Ivica Todorić, uskoro bivši vlasnik koncerna Agrokor, posljednji je u nizu hrvatskih poslovnih mogula i novobogataša koji su upropastili ili doveli na rub propasti kompanije ili grupacije kompanija do kojih su došli u privatizaciji ili su ih izgradili od nule u proteklih dvadesetak godina. Među potonulim kapitalcima domaće verzije kapitalizma, Todorić je postigao i izgradio uvjerljivo najviše, ali ni to, kao što vidimo, nije efikasna zaštita od sloma: dovoljno je bilo u jednom trenutku – u Todorićevom slučaju, prije otprilike tri godine – odustati od racionalnosti i realnog poimanja vlastite snage i mogućnosti te povjerovati da država zbog ukupne nacionalne ekonomije neće dopustiti propast giganta, koji u Hrvatskoj zapošljava najmanje 30 hiljada ljudi. Agrokor je jako narastao i proširio se zahvaljujući skupim i rizičnim kreditima koji su financijski sasvim iscrpili koncern, pa sad slijedi vlasničko, financijsko i strateško restrukturiranje u kojem će, po svemu sudeći, glavnu riječ voditi ruska Sberbank i u kojem će najvjerojatnije u potpunosti iščeznuti utjecaj obitelji Todorić, premda se glava familije svim silama trudi da zadrži barem dio upravljačkog utjecaja i vlasništva.
Neće, naravno, Todorić – kao ni ostali o kojima se govori o nastavku ovog teksta – postati beskućnik i korisnik usluga javne kuhinje. U godinama rasta i profita, čega ne bi bilo u tolikoj mjeri bez državnog asistiranja i posvemašnje naklonosti svih vlasti koje su se izmjenjivale u protekla dva desetljeća, legalno se izvuklo milijuna i milijuna te ostale imovine dovoljne za nekoliko lagodnih života. Megalomanija, gramzivost i poslovna neodgovornost prebit će se preko leđa istog onog svijeta što je ionako već dao ozbiljan doprinos nastanku jednog golemog privatnog bogatstva, a to su radnici Todorićevih firmi, radnici zaposleni u firmama koje su ovisile o Agrokoru, kao i svi porezni obveznici.
Miroslav Kutle
Najzloglasnijeg HDZ-ovog poslovnog terminatora iz devedesetih godina nema već dugo ni u Hrvatskoj ni u hrvatskom biznisu. Posljednjih sedam godina živi u rodnoj Bosni i Hercegovini, najčešće je u Banjoj Luci, a ondje se skrasio u bijegu od hrvatskog pravosuđa, koje se njime bavi od 2000. godine. Zahvaljujući biciklističkoj poslovnoj logici, ‘ako stanem, padam’, kojoj je na kraju podlegao i Todorić, Kutlinu Globus Grupu sačinjavalo je više desetaka tvrtki iz različitih privrednih područja (Slobodna Dalmacija, Diona, Tisak, Gradski podrum, Dalma, Jadrantekstil, Koteks…) i zapošljavala je oko deset tisuća radnika, a sve se urušilo kad je Tuđmanova poduzetnička uzdanica ostala bez političkog pokroviteljstva, što je dovelo do gubitka snage u onim nogama koje su okretale pedale bicikla. Kutlin način operiranja sastojao se izvlačenju novca iz poduzeća u kojima je novca bilo, kao što su Diona ili Slobodna Dalmacija, da bi se krpile rupe u poduzećima koja nisu mogla servisirati svoje obaveze: model je krahirao kad su presušili svi izvori iz kojih se mogao crpiti svjež novac. Državno odvjetništvo optužuje ga za zloupotrebu položaja i ovlasti te za ratno profiterstvo zbog isisavanja najmanje 120 milijuna kuna iz Dione, a pravomoćno je osuđen zbog kriminala u Gradskom podrumu, ali je od presude pobjegao u BiH.
Josip Gucić
Zlatar porijeklom iz Janjeva na Kosovu ranih se devedesetih godina, zahvaljujući sponzorstvu HDZ-a, to jest države, bavio kolekcioniranjem poduzeća koja je prevodio iz državnog u svoje vlasništvo te ih, nakon temeljitog cijeđenja, slao u stečaj ili u poslovno vegetiranje, pri čemu su najviše stradali radnici i državni proračun. U naponu snage imao je dvadesetak tvrtki u kojima je radilo oko sedam tisuća ljudi, a najpoznatije žrtve njegovog poduzetničkog genija su Ferimport, NIK, Brodokomerc, Osječka pivovara te makarske tvrtke Primorje i Amfora. Ni Gucića već dugo nema u Hrvatskoj: on se od ovdašnjeg pravosuđa sklonio u Srbiju prije desetak godina, potjernicom ga traži više hrvatskih sudova, a nakupio je i nešto pravomoćnih i nepravomoćnih osuđujućih presuda. Gucić nije imao ni znanja ni interesa da razvija i unaprjeđuje firme koje su mu padale u krilo. Zanimala su ga uglavnom atraktivna zemljišta i poslovni prostori kojima su raspolagale te firme, odnosno mešetarenje nekretninama. U toj priči radnici su bili suvišni. Sinovi Josipa Gucića, Zvonimir i Ante, nastavili su se baviti poslom s nekretninama koje je, više-manje, namaknuo otac dok je operirao, a otvorili su i hotel u Poreču.
