Bila je srijeda, 14. srpnja 2010., kad su se na ručku u zagrebačkom restoranu "Baltazar", prema prethodnom dogovoru, sastala četvorica društveno i financijski moćnih muškaraca: Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Drago Tadić, osječki građevinski poduzetnik i vlasnik tada snažne tvrtke Osijek Koteks, Mladen Mlinarević, vlasnik firme Inženjerski biro iz Zagreba, i Jadranko Husarić, tadašnji direktor Hrvatskih voda. U istom restoranu i u isto vrijeme, ali za drugim stolom, ručao je Stjepan Mesić kojem je pet mjeseci ranije istekao drugi – posljednji – mandat na položaju predsjednika Republike. Mesić je, inače, u dva navrata – u srpnju 2005. i u srpnju 2009. – Saboru bio predložio Hrvatina za predsjednika Vrhovnog suda, a parlament je oba puta prihvatio njegovog kandidata. Razlog okupljanja u popularnom restoranu bila je višetjedna akcija Drage Tadića u korist tadašnjeg osuđenika za ratne zločine Branimira Glavaša, koji je u to vrijeme boravio u Bosni i Hercegovini kao bjegunac od prvostupanjske presude zagrebačkog Županijskog suda: izdašnim novčanim podmićivanjem nekolicine sudaca i službenika Vrhovnog suda nastojalo se ishoditi da se drugostupanjska presuda, koja je već bila napisana i koja je opet bila negativna za Glavaša, prije otpreme i objave – zbog izmišljenih nedostataka – sruši na sudskoj evidenciji i vrati na ponovno odlučivanje. I Stipe Mesić donekle je sudjelovao u tim događajima.
14. srpnja 2010. nitko od četvorke za stolom zagrebačkog restorana "Baltazar" nije znao da SOA na temelju legalnog odobrenja jednog suca Vrhovnog suda prisluškuje telefonske razgovore Drage Tadića
U tom času – u srijedu, 14. srpnja 2010., oko 14 sati – nitko od četvorice muškaraca za stolom nije znao da Sigurnosno-obavještajna agencija već deset dana, na temelju legalnog odobrenja jednog suca Vrhovnog suda, prisluškuje telefonske razgovore Drage Tadića. SOA je od lipnja 2010. istraživala dojavu iz Osijeka da Tadić prikuplja novac za podmićivanje ljudi na Vrhovnom sudu e da bi se oborilo prvostupanjsku presudu prema kojoj je Glavaš osuđen na deset godina zatvora zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti u ratnom Osijeku, a 4. srpnja tajna služba imala je dovoljno materijala da, po propisanoj proceduri, od suca Vrhovnog suda zatraži i dobije odobrenje za tajnu kontrolu Tadićevih telefonskih razgovora. Kad je objedovanje završeno, Hrvatin je ustao od stola, pozdravio se s prisutnima i uputio se prema izlazu. Tadić je krenuo za njim i započeo priču o presudi Vrhovnog suda u slučaju Glavaš, o presudi čija se objava očekivala u to vrijeme. Kazao je predsjedniku Vrhovnog suda da zna da je presuda napisana i da nije povoljna za Glavaša, pa je predložio kako da se stvari okrenu u prilog osječkom ratnom kabadahiji: ako već ne može drukčije, onda rijetko viđenim, ali teoretski mogućim, odbacivanjem u fazi sudske evidencije.
