Suce se procjenjuje i pamti po njihovim sudskim presudama, kazao je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić koncem 2023. godine na općoj sjednici suda, povodom još jedne kontroverze koju je potaknuo, tada o lukrativnim dopunskim aktivnostima sudaca. Reakcije na njegovu preranu smrt govore da će sjećanje na jednog suca i njegove presude – posebno one u slučaju Franak – obilježiti poštovanje bez presedana u hrvatskoj povijesti.
Prije toga, većina je sutkinja i sudaca u kolektivnu memoriju ulazila po antologijski skandaloznim presudama, oslobađajućim ili blagim kaznama za zločince svih profila, pri čemu su te presude zasjenile identitet autora. Na primjer, sutkinja Maja Šupe širokoj je javnosti sigurno poznatija kao XY sutkinja koja je kao alibi za ubojstvo uvela sinkopu, nego kao osoba s imenom i prezimenom.
Dobronić je, pored svega, mnogo više od Franka.
Priča o tome na koji je način čovjek iz univerzalno omraženog pravosuđa stekao takvu reputaciju počinje 2006. godine i stvaranjem bankarskog blockbustera – toksičnih kredita u švicarskim francima. Te su godine osvojili ciparsko tržište, nakon čega su se proširili na Grčku, Hrvatsku, Mađarsku, Austriju, Poljsku, Rumunjsku, Sloveniju, Crnu Goru i Srbiju, mahom zemlje kapitalističke periferije, s nikakvim sistemima zaštite potrošača. Preusmjeravanjem korisnika na kredit s početnom nižom kamatnom stopom od onih eurskih bankari su tzv. švicarce na duže vrijeme učinili najpopularnijim kreditima u ovim zemljama, iz čega se polako kuhala socijalna kataklizma.
Oko milijun potrošača sa zakašnjenjem je shvatilo u kakvoj su se klopki našli: kombinacija posljedica globalne gospodarske krize, rasta tečaja između švicarskog franka i nacionalnih valuta i paralelnog dizanja kamata dovela je do toga da su banke istovremeno posjedovale gotovo kompletne obiteljske prihode i nekretnine kupljene kreditom. Iako mnogi nisu mogli plaćati astronomski visoke rate, iz ugovora se nije moglo izaći prodajom jer bi to pokrilo samo manji dio duga. U brojkama je to izgledalo otprilike ovako: dužnik je za stambeni kredit od 490 tisuća kuna iz 2007. godine, nakon pet godina i 150 tisuća kuna uredno otplaćenih rata, dugovao 670 tisuća kuna.
Uz krizu u kojoj su mnogi ostali bez posla, banke su, budimo precizni, imale hipoteku na ljudske živote. Osim što su živote svojih klijenata one tretirale kao bezvrijedne, dodatno su ih uništavali mediji, ismijavanjem bilo kakvog spomena da ovo nije uobičajeno bankarsko predatorstvo.
U Hrvatskoj je bila riječ o 125 tisuća korisnika, što s njihovim obiteljima čini oko 400 tisuća građana, čije su egzistencije opožarene a da nijedna institucija, vlast ili stranka nije ni trepnula. Ni HNB ni Ministarstvo financija nisu željeli preuzeti odgovornost za to što su se loši krediti uopće našli u ponudi banaka. Udruga Franak, nastala na buntu vlasnika kredita, objavila je 2013. godine procjenu da šest obitelji svaki dan ostaje bez doma zbog kredita u švicarcima, no taj socijalni udar do danas nije adekvatno obrađen kao pokazatelj učinka kapitalizma na zemlje periferije. Prevladao je autokolonijalni refleks: nakon što su se građani sami organizirali, pa 2011. godine osnovali Udrugu Franak i s Udrugom Potrošač najavili tužbe protiv osam banaka, najvažniji korporativni ekonomski novinari masovno su ismijavali inicijativu, a polemiku s terena zakonitosti ponašanja banaka prebacivali na teren morala korisnika kredita. U tim polemikama proglašavalo ih se pohlepnim špekulantima koji žele na državu prebaciti teret vlastitih krivih životnih odluka, a tužbama osiromašiti banke.
Dobronić je u takvoj atmosferi i mimo svih očekivanja 2013. godine na Trgovačkom sudu u Zagrebu donio presudu protiv banaka i potvrdio argumente glavne odvjetnice Udruge Franak Nicole Kwiatkowski da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule u švicarskom franku, kao i primjena ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz svih ugovora o kreditima s valutnom klauzulom. Kasnije je ukazao na poražavajuću činjenicu da je za njega ta presuda bila rutinska, što znači da su pravne konzekvence ovakvih bankarskih ugovora mogle biti poznate svima u pravosuđu.