Ninoslav Pavić
Par godina prije Todorića, čije je poslovne sposobnosti i stvaralački genij godinama javno promovirao i otvoreno mu se divio, bez svoje je tvrtke – Europapress Holdinga – ostao i stvoritelj najvećeg izdavačkog carstva na prostoru nekadašnje Jugoslavije, premda se oko toga još uvijek vode sporovi između Pavića i novog vlasnika EPH Marijana Hanžekovića, koji je kompaniji promijenio ime u Hanza Media. Pavića je, ponajprije, koštalo to što je novac zarađen u novinskom biznisu u jednom času počeo masovno odlijevati u špekulacije s nekretninama, a kad je to tržište krahiralo 2009. i 2010., ni medijskom carstvu više nije bilo pomoći, čak i da je, umjesto Pavića, na vodećem mjestu bio netko racionalniji i realniji, i netko s manje pouzdanja u svemoć političkih dogovora te različitih dilova s moćnijima od sebe ili s onima za koje je Pavić mislio da su moćniji od njega. Novinsku kuću dotukli su dugovi bankama, pri čemu dugove nije proizveo nakladnički biznis. Obitelj Pavić ostala je u medijskom poslu, ali isključivo kroz internetske portale i digitalne projekte.
Marijan Filipović
Nekadašnji gazda drvne industrije Finvest iz Čabra privukao je pažnju javnosti kad je 2012. godine s čela tvrtke potjerao sina Marina i najavio da će vlasništvo podijeliti radnicima Finvesta: smjesta je u medijima postao ‘dobri tajkun’, a iz ruku predsjednika Republike Ive Josipovića dobio je i nagradu ‘Ponos Hrvatske’ za naročitu humanost i nesebičnost. Bila je to jedna od uspjelijih prevara u samostalnoj Hrvatskoj, čak je i potrajala relativno dugo, no krajnji dometi bili su joj limitirani financijskim problemima u koje se Marijan Filipović osobno uvalio zbog skupog poigravanja s dionicama na burzi, problemima koje je pokušavao riješiti posezanjem u Finvestovu kasu u formi pozajmica i kredita, koje nije vraćao niti je imao namjeru da ih vrati. Zbog toga se protiv njega vodi postupak na sudu u Rijeci. Filipović je, dakle, nesretnim radnicima htio pokloniti firmu opterećenu teškim dugovima, skrivenim kreditima i blokadama te pritom još ispasti i dobrotvor. Finvest, kao i Hotele Njivice koji su, također, bili u Filipovićevom vlasništvu, preuzeli su Amerikanci i na dobrom su putu da spase te tvrtke, ali u manjem opsegu i sa znatno manjim brojem radnika.
Robert Ježić
Poslovna zvijezda riječko-zagrebačko-švicarskog biznismena intenzivno je sjajila dok je na vlasti bio premijer Ivo Sanader: Ježićev snažni poslovni uzlet u Hrvatskoj, povezan s preuzimanjem petrokemijskih tvrtki Dioki i Dina, počeo je ulaskom Sanadera u Banske dvore 2003., a početak strmoglavog pada poklapa se sa Sanaderovom iznenadnom ostavkom u srpnju 2009. godine. Ježić je u međuvremenu bio vlasnik riječkog Novog lista, a uplovio je i u biznis s dužobalnim prijevozom nafte, što je politički isposlovao od INA-e. Kad je Sanader odstupio s premijerskog položaja, istražna tijela počela su se baviti njegovim korupcijskim operacijama, pa se ubrzo stiglo i do Ježića: skupa sa svojim prijateljem, dojučerašnjim premijerom, osumnjičen je za nekoliko kaznenih djela, što ga je navelo da zaboravi sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke, pa postane ključni i jedini svjedok USKOK-a u najbitnijem postupku protiv Sanadera, onom za primanje MOL-ovog mita od deset milijuna eura. Koncern Dioki propao je nakon dugotrajne agonije, a ni ostalo čega se Ježić dotakao u Hrvatskoj nije u mnogo boljem stanju. Njegove privatne financije i imovina – unatoč poslovnom porazu i srozanoj ljudskoj vjerodostojnosti – sigurno nisu ozbiljnije ugroženi.
Bruno Orešar
Politička umiljatost, umjesto poduzetničkog talenta, bila je jedina kvalifikacija bivšeg tenisača Bruna Orešara da najednom izraste u poslovnog čovjeka koji upravlja stotinama milijuna kuna investicija i imovine: Orešar je bio slizan s Franjom Tuđmanom i HDZ-om, pa su mu vrata Fonda za privatizaciju uvijek bila širom otvorena, kao i vrata banaka koje su narasle na sumnjivom kapitalu i na polumafijaškom poslovnom konceptu. U hladnokrvnom i isključivo rušilačkom pohodu po domaćem gospodarstvu upropastio je brački Jadrankamen te splitske firme Uzor i Monter: zanimalo ga je samo da posiše svaku vrijednost iz tih poduzeća, što je za više od dvije tisuće radnika značilo – ulicu. Dosad, međutim, nije pravomoćno osuđen ni za jedno od kaznenih djela za koja ga tereti Državno odvjetništvo. Pao je, uvjetno kazano: pao, na izgradnji luksuznog hotelskog resorta u Novom Vinodolskom, čije je podizanje širokogrudno kreditirala Hypo banka. I logično je da je propao na izgradnji, jer je ipak uništavanje Orešarova poslovna specijalnost.
