Usprkos primjedbi da se ponaša kao da je popio svu pamet svijeta, Mostov Nikola Grmoja demonstrirao je potpuno neznanje. U tome mu je sekundirao SDP-ov Gordan Maras, koji zajedno s njim nije znao iznijeti čak ni samo nekoliko imena s famozne Tuđmanove liste 200 obitelji koje su po općem uvjerenju privilegirane u hrvatskoj privatizaciji. Bili su premladi da se sjećaju onoga što se dešavalo prije 20 i više godina, ali sad su dovoljno stari i obrazovani da barem prelistaju novinske arhive prije nego što počnu dokazivati da je i obitelj Todorić bila Tuđmanov izbor i da je, prema tome, slučaj Agrokor grijeh HDZ-a. Promašili su prazan gol i to pred televizijskim kamerama, na sjednici saborskog povjerenstva za Agrokor, dakle na priredbi za birače, čije su održavanje njihove stranke jedva izborile.
Da su se pripremali, naišli bi na primjer na obitelj Lukšić i njihovu kupovinu Karlovačke pivovare, zbog koje se u jednom trenutku, na javnoj sjednici Fonda za privatizaciju, zgrozio čak i HDZ-ov Borislav Škegro. Sad već pokojni čileanski kralj piva Androniko Lukšić bio je najbogatiji Hrvat u dijaspori, a na spisku 500 najbogatijih ljudi na svijetu ispod njega bilo je barem 150 imena. Karlovačka pivovara bila je pak najveća u Hrvatskoj i jedno od najboljih poduzeća u regiji, koje je svake godine iz vlastitih sredstava investiralo u razvoj po deset milijuna maraka. Do godine 1994., kad se kao interesent pojavio Lukšić, radnici i građani Karlovca već su otkupili 70 posto pivovare, a očekivali su da će za ostatak (koji je bio u rukama Vlade i Mirovinskog fonda) biti raspisan javni natječaj. Isključivo se tako radilo, tvrdili su sad HDZ-ovi korifeji privatizacije, na sjednici saborskog povjerenstva. Ali suprotno njihovom svjedočenju, s gospodinom Lukšićem se poslovalo neposrednom pogodbom, a kad su se Karlovčani pobunili, odgovaralo im se prstom usmjerenim na gore. Na koga je prst pokazivao, odnosno tko je bio gore, zna se.
To je bio tek početak priče. Neposrednom pogodbom utvrđena je cijena od 15,1 milijun njemačkih maraka, na koju je gospodin Lukšić dobio popust kakav su dobivali zaposlenici pivovare s najmanje 20 godina radnog staža. I to na najviše 20 tisuća maraka, koliko su po zakonu smjeli otkupiti. Lukšić je popust dobio za svih 15,1 milijun, pa mu je tako cijena smanjena na 10,5 milijuna maraka. Je li to bio kraj nezakonitom pogodovanju? Ne, slijedi ono što je navelo gospodina Škegru da se javno zapita: ‘Što misli taj Lukšić?’ A Lukšić je tražio još tri milijuna maraka dividende od prethodne godine, u kojoj nije bio vlasnik nijedne dionice. Svugdje u svijetu na to bi mu se samo nasmijali. Ali u Tuđmanovoj Hrvatskoj mu je odmah udovoljeno (Škegro se vjerojatno bunio samo zato što je to rečeno na javnoj sjednici Fonda), pa mu je ukupna cijena prepolovljena sa 15,1 na samo 7,5 milijuna maraka. Nakon toga je otkupljivao dionice od zaposlenih i građana po 70 posto njihove nominalne vrijednosti. Pritom su oni još dobro prošli, jer su u drugim sličnim slučajevima torbari koji su kupovali u ime novih većinskih vlasnika (postajali su to također državnim i dionicama Mirovinskog fonda) plaćali mnogo manje, čak i samo deset posto vrijednosti, prijeteći otkazom svakome tko odmah ne pristane. Lukšić je poslije bio korektan poslodavac, a pivovaru je prodao za desetorostruki iznos.
Treba li reći da su prije svega toga predsjednik Tuđman i Škegro bili u Čileu, a kao posebni gosti i na hacijendi gospodina Lukšića. Objašnjavalo se tada da je on kupovao oružje za Hrvatsku, ali kao što se vidi, Hrvatska je to oružje, ako ga je bilo, platila iznimno skupo. Inače, za zasluge se daju odlikovanja, a ne poduzeća.
