Vrhovni sud oslobodio je optužbe za ratno profiterstvo tajkuna s državne tjeralice Josipa Gucića kojemu je, nakon djelomično usvojene žalbe, smanjio kaznu s prvostupanjskih osam na pravomoćno pet godina zatvora za malverzacije i nezakonito trgovanje dionicama 1993. i 1994. u makarskim poduzećima Amfora i Primorje. Sud je naime, u odnosu na presudu splitskog Županijskog suda, utvrdio da se za kaznena djela zloupotrebe povjerenja u gospodarskom poslovanju i pomaganja u takvom djelu ne može primijeniti Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, kako je to prvostupanjski sud pokušao dokazati, jer samo vrijeme počinjenja djela nije dovoljno za primjenu tog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u optužnici u slučaju Gucića, kao i bivšeg direktora Amfore Blage Begića, ne nalazi opisane okolnosti koje bi ukazivale na to da su kriminalne radnje počinjene zloupotrebom činjenice da je u tijeku bio Domovinski rat, već da riječ o klasičnim kriminalnim aktivnostima iz sfere gospodarskog kriminala. "Zato je optužbu zbog nemogućnosti primjene Zakona o nezastarijevanju i nastupa zastare trebalo odbiti. (...) Za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina, kazneni progon zastarijeva za 20 godina. Stoga je (...) zastara kaznenog progona za navedeno kazneno djelo nastupila još 16. veljače 2014.", piše između ostalog u obrazloženju Vrhovnog suda.

Ne treba u ovom slučaju dalje ulaziti u zamršena pravna tumačenja da bi se zaključilo kako je Gucićev slučaj definitivno potvrdio neuspjeh ustavnih izmjena iz lipnja 2010., koje je inicirao tadašnji predsjednik Ivo Josipović, pri čemu je članku 31. dodan stavak 4. prema kojem "ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije (...)", što je konkretizirano u Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva iz 2011., a sve kako bi se moglo suditi onima koji su se nezakonito (poput Gucića i drugih) bogatili tijekom pretvorbe i privatizacije devedesetih godina. Izmjene Ustava bile su u praksi neprovedive i kao takve osuđene na neuspjeh prije svega zbog stava Ustavnog suda iz srpnja 2015. po kojem nema mogućnosti procesuiranja kaznenih djela primjenom Zakona o nezastarijevanju ako je na dan stupanja na snagu ustavnih promjena već nastupila zastara za određeno kazneno djelo.

Umirovljeni profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Petar Novoselec u svom je znanstvenom radu iz 2015. istaknuo da je najduži rok zastare za kaznena djela navedena u člancima 2. do 6. Zakona o nezastarijevanju iznosio deset godina. Ustavni sud je utvrdio, ističe nadalje Novoselec, da se razdoblje u kojem su kaznena djela morala biti počinjena da bi se na njih mogao primijeniti Zakon o nezastarijevanju proteže od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998. godine. "Kako je maksimalni zastarni rok za ta kaznena djela deset godina, proizlazi da su sva ona zastarjela najkasnije 15. siječnja 2008. (a dobar dio njih i ranije), dakle, prije donošenja promjene Ustava. Da bi nastupila zastara dovoljan je protek rokova relativne zastare pa apsolutna zastara u načelu nije mjerodavna (...)", piše Novoselec.

Jesenas je zahvaljujući zastari pravomoćno oslobođen u aferi Tisak za izvlačenje novca i štetu od 30 milijuna kuna također dugogodišnji pravosudni bjegunac i simbol tajkunske privatizacije 1990-ih Miroslav Kutle, pri čemu tužiteljstvu nije pomogla, jednako kao ni u Gucićevom slučaju, kvalifikacija u optužnici za ratno profiterstvo.

Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati ratno profiterstvo ni bivšem vlasniku mesne industrije Đuri Gavriloviću, kojeg je teretilo da je novcem za obranu Hrvatske početkom 1990-ih kupio tvornicu. Njegova je obrana uspjela dokazati da je zastara u tom slučaju nastupila još u listopadu 2002., a pritom su se pozvali i na činjenicu da je Ustavni sud 2015. u aferi Hypo srušio presudu Ivi Sanaderu zauzevši već poznati stav da se odredbe o nezastarijevanju za ratno profiterstvo mogu primjenjivati samo za djela za koja do ustavnih izmjena iz 2010. nije nastupila zastara.

Očito je da bi Sanader mogao ostati upamćen kao jedini osuđeni ratni profiter. Premda je presuda od dvije i pol godine zatvora nakon ponovljenog suđenja 2018. za uzimanje 3,6 milijuna kuna provizije od Hypo banke sredinom 1990-ih zasad još nepravomoćna, za to djelo ipak nema zastare. Prema obrazloženju sutkinje Jasne Galešić, relativna je zastara za Hypo trebala uslijediti u ožujku 2010., ali je ona prekinuta jer je godinu ranije protiv Sanadera pokrenut postupak za Fimi mediju. O tome bi li Sanader mogao ostati usamljen primjer ratnog profitera, upitali smo za mišljenje Sanju Barić, predstojnicu Katedre za ustavno pravo riječkog Pravnog fakulteta, koja nam je kazala da je stav Ustavnog suda iz 2015. jedan dio kaznenopravnih stručnjaka podržao, dok su se drugi nad njim zgražali, no postojala je i mogućnost suprotne argumentacije, koju Ustavni sud nije na kraju prihvatio, a gdje bi u određenim slučajevima presudio da se radi o izvanrednim stvarima vezanim uz ratno vrijeme.

- No takvo tumačenje stvari dovelo bi do političkog problema, jer ako bi Ustavni sud nekom takvom odlukom pokazao da je vlast tijekom rata dopuštala takve radnje i nije ih procesuirala, zapravo bi indirektno poručio da je onodobna vlast bila korumpirana i suučesnik u cijeloj priči. Bila bi to indirektna optužba za HDZ i državu kao takvu, što Ustavni sud, kako vidimo, nije sebi dopustio, već se priklonio jednostavnijem i opravdanom stajalištu sa stanovišta pravne sigurnosti. Zbog toga je doista učinak ustavne odredbe o nezastarijevanju ratnog profiterstva vrlo ograničen, pa se tako ona Rojsova fraza "tko je jamio, jamio" čini kao pravna istina u Hrvatskoj - kaže Sanja Barić.

Priča o zastarama ovdje ne završava. U lanjskom izvješću Državno odvjetništvo ističe da je donesen niz negativnih sudskih odluka zbog zastare: donesene su ukupno četiri prvostupanjske odluke, od čega se dvije presude (kojima se optužba odbija) i dva rješenja o obustavi postupka temelje na ustavnoj odluci iz 2015. i primjeni članka 7. Zakona o nezastarijevanju. Nakon dvadeset godina razvlačenja postupka lani su, zbog loše obrazložene optužnice, za milijunske malverzacije u Croatia busu optužbi za ratno profiterstvo oslobođeni Ivan Radošević i troje suučesnika. Dužina takvih pravosudnih procesa mogla bi ponešto reći o brzini rada sudova i određene nevoljkosti da se oni okončaju, a možda ponešto i o kadrovima zaposlenim u Državnom odvjetništvu. Na kraju priče, ostaje nam tek zapjevušiti tjeskobne Arsenove stihove: Dolaze ratni profiteri/ kupuju povijest, kupuju mit/ njihovi sinovi i kćeri/ već beru užasni profit.