Premda se to ne može zaključiti iz dosadašnjih javnih nastupa, premijeru Andreju Plenkoviću više muke zadaje, zasad još neslužbeni, prijedlog predsjednika Zorana Milanovića da sudac Radovan Dobronić dođe za čelnog čovjeka Vrhovnog suda nego što je to bio slučaj s prethodnim Milanovićevim prijedlogom, kad je njegova kandidatkinja bila profesorica Zlata Đurđević.
Plenković i HDZ prekrižili su gospođu Đurđević iz ideoloških razloga čim je bilo jasno da će je Milanović kandidirati, a zatim je krenulo panično prikupljanje kvaziargumentacije i parlamentarnih saveznika za provođenje te političke presude, što se pretvorilo u višetjedni žestoki sukob predsjednika i premijera, ali i ne samo njih dvojice. Kad je riječ o sucu zagrebačkog Trgovačkog suda Dobroniću, šef HDZ-a nije se do zaključenja ovog teksta, do srijede popodne, opredijelio u pogledu njegove kandidature, mada se već više od mjesec dana u javnosti razmatra Dobronićeva kvalificiranost ili doraslost za vodeću dužnost u sudskoj vlasti: teško da će HDZ-ova odluka biti poznata kad budete čitali ovaj broj Novosti, no možda bi moglo biti malo jasnije u kojem smjeru idu stvari.
Plenković zasad ne odbacuje razloge koji bi mu mogli poslužiti kao alibi za spuštanje rampe i ovom Milanovićevom kandidatu: radi se o postupku koji se vodi protiv Dobronića pred Državnim sudbenim vijećem zbog toga što mu je 2019. godine nedostajalo osam posto da dosegne propisanu kvantitativnu normu riješenih predmeta te o svježem neobavezujućem mišljenju s opće sjednice Vrhovnog suda koja je uvjerljivo podržala kandidaturu Marina Mrčele, odnosno odbila podržati Radovana Dobronića.
Šef HDZ-a odvaguje kakva bi bila reakcija javnosti i HDZ-ovog biračkog tijela na odbijenicu sucu koji je donio pravednu i hrabru presudu protiv banaka
Na ovom mjestu valja se nakratko zaustaviti. Od trideset i petero sudaca i sutkinja Vrhovnog suda, dvadeset i devetero njih podržalo je kandidaturu suca Vrhovnog suda Mrčele, dakle svoga kolege, usto još i aktualnog zamjenika predsjednika Vrhovnog suda koji je, u nedostatku predsjednika, u tehničkom smislu prvi čovjek najvišeg suda. U pisanom obrazloženju udarili su panegirik Mrčeli, njegovoj karijeri, programu i sposobnostima, jer on zagovara status quo i tvrdi da je stanje u sudstvu dobro, dok za Dobronića nisu našli ni jednu jedinu pozitivnu riječ.
Pretrpio žestoke panegirike kolega s posla – Marin Mrčela (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)
"Tijekom rasprave istaknuto je da kandidat (Dobronić, op. a.) nema potrebnu širinu poznavanja svih izazova s kojima se suočavaju suci i sudovi u Republici Hrvatskoj. Bavio se uskim segmentom trgovačkog prava, a nema iskustva u rukovođenju. Prema pribavljenim podacima, zadnjih nekoliko godina kandidat nije ostvarivao rezultate predviđene i propisane Okvirnim mjerilima za rad sudaca (tzv. Norma), štoviše obezvređuje ih. (...) Iznosi preporuke kako bi sudovi trebali suditi (u nekim trgovačkim stvarima), a to predsjednik suda ne smije raditi. Opća sjednica smatra da kandidat ne može uspješno biti na čelu najvišeg suda i uspješno obnašati dužnost", stav je Opće sjednice Vrhovnog suda.
Ova sličica ponajbolje svjedoči o atmosferi utvrde koja vlada Vrhovnim sudom, ali i o istovremenoj nakaradnosti i perfidnosti zakonske procedure koja je sucima Vrhovnog suda omogućila da, u formi mišljenja koje ne obavezuje, glasaju o kandidatima za poziciju šefa suda. Ako se to mišljenje sviđa premijeru, to jest predsjedniku vladajuće stranke, otvorena mu je mogućnost da se pozove na stav neupitne i nedodirljive "struke", ustvari interesno povezanih persona, i da pod tim plaštem odbije prijedlog predsjednika Republike, jedinog Ustavom ovlaštenog predlagača osobe koju će Sabor, ako ta osoba udovoljava postavljenim uvjetima, izabrati za predsjednika Vrhovnog suda. I tako valjda unedogled, dok ne bude izabran onaj tko je po volji i HDZ-u i vrhovnim sucima, jer je Mrčela ionako javno iznio stav da bi predsjednika Vrhovnog suda među sobom trebali odabrati suci tog suda, da sve ostane "u kući". Problem im je samo to što Zoran Milanović, ako i ne prođe Dobronić, neće predložiti nikoga od sudaca Vrhovnog suda, nikoga iznutra, odnosno neće dopustiti da sudska vlast nametne društvu svoju autarkičnost pod firmom nezavisnosti, pa se postavlja pitanje smisla Mrčeline kandidature i eventualnih takvih kandidatura u budućnosti, osim ako smisao nije u čistoj političkoj opstrukciji.