Puno banalnija je priča o obitelji Josipa Gucića, zlatara i međunarodnog švercera iz Janjeva na Kosovu. Nakon prvih višestranačkih izbora Gucić je doputovao iz Njemačke, javio se Tuđmanu i iz torbe istresao pred njega sedam milijuna maraka. Nikad nisam vidio toliko novca na hrpi, zadivljeno je uzviknuo jedan od prisutnih predsjednikovih suradnika. O tome se mnogo može doznati iz jednog intervjua koji je sam Gucić dao Globusu. Zahvaljujući tom novcu Gucić je dobio 17 uspješnih poduzeća, koja je mahom uništio, zaposlene izbacio na ulicu, a izvučenim novcem umnogostručio prvobitnu investiciju. Odnosno onih sedam milijuna maraka. Broju poduzeća koja je dobio Miroslav Kutle treba dodati jednu nulu. On ih je, po istom receptu, uništio oko 170. Kako ih je i čime kupio? Do prvih višestranačkih izbora bio je mladi pravnik u Zavodu za mirovinsko osiguranje i vlasnik jednog kafića. Nova vlast mu je dala saborski restoran, u kome je zaposlenima pola plaće davao u bonovima za svoje samoposluživanje (koje je u međuvremenu otvorio.) Onda je dobio kredit iz Fonda za socijalne slučajeve, uz obrazloženje da taj novac i tako stoji neiskorišten. Paradigmatski je, međutim, slučaj kako je Kutle postao vlasnik Slobodne Dalmacije.
Uspješni splitski dnevni list i istoimeno izdavačko poduzeće bili su u vlasništvu zaposlenih, koji su ga privatizirali po zakonu Ante Markovića. Slobodna je, međutim, svojedobno kupila novu rotaciju uz pomoć kredita Splitske banke, koji je u cijelosti otplatila još 1980-ih godina. Onda se netko od privatizacijskih maga dosjetio da taj kredit preračuna uzevši u obzir sve promjene vrijednosti novca koje su se dogodile nakon njegove otplate (inflacija, devalvacija), pa je Slobodna odjednom postala ponovno dužna. Po amoralnosti bankarski trik sa švicarcima prema ovome je dječja igra. Ali vlast, pogotovo beskrupulozna vlast, tada je mogla sve. Na temelju novog izračuna starog i davno vraćenog kredita banka je prisvojila Slobodnu i pod nepoznatim uvjetima je ‘prodala’ Miroslavu Kutli. Banke su tada za neke bile besplatna samoposluživanja. S promjenom vlasnika Slobodne ugašen je i jedan centar slobodnog novinarstva u Hrvatskoj. Po istom receptu, dakle preračunavanjem starih kredita, banke su postale vlasnice i golemog broja hotela. Tim kanalom privatiziran je velik dio turizma. Ali sudeći po njihovim intervencijama, članovi saborskog povjerenstva o svemu tome nemaju pojma.
Posebno su zanimljiva pitanja koja je nekadašnjim velikim meštrima privatizacije postavljao potpredsjednik HDZ-a Milijan Brkić. Po njima se, naime, moglo zaključiti da je on više od HDZ-a zastupao strukture krajnje političke desnice. Jesu li se u privatizaciji okoristili branitelji, pitao je on, je li sudjelovala dijaspora? Očito se nadao odgovoru kako su oni čisti kao suza i zato, u vremenu općeg razočarenja političarima i strankama, pogodni za preuzimanje vlasti. Na njegovu žalost, u svim primjerima koje smo ovdje spomenuli glavnu su ulogu imali ljudi iz dijaspore. I Lukšić i Gucić i Kutle, koji sad glasa na listi za dijasporu, negdje u Hercegovini, kuda je pobjegao ostavivši iza sebe ruševine i pustoš u velikom dijelu hrvatske privrede. A branitelji? Oni su, uz ostalo, svojih sedam posto dionica Ine odmah prodali. Kome? Zna se, Molu. Ne treba ih za to optuživati. Košulja je uvijek bliža od kaputa, pa i kad je on okićen blistavim odličjem.
