanje Tiska, Kutle se, kao i u aktualnom slučaju, našao u nezavidnoj poziciji. Dok su se drugi protagonisti afere rješavali udjela za enormne sume, on je godinama nakon toga sudskim putevima nastojao iskamčiti financijsku odštetu od dojučerašnjih partnera. Iz toga razdoblja vrijedi se usputno prisjetiti činjenice da je aktualni voditelj talk showa na HRT-u Romano Bolković kao opunomoćenik predstavljao utamničenog Kutlu u sukobu oko prevlasti nad Novom TV. U jednom pismu je upozorio suprotstavljene u sporu da znatna prava nad ovom televizijom polaže upravo Kutle.

Jedan od ortaka iz afere Grupo, Juraj Hrvačić, s Kutlom je povezivan od sredine devedesetih. On je negirao da zapravo fiktivno upravlja njegovim medijima. "To su gluposti", rekao je svojevremeno novinarki Melisi Skender. "Kutle mi je u početku posudio neki novac koji sam mu odavno vratio i to je sve", ustvrdio je, iako postoje kopije dokumenata prema kojima u razdoblju od 1995. do 1997. godine svi tada registrirani suvlasnici Obiteljskog radija Antene svoje udjele prebacuju na Hrvačića. On se pak obavezuje u svakom trenutku prenijeti ih na fizičke ili pravne osobe koje odredi Kutle.

Slično je bilo i s Antenom Zagreb, Narodnim radijem i Media servisom. Hrvačić je iz devedesetih izašao kao kralj radijskog etera i vlasnik Z1 televizije. Osnovao je Hrvatsku udrugu radija i novina (HURIN), najmoćnije cehovsko udruženje za taj sektor, te je rukovodio Radijskim festivalom, čija je istoimena tvrtka-organizator tradicionalnog festivala 2013. godine završila u Zana projektu, kompaniji koju je Kutle neuspješno planirao preuzeti. Tamo su iste godine "proslijeđene" i sve druge spomenute radijske postaje Jurja Hrvačića, koji je dotad imao kontrolu nad 16 lokalnih i jednim nacionalnim radijem. Prije toga su ih preuzeli Ivan Jurić-Kaćunić i Hrvoje Barišić, koji su po svježe objavljenoj dokumentaciji trebali jamčiti kontinuitet Kutline prikrivene vladavine, ali su, sugerira Nacionalovo istraživanje, otkazali poslušnost.

Tako se rađala i razvijala hrvatska radijska scena. Po izmjenama nadležnih zakona u mandatu Jadranke Kosor i nakon SDP-ovog preuzimanja vlasti došlo je do povećanja raznolikosti u vlasništvu. Barem na papiru. Jer sudeći po onome što danas izlazi u javnost, protagonisti su dobrim dijelom ostali isti, uz određene promjene partnera. Jedina razlika je u tome da prikriveni vlasnici moraju imati dobar odnos s marionetama. U protivnom, riskiraju gubitak vlasništva na račun drugih klanova s kojima su došli u sukob.

Najsvježije informacije oko stvarnih vlasnika radiopostaja nisu iznenadile nikoga tko je iole upućen u odnose na toj sceni. Već se godinama spekulira da jedan vlasnik drži 70 posto zagrebačke radijske industrije i stotinjak milijuna kuna prihoda. Prema tim navodima, u tome prikrivenom portfelju se nalaze postaje i čije vlasništvo sada potražuje Kutle. Dario Juričan pisao je nekidan o tome da su Knok i Jurić-Kaćunić poslovni partneri članova obitelji Pripuz. U aferi Agram, prijašnja "vlasnica" Enter FM-a i suvlasnica Z1 televizije Tihana Colić, prema optužnici DORH-a, zaposlena je u Gradskoj plinari Zagreb na intervenciju Petra Pripuza.

Osim što je razjašnjavanje pozadine stvarnog vlasništva nad medijskim sektorom nužno zbog javnog interesa, ono je potrebno i zbog javnih financija koje se slijevaju u sustav elektroničkih medija. Svake godine Vijeće za elektroničke medije dodjeljuje više od 30 milijuna kuna radijima i televizijama, od čega više od 15 milijuna kuna odlazi za emisije radijskih postaja, što sačinjava između 10 i 40 posto ukupnih prihoda primatelja naknada. Tu je i nemalo financiranje iz gradskih proračuna. Samo Grad Zagreb daje desetak milijuna kuna godišnje, uglavnom za radijske postaje koje su tema ove priče, ali i televizije poput Z1. Priča o Kutli, (njegovim) medijima i prikrivenom vlasništvu može se inače preslikati na većinu medijskih kompanija u Hrvatskoj.