Mimo pitanja smisla i dubljeg razumijevanja međuodnosa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ona Plenkovićeva muka s početka ovoga teksta ponajviše je vezana s konkretnom ličnošću šezdeset jednogodišnjeg Radovana Dobronića. Taj samozatajni sudac, naime, pažnju šire javnosti privukao je 2013. godine prvostupanjskom presudom u slučaju tužbe protiv banaka koje su svojim klijentima davale kredite u švicarskim francima: ta dobro argumentirana presuda kasnije je potvrđena na višim razinama i time je započelo skidanje višegodišnjeg financijskog tereta s desetaka tisuća obitelji koje su uništavane bankarskom bezdušnošću i kršenjem zakona.
Nema sumnje da viđeni pripadnici HDZ-ove mreže u sudstvu šalju Plenkoviću sugestije da ne pristane na Dobronića. To su oni koji u medije plasiraju da je Dobronić čudak
Šef HDZ-a odugovlači s odlukom zbog toga što odvaguje kakva bi bila reakcija javnosti, pa i HDZ-ovog biračkog tijela, na odbijenicu sucu koji je donio onako dobru, pravednu i hrabru presudu protiv banaka. Istraživanja usto pokazuju da oko 50 posto HDZ-ovih glasača podržava Milanovića. Da li bi za HDZ nastala veća šteta rušenjem Dobronića od štete koja bi nastala za HDZ-ovu strukturu u sudstvu izborom čovjeka koji ne pripada toj strukturi, ne pripada bilo kojoj interesnoj ili političkoj strukturi, i koji smatra da problemi hrvatskog sudstva nisu tehničke prirode, kao što u svom programu smatra sudac Mrčela, nego da je riječ o sistemskoj trulosti koju valja liječiti radikalnijim zahvatima u suštinu domaćeg sudovanja? Valja, doduše, kazati da ni Dobronićev preopširni program, prepun nepotrebnih digresija i nezgrapnih konstrukcija, nije naročito impresivan, kao ni njegov nevješto napisani i realno skromni životopis, no ti redovi odišu kritičkim promišljanjem situacije u sudstvu i ne bježe, poput zadovoljnog Mrčele, od izrazito negativne javne percepcije domaćeg pravosudnog sustava.
Barem uviđa da je stanje loše – Radovan Dobronić (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Nema sumnje da mnogi viđeni pripadnici HDZ-ove mreže u sudstvu šalju Plenkoviću sugestije da nikako ne pristane na Dobronića. To su isti oni ljudi i krugovi koji u medije plasiraju da je Dobronić čudak, da je socijalno neinteligentan, da je nepredvidljiv, da je lijen, da u karijeri nema ničeg vrijednog spomena osim presude koja ga je proslavila, da nije dorastao, da ne razumije realnost... Žele, zapravo, reći da nije netko s kime se mogu sklapati političke pogodbe i da bi sa svojim skromnim ovlastima, ipak, mogao inicirati tektonske potrese u grani vlasti koju HDZ decenijama kontrolira pod krinkom neovisnosti i autonomije. Plenković, naravno, nije gluh za te glasove, i nije isključeno da će se prikloniti spomenutoj "argumentaciji" unatoč manjoj ili većoj reputacijskoj ili rejting-šteti koju bi mu to donijelo, ali pojavljuju se dva problema.
Prvi je: uvjeriti sve koalicijske partnere da ne dignu ruku za Dobronića, mada nemaju ozbiljnih razloga da se tako postave. Drugi: što poslije odbijanja (i) Dobronića? Opet će na potezu biti Zoran Milanović, on će opet odabrati nekog tko nije po volji vrhovnim sucima i HDZ-u, opet će se javiti neumorno ambiciozni Mrčela kojeg će premoćno poduprijeti Opća sjednica Vrhovnog suda neovisno o tome tko će mu biti protukandidati, što će Plenkoviću opet dati alibi za odbijanje predsjednikovog favorita, i tako ukrug, i tako u situaciju da će Mrčela doći u jedinstvenu priliku da samome sebi produži mandat vršitelja dužnosti šefa Vrhovnog suda, da se dođe do toga da jedna grana vlasti bude donekle lišena demokratskog legitimiteta.
Večernji list objavio je da bi se predsjednik HDZ-a bez premišljanja suglasio s Milanovićem kad bi njegov prijedlog bila Ksenija Turković, trenutna zamjenica predsjednika Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i profesorica kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Profesorici Turković devetogodišnji europski sudački mandat istječe za otprilike mjesec dana. Čak i ako bi Milanović sam došao na ideju da u nekom eventualnom idućem koraku predloži Kseniju Turković, jer ju je, uostalom, njegova vlada poslala na sudačku dužnost u Strasbourg, sad to više nije opcija: bilo bi ponižavajuće za instituciju predsjednika Republike da ispunjava premijerove kadrovske hirove u jednom od rijetkih područja državne politike u kojima predsjednik ima konkretne i jasne ovlasti. I ne postoji ni jedan racionalni politički razlog koji bi Milanovića mogao navesti da se odluči na takav ustupak: on možda ne dobiva puno konfrontacijom s HDZ-om na temi sudstva, ali sigurno time ništa ne gubi ni u kojem pogledu. Čemu, uostalom, Ustav i odredba da nitko ne može biti izabran za predsjednika Vrhovnoga suda mimo prijedloga predsjednika države, ako će predsjednik države biti samo formalni provoditelj volje parlamentarne većine, odnosno najjače stranke u vladajućoj koaliciji?
Vrijeme u ovom slučaju ne radi za Plenkovića, jer opstrukcija i inaćenje kad-tad dođu na naplatu, no premijer sebi sad može dozvoliti – vidjet ćemo hoće li – da bude lojalniji HDZ-ovim pravosudnim patrijarsima i partijskim interesima nego javnom dobru i odgovornom shvaćanju javnih poslova: naime, nema opozicije.