SOA je snimila, a Jutarnji list objavio u prosincu 2016. godine, Tadićev razgovor sa suprugom Božicom Ćavar Tadić, koja je bila detaljno upućena u kriminalno spašavanje Glavaša, nakon što je prisluškivani izišao iz "Baltazara". "Sad sam ušao u auto. Mislim da će to biti pozitivno. Bio sam sam 20 minuta u četiri oka", rekao joj je u vezi s Hrvatinom. Nešto kasnije nazvao je Petra Pripuza, kontroverznog zagrebačkog poduzetnika uključenog u akciju. "Bio sam s njim, razgovarali dugo ja i on sami. Prvo rekao preostaje nam samo ono što si i ti rekao, ono više gore tužba, a kad sam mu rekao da je sve to provaljeno, da s tim mogu imat problema, da ovaj nije za podcijenit, onda je on reko da se malo plaši onoga B. Inače bi on to odmah riješio. Sve sam ti rekao, samo da znaš, korektan čovjek. Rekao sam mu ovo što pričamo je samo između nas dvojice, a on da ne bi došao na razgovor da ne misli da je tako, recite sve što vi znate, ja ću što ja znam." Istog dana navečer, Pripuz na Tadićevu molbu uspješno organizira predaju 50 tisuća eura sucu Vrhovnog suda kojeg se u tajno snimljenim razgovorima naziva "onaj s dva imena". S obzirom na to da se u jednom od Tadićevih telefonskih razgovora taj sudac neoprezno naziva imenom "Ranko", nije teško odgonetnuti o kome se radi.
SOA je istraživala dojavu iz Osijeka da Tadić prikuplja novac za podmićivanje nekih iz Vrhovnog suda da bi bila oborena prvostupanjska presuda Glavašu zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti
Dan poslije, 15. srpnja, petnaestak-dvadeset sati nakon sastanka u "Baltazaru", Branko Hrvatin ukazuje se kod glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i daje izjavu o susretu s Tadićem: u formi pisane prijave, izjavljuje da se susret s Tadićem u restoranu dogodio slučajno, a kad mu je ovaj spomenuo da zna kakva je presuda Vrhovnog suda u Glavaševom slučaju i kad mu je opisao način na koji se već napisana odluka može, u najmanju ruku, vratiti na ponovno odlučivanje, Hrvatin je – prema onome što je rekao Bajiću – prekinuo razgovor i udaljio se jer je procijenio da je "Tadić prešao granicu".
Hrvatin je prešutio mnogo toga, pa i to da se, prema snimkama, s Tadićem sastajao i prije ručka u "Baltazaru". Zašto bi Tadić, u telefonskim razgovorima koje je s bliskim osobama vodio neposredno poslije izlaska iz restorana, lagao o Hrvatinovom ponašanju tokom njihove konverzacije u "Baltazaru", naročito s obzirom na to da nije znao da mu se telefon prisluškuje? Zašto bi glumio optimizam u pogledu Hrvatinovih budućih postupaka u razgovoru s ljudima pred kojima nije imao nikakvog razloga da glumi i frizira istinu? Zašto bi, nakon susreta s Hrvatinom, preko Pripuza organizirao isporuku 50 hiljada eura sucu "s dva imena" da mu predsjednik Vrhovnog suda nije ulio nadu i ohrabrenje u vezi s pravomoćnom presudom Branimiru Glavašu? Tadić dotad naprosto nije imao na osnovu čega sumnjati u kooperativnost šefa Vrhovnog suda.
Odslužio dio pa otišao u BiH – Drago Tadić (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)
Branko Hrvatin, dakle, nije otišao iz restorana izravno u Gajevu ulicu kod Mladena Bajića i prijavio mu da je Drago Tadić "prešao granicu": učinio je to tek idućeg jutra. Zar mu je toliko trebalo da shvati da su Tadićeve riječi bile neprimjerene? Je li ga tokom tog popodneva ili večeri netko diskretno obavijestio što Tadić govori u mikrofon svog mobitela, a tom nekome morao je gotovo pa u realnom vremenu biti dostupan sadržaj Tadićevih telefonskih razgovora? Takvo upozorenje je – direktno ili preko posrednika – moglo doći od nekog nižeg operativca SOA-e, što je malo vjerojatno, ili nekog iz vrlo uskog kruga tada najviših i najmoćnijih državnih dužnosnika: da podsjetimo, bez intencije da se i u koga upire prstom, premijerka je bila Jadranka Kosor, predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Sabora Luka Bebić, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije Josip Buljević... No možda je Tadić ipak krivo interpretirao svoj razgovor s Horvatinom. Kako god bilo, istinu nikad nećemo doznati. Mladen Bajić pokazao se u tome krajnje suradljivim i u jednoj mjeri učinio je Hrvatina i dio ljudi s Vrhovnog suda svojim i DORH-ovim trajnim dužnicima.