Marinko Mikulić
Hrvatski kralj papira, vlasnik grupacije Pan i mnogih drugih tvrtki, postigao je teško dostižne hrvatske rekorde u visini poreznog duga: prije otprilike godinu dana, Pan Papirna industrija dugovala je blizu 200 milijuna kuna državi. Mikulićev poslovni uspon od prvog je dana u prvoj polovici devedesetih godina bio usko povezan s državnom i HDZ-ovskom, ali ne samo HDZ-ovskom, protekcijom i svakovrsnim izlaženjem ususret poduzetničkim zamislima mufljuza iz Đakova čije su megalomanske ideje bile u neskladu s njegovom nesposobnošću da stvara i razvija mimo mutnih kombinacija s državom i mimo nevjerojatnih pravno-financijskih akrobacija čiji je smisao bio u poboljšavanju privatne financijske situacije. Činjenice, naravno, ne sprječavaju Mikulića da i dalje govori da je njegova propast rezultat pravosudno-mafijaške urote i da najavljuje nove grandiozne projekte koji se nikad neće dogoditi.
Željko Kerum
Kao što se za Todorića prekrupnim zalogajem pokazala kupovina Mercatora, tako se za bivšeg – možda i budućeg – splitskog gradonačelnika kobnim ispostavilo preuzimanje Hotela Marjan te oštri pad vrijednosti nekretnina u koje je investirao ogromne količine novca zarađenog u dobro razvijenom i prilično zdravom maloprodajnom trgovačkom lancu. Model pada, dakle, sličan Pavićevom modelu, samo što je u Kerumovom slučaju Hotel Marjan zamijenio EPH-ovu poslovnu zgradu u Koranskoj ulici u Zagrebu. I Kerum je, poput Pavića, izvlačio novac iz profitabilnog biznisa, i tako tom biznisu izravno smanjivao konkurentnost i profitabilnost, pa ga neštedimice ulijevao u milijune i milijune kvadrata građevinskog zemljišta i drugih nekretnina te u Hotel Marjan. Kad je izbila financijska kriza i kad više nitko nije htio ni primirisati Kerumovim skupo plaćenim parcelama i poslovnim prostorima, nedorasli gazda ostao je bez maloprodajne mreže, s velikim kreditnim dugovima i u blokadama. Željku Kerumu privatno, međutim, ostalo je dovoljno gotovine & imovine da se ne mora brinuti za svoj skupi način života, što dotični i manifestira u učestalim javnim nastupima.
Goranko Fižulić
Bivši istaknuti HSLS-ovac i ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana još je 1989., sa suprugom Biserkom, osnovao tvrtku Magma, koja je trgovala dječjom i sportskom odjećom te igračkama. Magma je rasla i dobro poslovala dvadesetak godina, a onda ju je pokosila ekonomska kriza 2009. i 2010. godine. Firmi su se na vrat sručile stotine milijuna kuna dugova i potraživanja. Premda se trudio i trudio, Fižulić nije uspio pronaći izlaz, pa je Magma završila u stečaju. Vlasnika je propast tvrtke koštala i dijela privatne imovine, ali ni približno koliko sljedećeg junaka naše priče.
Zdravko Pevec
Od svih ljudi spomenutih u ovom članku, jedino je Pevec donekle podijelio sudbinu radnika što su ostali bez posla i prihoda kad je njegova trgovačko-prijevoznička kompanija zapala u nevolje: on i njegova supruga Višnja ostali su i bez tvrtke i bez čitavog osobnog bogatstva i raskoši u kojima su se intenzivno ljuljuškali tokom desetak godina rasta njihove tvrtke, koja je započela u garaži i dogurala do četiri hiljade radnika, dvadesetak prodajnih centara, 500 kamiona… Srušila su ga dugovanja i blokade u vrijeme financijske krize prije osam-devet godina. Oko tvrtke Pevec, odnosno preživjelih ostataka te tvrtke, i danas traju žestoki međusobni sukobi novih suvlasnika i sukobi nekih od suvlasnika s aktualnom upravom Peveca, a u sukobima sporadično sudjeluje i Zdravko Pevec s nekoliko svojih sudskih sporova u kojima traži poništenje odluka koje su dovele do toga da je ostao i bez firme i bez igdje ičega. Zdravko Pevec jedini je od ljudi iz ovog teksta, uz iznimku Fižulića, koji se ne libi govoriti o sebi kao o propalom poduzetniku. Ostali, valjda s pravom, misle da nisu propali.
