Porazno je za sve nas da je Tomislav Merčep, kao nemilosrdni gospodar života i smrti, pušten na slobodu. To je čovjek koji u najmanju ruku zaslužuje da svoju kaznu izdrži do kraja, a i to je malo za sve one patnje koje je počinio brojnim nevinim ljudima.
Tim je riječima Eugen Jakovčić iz Documente za Novosti komentirao odluku Vrhovnog suda da se Merčep prijevremeno pusti na slobodu s obrazloženjem da nije ranije kazneno osuđivan, da se ne vodi drugi postupci protiv njega i da se potpuno pridržava kućnog reda kaznionice. Također ističu da je do sada izdržao tri četvrtine izrečene kazne i da je dosadašnjim izdržavanjem u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja te da je za očekivati da na slobodi neće činiti nova kaznena djela.
Povjesničar Dragan Markovina objašnjava da je vijest o prijevremenom puštanju Merčepa na slobodu malo koga iznenadila, što ga, kako kaže, ne čudi, s obzirom da se hrvatsko društvo i država, baš kao i sve ostale postjugoslavenske države, nikad nisu željele suočiti sa zločinima počinjenim u njihovo ime.
- Do takvih suđenja bi dolazilo isključivo kad se ona više nisu mogla izbjeći, maksimalno bi ih se otezalo, dopuštalo korištenje svih mogućih proceduralnih rupa osumnjičenicima. Puštalo ih se da bježe u Bosnu i Hercegovinu, što je bio slučaj s Glavašem, potom da se vrate kao da se ništa nije dogodilo. Čak i kad bi bili osuđeni poput Norca, provodili su vikende na slobodi, a u javnosti nisu značajno izgubili na ugledu. Redovno su konzumirali sve blagodati civilnog života, upravo poput Merčepa u Krapinskim Toplicama, a zločini zbog kojih su bili osuđeni, ne samo što nisu zaživjeli u društvenoj svijesti, nego su oni koji su ih nastojali ispričati, poput Olivera Frljića, gotovo prognani iz zemlje. Isto je vrijedilo i za haške optuženike i osuđenike, na čelu s Darijem Kordićem, koji je i danas poštovan građanin ove zemlje. Objektivno govoreći, sve je to bilo vidljivo još od onog ciničnog suđenja zapovjedniku jasenovačkog logora Dinku Šakiću, u kojem je osuđen reda radi bez pravog problematiziranja ustaške države i jasenovačkog logora smrti. Drukčije nismo mogli ni očekivati, s obzirom na općeprihvaćeni strukturni nacionalizam kao temeljni ideološki sadržaj zemlje – rekao je Markovina za Novosti.
Jakovčić podsjeća da je Merčep 2017. pravomoćno osuđen za ratne zločine protiv civila i to po zapovjednoj odgovornosti na 7 godina zatvora. Tijekom inkriminacije, kako stoji u presudi, optuženik je u svojstvu savjetnika MUP-a, u okviru kojeg je postojala pričuvna postrojba stacionirana u Pakračkoj Poljani i dijelom u Zagrebu, nad kojom je on imao faktičku ovlast, djelovao kao stvarni zapovjednik te postrojbe, ovlašten time za izdavanje zapovijedi svojim podređenima te iako je znao da njemu podređeni nezakonito postupaju neovlašteno lišavajući slobode, pljačkajući, zlostavljajući, tjelesno povređujući i ubijajući civilne osobe nije poduzeo mjere da takva nezakonita postupanja spriječi i suzbije.
- Pravomoćnom osuđujućom presudom obuhvaćeno je 14 ubijenih osoba, među kojima su i Mihajlo Zec, Marija Zec i njihova kćer Aleksandra Zec. Jedna osoba zadobila je teške tjelesne ozljede, a 7 osoba je tijekom nezakonitog zatočenja bilo izloženo zlostavljanju i tjelesnom povređivanju – kaže Jakovčić.
Podsjeća i da je na pravo na ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u parničnom postupku bilo upućeno 14 oštećenika/žrtava, ali da neki od njih još uvijek nisu dobili obeštećenje.
- Tu posebno treba izdvojiti slučaj Đorđa Gunjevića, čovjeka koji je preživio Pakračku poljanu i u međuvremenu umro, a da još uvijek nije dobio obeštećenje zbog torture koju je prošao u Merčepovom mučilištu. Njegova obitelj nastavlja borbu za ovu simboličnu satisfakciju. Gunjević je bio ključan čovjek tadašnje Vlade RH za evakuaciju pakračke bolnice koja je bila na ratnoj liniji razdvajanja. Taj hrabri čin ga nije izuzeo od mučenja u Pakračkoj poljani, zbog posljedica kojih je prošle godine preminuo u Pakracu – govori Jakovčić, dodajući kako je jasno da je sve ove godine hrvatsko pravosuđe mazilo Merčepa.
- Godinama je doslovno derao medije putem sudskih tužbi za duševne boli. Samo Feral je imao veliki broj njegovih tužbi koje je sve gubio na hrvatskim sudovima. I sam njegov zatvorski tretman je bio gotovo pod budnim patronatom njegovih političkih zaštitnika, pa se u jednom trenutku otkrilo da vise zatvorskog vremena provodi u toplicama a ne u ćeliji – zaključuje Jakovčić.