Pet dana kasnije, 20. srpnja 2010., Državno odvjetništvo ishodilo je od suca istrage Županijskog suda u Zagrebu nalog za "redovne" mjere tajne kontrole telefonskih razgovora Tadića i njegovih pomagača, no prilika za veliki ulov već je bila propuštena. Tadićevi najbliži suradnici u "operaciji Glavaš" – Ivan Drmić i Sanja Marketić – ubrzo potom prijavili su u Osijeku nepoznatu osobu koja im je navodno ponudila pomoć u vezi s Glavaševom presudom u zamjenu za novac, što je bio prozirni manevar da se zamete trag i da se sumnja za nevjerojatni kriminalni pokušaj skrene prema nekom nepostojećem drugom.
Ustavni sud 2015. poništio presudu – Branimir Glavaš (Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)
Drmić i Marketić, kao i još dvoje Tadićevih pomagača – Božica Ćavar Tadić i Srećko Jurišić, naknadno su priznali sudjelovanje u pokušaju kupovanja sudaca i službenika Vrhovnog suda i sklopili su nagodbe s Državnim odvjetništvom, pa su im odmjerene relativno simbolične kazne. Nakon što su im nagodbe postale pravomoćne, opet su se vratili negiranju i svoje i Tadićeve krivnje te relativiziranju priznanja pragmatičnim privatnim razlozima. Drago Tadić jedini se našao na optuženičkoj klupi, a jedino što je DORH u smislu dokaza imao protiv njega bilo je svjedočenje Branka Hrvatina, s obzirom na to da SOA-ine snimke prisluškivanih razgovora nisu mogle biti upotrijebljene kao dokaz u sudskom postupku. Kad je Jutarnji list u prosincu 2016. objavio te snimke, svakom je postalo jasno koliko je Hrvatinovo sudsko svjedočenje protiv Tadića bilo u teškoj koliziji s onim što se na snimkama odigralo. Nikome više, međutim, nije bilo važno.
Tadić je u veljači 2013. nepravomoćno osuđen na dvije godine zatvora. Godine 2018. Vrhovni sud smanjio mu je kaznu na godinu i devet mjeseci, a on je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu i ondje novcem otkupio boravak u zatvoru. Hrvatin je u srpnju 2013., kao da ništa nije bilo, na prijedlog predsjednika Josipovića i uz suglasnost SDP-a, tada najjače parlamentarne stranke predvođene premijerom Zoranom Milanovićem, izabran na svoj treći uzastopni mandat predsjednika Vrhovnog suda. Danas je, naravno, sudac Vrhovnog suda. Sudac "s dva imena" i danas je sudac u Kaznenom odjelu Vrhovnog suda, a u proteklih desetak godina stigao je zauzimati i neke druge izuzetno visoke položaje unutar sudske grane vlasti te s vremena na vrijeme dijeliti moralne lekcije cijelom društvu. I sve druge persone iz pravosuđa i politike, koje su bile sklone da aktivno pomognu ilegalnim nastojanjima Glavaševe ekipe, ostale su neokrznute. Majka svih hrvatskih korupcijskih afera svela se na kazneni progon Drage Tadića. Što se tiče Branimira Glavaša, Ustavni sud poništio je 2015. godine osuđujuću presudu protiv njega i ponovljeni proces još uvijek traje.
Ne samo da je tada, kad je tajna služba otkrila kriminalni upad u Vrhovni sud, propuštena prilika za tzv. provjetravanje sudstva, nego je dodatno uništeno i ono malo autoriteta koji je uživala rečena institucija. Svakom zainteresiranom otad je bilo jasno što je Vrhovni sud, na što su sve spremni neki od sudaca koji ondje sjede i kako funkcioniraju stvari na visokim razinama. U simboličkom, a donekle i u stvarnom pogledu bila je to točka s koje je krenulo još oštrije strmoglavljivanje domaćeg pravosuđa u glib i mulj političke upregnutosti i ličnih korupcijskih kombinacija. Strmoglavljivanje i dalje traje.
