U trenutku pisanja ovog teksta prolaze zadnji sati za podizanje tužbe zbog preplaćenih anuiteta protiv osam banaka za one koji su koristili kredite u švicarskim francima i vezani su za kolektivnu tužbu protiv Zagrebačke, Privredne, Erste, Raiffeisen, OTP, Addiko, Splitske i Nove hrvatske banke. Zastara nastupa u srijedu, 14. lipnja, u ponoć.
Prema procjenama udruge Franak, tužbu je do sada podnijelo oko 60.000 ljudi, što je otprilike polovina od 125.000 onih koji su se upustili u pustolovinu koja je mnoge koštala osiromašenja, gubitka imovine, rapidnog pada standarda, a neke i života. Jer bi i najveći financijski maher teško podnio povećanje kreditne rate s, primjerice, 4,4 tisuće kuna na 7,3 tisuće pa tako plaćao mjesecima. Pritisci su bili ogromni. Dovoljno je reći da je tečaj švicarskog franka prije financijske krize 2007. godine iznosio 4,39 kuna, da bi 2015. dosegao 7,7 kuna, s tim da od 2011. godine nije padao ispod šest kuna. A tečaju valja još pribrojati rast kamatne stope, više troškove života, gubitak posla i sve ono što je obilježilo kraj 2000-ih u Hrvatskoj.
Zadnjih mjesec dana doneseno je 13 prvostupanjskih presuda za konvertirane kredite, s tim da ih je deset u korist potrošača, a tri za banke
Mnogi će reći da nitko te ljude nije tjerao u dužničko ropstvo. I bit će u pravu. Zaista nitko nikoga nije tjerao. Bilo je i onih koji su kredite trošili na luksuz pa su kupovali jahte i stanove, ali najvećim dijelom radi se o običnim ljudima, nekadašnjem srednjem sloju, koji su putem kreditnog zaduženja željeli riješiti stambeno pitanje ili kupiti auto. Treba podsjetiti da je pristup kreditima 1990-ih i početkom 2000-ih bio znatno drugačiji nego što je sada.
Običan građanin banku je mogao gledati samo izvana. Krediti su tada bili opcija isključivo za privilegirane, a znamo tko su oni bili. Sanacijom poharanih banaka i njihovom kasnijom privatizacijom u Hrvatsku ulazi velika količina novca koji strane banke, prije svih austrijske i talijanske, vrlo skupo prodaju hrvatskim građanima. Nakon prvog vala, u ponudu su uvrstili i toksični proizvod – kredit u švicarskim francima koji u matičnim državama nisu smjeli, ili su smjeli jako kratko, prodavati svojim građanima.
Međutim, regulatori u tranzicijskim državama nisu pretjerano marili za to pa su uz povremena stidljiva upozorenja o znatnoj volatilnosti tečaja franka cijelu priču prepustili tržištu da se samoregulira, a poznato je kako ta priča u pravilu završi. Tome valja dodati i činjenicu da dobar dio korisnika kredita u francima zbog znatno oštrijih uvjeta nije mogao uzeti kredite u eurima ili kunama. Završila bi ova cijela nelijepa priča odavno da se 2015. godine, kao SDP-ov ministar financija, nije umiješao Boris Lalovac i omogućio konverziju franka u euro ili kune, što je, procjenjuje se, iskoristilo 55.000 korisnika.
Nije to bila, kao što na prvi pogled izgleda, samo pomoć za građane. Bila je i za banke, ma koliko one tada plakale da će propasti ako budu prisiljene odreći se franka. Bez konverzije višegodišnji pritisak na korisnike rezultirao bi kad-tad stegnutim kliještima iz kojih se više ne bi mogli izvući pa bi se na tržištu pojavio cijeli niz nekretnina koje ne bi imao tko kupiti. Financijski balon puknuo bi znatno glasnije nego što je puknuo u SAD-u sa slomom nekretninskog tržišta zbog bankarskog poigravanja hibridnim financijskim instrumentima.
Vratimo se na tužbe. Od njih 60.000, jedna trećina predana je ove godine. Riječ je o ljudima koji su kao ozebli sunce čekali odluku Vrhovnog suda kojom bi se riješila pravna zavrzlama i konačno razrezao čvor koji odgovara prije svega bankama. Vrhovni sud, međutim, (jasnu) odluku ne donosi, rokovi ističu, Vlada se također pravi neupućena i ljudi ostaju prepušteni sami sebi. Imaju podršku tek u udruzi Franak koja je napravila veliki posao i bez koje bi sve skupa bilo još teže. Odluka Vrhovnog suda naročito je važna za one koji su konvertirali kredite, a takvih je polovina. Za njih, naime, banke tvrde da su do kraja obeštećeni, a slično ih tretira i Vlada. Čeka se i odluka o ništetnosti cijelih ugovora s valutnom klauzulom. I ona bi, nadaju se u udruzi Franak, mogla biti donesena na jesen i to u proširenom sudskom vijeću od 13 članova.
Goran Aleksić (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Što se tiče nekonvertiranih, sudska praksa se ustalila i oni u pravilu dobivaju na sudovima. Goran Aleksić iz Franka kaže da je doneseno oko dvije tisuće pravomoćnih odluka i da ih je 99 posto u korist potrošača. Onaj jedan posto odnosi se na konvertirane, mada su i oni većinom suđeni pozitivno. Nepravomoćno je doneseno desetak tisuća presuda. Postupci, koji obično traju dvije do tri godine, a nekad se oduže i na pet i više, u zadnje vrijeme su zastali, jer i suci čekaju presudu Vrhovnog suda.
Predsjednik Radovan Dobronić, koji se i sam puno bavio slučajem franak, kaže Aleksić, učinio je sve što je trebao, ali suci u Građanskom odjelu su se podijelili, a šestero je ostalo neodlučno. Vlada je također zabila glavu u pijesak. Usprkos stalnim zahtjevima za sastankom i produženjem roka zastare, s predstavnicima Franka dva mjeseca igrali su ping-pong po različitim ministarstvima i odjelima. "Mi smo za Vladu stoka sitnog zuba", kazao je Aleksić. Osim toga, otkrio je portal Indeks, Vlada se prije dvije godine nagodila s bankama pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova povodom tužbe protiv RH za štetu nastalu konverzijom. Nagodba je teška 2,5 milijardi kuna, ali detalji su proglašeni državnom tajnom.
Da bi se u svemu ovome moglo zaraditi prepoznalo je nekoliko tvrtki i odvjetničkih društava koji zadnjih tjedana nude građanima otkup tražbine za kredite u francima
Ipak, kao što smo rekli, dio sudova radi svoj posao. Aleksić je prije neki dan izjavio da je zadnjih mjesec dana doneseno 13 prvostupanjskih presuda za konvertirane kredite, s tim da ih je deset u korist potrošača, a tri za banke. Da bi se u svemu ovome moglo zaraditi prepoznalo je nekoliko tvrtki i odvjetničkih društava koji zadnjih tjedana nude građanima otkup tražbine za kredite u francima, prije svih ona Marka Rakara, što je dio građana prihvatio jer u tom slučaju nemaju nikakve troškove, premda ostaju barem bez četvrtine eventualnog obeštećenja.
Do večeras u ponoć svatko treba odlučiti za sebe, pravna sigurnost je u Hrvatskoj takva kakva je. Treba li se uzdati u pravosuđe koje građani prepoznaju kao najveći uteg napretku Hrvatske, pitanje je za milijun eura. Odnosno za 1,5 milijardi koje bi banke trebale isplatiti kao obeštećenje.