"Kod nas se uopće ne prati sistematično rad sudaca, pa se i za moj rad prvi put više čulo kada sam donio tu kolektivnu presudu u slučaju švicarskog franka. A to se ticalo i sudbine deset posto ukupnog stanovništva. Po tome je Hrvatska ostala najteži slučaj unutar EU-a. U toj kolektivnoj presudi rekao sam pored ostalog da način na koji se ugovarala promjenjiva kamatna stopa nije bio dopušten onako kako su banke to radile. Ali to nisam prvi put napisao u toj kolektivnoj presudi, nego sam to osnovno načelo da banka ne može jednostrano određivati promjenjivu kamatnu stopu, kao načelo napisao u jednoj svojoj presudi na početku svog sudačkog staža na Trgovačkom sudu u Zagrebu 1996. godine. Nitko do 2013. nije to ni uočio. Da je postojalo shvaćanje da je sudački rad i intelektualni rad, onda je sudska i bankarska praksa mogla biti drugačija još od onda", kazao je Dobronić Nacionalu početkom prošle godine.
Presuda u predmetu Franak toliko je uznemirila bankare da su otvorili drugu fazu medijskog rata u kojoj je glavna meta bio dotad široj javnosti nepoznati sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. U jednom od sramotnijih novinarsko-cinkaroških radova od vremena ST-a Marinka Božića, Jutarnji je list u tekstu pod naslovom "Uvijek parkira u isto vrijeme na istom mjestu i potpuno se predaje poslu" o Dobroniću objavio niz izjava neimenovanih sudaca, fokusiranih na aluzije o problematičnom psihološkom profilu autora presude. Ukratko, Jutarnji list je kao dokaz da je presuda na tankim nogama iznio niz konfabuliranih indicija da sa sucem Dobronićem nešto nije u redu. "Trudi mi ga se opisati (neimenovani izvor, op. a.), kaže da način na koji Dobronić parkira auto zapravo najbolje oslikava njegov karakter. Auto je svako jutro parkiran bez zamjerke, točno između dvije žute linije, nikad ukrivo, nikad ne zauzima previše prostora... Svaki svoj predmet proživljava u potpunosti. Ritualno pristupa sporovima, uvjeren sam da slučajeve proživljava kao filmsku priču. Osobno, kad odem s posla, ponesu me druge životne obveze, žena, djeca, ali Dobronić, koliko mi je poznato, nije oženjen, živi s majkom, i život je posvetio profesiji", navodno je ispričao jedan sudac autorici ovog masakra nad svakom etikom novinarstva.
Moguće je da su i ovakvi napadi doprinijeli tome da se stotine tisuća ljudi, koji su ranije isto osjetili na svojoj koži, gotovo obiteljski povežu u parasocijalnom odnosu s Dobronićem. No, ključno je ipak to što se presudom Franak jedan krak u trodiobi vlasti, u ime oštećenih građana, suprotstavio nedodirljivim bankama i što u cijeloj povijesti hrvatskih tzv. ljevičarskih inicijativa ne pamtimo usporediv potez u korist nemoćnih, a na štetu moćnih.
Time je Dobronić stekao reputacijski kapital bez presedana, zbog kojeg 2021. godine nije mogao biti odbijen kao kandidat Zorana Milanovića za predsjednika Vrhovnog suda. Nakon toga je postalo jasno da nema samo jedno kapitalno djelo, već i da je prvi sudac VS-a koji je pozdrav "Za dom spremni" nedvosmisleno ocijenio nedopuštenim i neprihvatljivim "čak i da antifašizam nije u Ustavu", održao moralnu i pravnu lekciju sucima koji su se protivili uvođenju kaznenog djela femicida, ušao u problem konflikta interesa u dopunskim sudačkim angažmanima, javno progovorio protiv SLAPP tužbi koje suci podižu protiv novinara itd.
Riječju, da od primjene pravnih normi nije očekivao samo legalitet nego i legitimitet, zasnovan na humanističkim vrijednostima, umjesto na normama tradicionalnog hrvatstva.
Problem što je u mnogočemu bio jedini i usamljen njegovim odlaskom nije iza nas; na red dolazi tjeskoba hoće li ono što je zastupao opstati i bez njega, barem u jednako izoliranim i proskribiranim oazama pravosuđa.
