Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić na polovini svog mandata sažima burno razdoblje u hrvatskom pravosuđu. Skoro tri mjeseca hrvatski sudovi nisu radili u punom opsegu. Dvomjesečni štrajk pravosudnih službenika iznenada je završen, ali uz veliko nezadovoljstvo jer su umjesto povećanja plaća za traženih 30 posto dobili samo 12 posto. Slijedila je sezona godišnjih odmora. Ne zaboravimo ni prethodni štrajk sudaca.
Prošla su dva mjeseca od završetka jednog od najduljih štrajkova u Hrvatskoj. Među malobrojnima ste koji su stali uz pravosudne službenike. Koji su problemi sudstva štrajkom riješeni?
Da, stao sam iza štrajka pravosudnih službenika jer smatram da to nije samo puko sindikalno pitanje nego pitanje stabilnosti sustava. Problemi su veliki i sistemski. Iako se nakon štrajka ustanovilo da je velik dio službenika radio i više nego što su javno htjeli priznati, takav štrajk ne može ostati bez štetnih posljedica. Situacija je i dalje izuzetno loša. Ništa nije riješeno trajno. Sve je samo prolongirano. Prvo je bilo rečeno da će 1. siječnja biti gotova Uredba o koeficijentima, onda smo čuli da neće biti do polovine iduće godine i da će se pitanje pravosudnih službenika i njihovih plaća rješavati u paketu sa svim ostalim službenicima u javnim službama kojih ima preko 200.000, dok na sudovima radi nešto više od pet tisuća. Naši pravosudni službenici su zaista došli do egzistencijalnog ruba, u prosjeku zarađuju ni punih 700 eura. Usporedbe radi, na Malti koja je članica EU-a i koja je mediteranska, turistička zemlja, najniži rang sudskih službenika godišnje zaradi 13.000 eura, što znači da mjesečno primaju oko tisuću eura. Imam informacije da službenici i dalje napuštaju sudove, iako smanjenim intenzitetom jer se još nadaju nekoj promjeni.
Konstantno se smanjuje i broj sudaca. Prije deset godina bilo je nešto manje od 2.100 sudaca, danas ih je samo 1.652. Samo na zadnjoj sjednici Državnog sudbenog vijeća razriješeno je deset sudaca i to na vlastiti zahtjev. Dio njih odlazi u punu mirovinu, ali mnogi podnose zahtjev za prijevremenu mirovinu jer su nezadovoljni plaćama, kao i ukupnim položajem, posebno suci sa normom na prvom stupnju, koje se pretvara u banalne činovnike i doslovno ih se ponižava. Ako se nastave ovi trendovi, dramatično će se smanjiti broj sudaca i doći ćemo u situaciju da na sudovima neće više imati tko raditi. Na prvom stupnju, najopterećenijem, od službenika se traži da rade za tri suca. Iz tih sistemskih uzroka na hrvatske sudove svake godine doslovno se istovari 1,3 milijuna predmeta, od parnica preko zemljišnoknjižnih do kaznenih predmeta. To je potpuno neprirodan broj s obzirom na to da nas u Hrvatskoj živi manje od četiri milijuna. Naše sudstvo na neki način postaje tvornica sudskih predmeta.
U takvoj situaciji smanjili ste sucima norme za 25 posto. Zašto?
Na zamolbu samih predsjednika sudova donio sam uputu da se okvirna mjerila, odnosno norme, smanje sucima za 25 posto kako bi bili rasterećeni pritiska normi kad preuzimaju predmete i da zaista uzimaju predmete koji su hitni, a ne da zbog pritiska normi počnu izvlačiti predmete koje mogu riješiti za pet minuta i zapostave one koji su teži i hitniji. Nadam se da će suci biti odgovorni. Sve se moglo izbjeći samo da je Ministarstvo pravosuđa prije dvije godine htjelo poslušati Opću sjednicu Vrhovnog suda gdje je jasno i glasno rečeno da se ne povisuju norme sa 80 na 100 posto, što je stvorilo dodatni pritisak na suce. Često suci prelome da ispune normu, da se predmeta riješe, ne ulazeći dovoljno činjenično, dokazno, pravno u materiju. Suce treba osvijestiti da počnu zaista misliti i djelovati kao suci, a ne isključivo kao referenti, što se od njih želi napraviti, ne samo niskom plaćom nego i postavljanjem normi i pretvaranjem u činovnike koji bi svaki dan trebali odštancati određeni broj tipiziranih rješenja. Ako to nisu napravili, onda nisu dobri suci. U Sloveniji recimo suci uopće nemaju normu, o tome se ne govori. Težište mora biti na kvaliteti, ne na broju.
Kao dvojica nogometaša
Tijekom štrajka Vlada je zauzela strog stav ne popuštajući zahtjevima pravosudnih službenika, što je dovelo i do paralize sudstva. Kakav je to odnos izvršne prema sudbenoj grani vlasti?
Od izvršne vlasti otprilike sam to i očekivao – vrlo nisku razinu suradnje i razumijevanja problema. Štrajk se mogao izbjeći jer je Vrhovni sud već tri godine upozoravao na nezadovoljstvo, da je plaće potrebno povećati najmanje 30 posto. Vlada je naša upozorenja ignorirala. Ponašanje Vlade za vrijeme štrajka, pa i sad poslije njega, u najmanju ruku dovodi u sumnju sve njihove tvrdnje i zaklinjanje u reformu pravosuđa i da je ta reforma, majka svih reformi, temelj promjena u društvu. Reforma pravosuđa kao pojam je potpuno kompromitirana, sudstvo nije nikakav Vladin prioritet, čak se može reći da je među posljednjim stvarima o kojima Vlada vodi računa. Nigdje u zemljama Europske unije nije bio ovako dugotrajan štrajk sudskih službenika koji bi paralizirao sudbeni sustav kao jednu granu državne vlasti. U europskim zemljama evidentirane su jedino najave štrajka kao vid izražavanja nezadovoljstva ili bi nakon jednog dana štrajka problemi bili riješeni. U većini starih, razvijenih europskih demokracija postoji društvena i građanska odgovornost izvršne vlasti da se ne postavljaju kao gospodari budžeta – kome će dati, a kome neće. Kod nas je izvršna vlast postepeno dovela sudbenu vlast u stanje da ne može normalno funkcionirati.
Prije deset godina bilo je nešto manje od 2.100 sudaca, danas ih je samo 1.652. Ako se nastave ovi trendovi, doći ćemo u situaciju da na sudovima neće više imati tko raditi
Princip podjele vlasti je temeljni princip demokracije jer onemogućuje preveliku koncentraciju vlasti u jednoj grani. Nijedna vlast nije najviša. Unutar našeg sustava sudbena vlast je u lošem položaju. Financiranje pravosuđa najvećim dijelom ovisi o odlukama izvršne i zakonodavne vlasti. Vlada govori da jako mnogo ulaže u pravosuđe, ali u stvarnosti su djela i riječi u velikom nesrazmjeru. Godišnji proračun svih sudova je oko 200 miliona eura, kao transfer dvojice vrhunskih nogometaša. Izvršna vlast uopće ne doživljava kao svoju obvezu omogućavanje minimuma funkcioniranja pravosuđa. Vlada je izravno svojim potezima dovela do odlaska službenika iz pravosuđa, recimo iz gruntovnica, što uzrokuje sporost rješavanja predmeta. Sporost koja je uzrokovana slabim plaćama, normama, koristi se kao izgovor da se sudovima sve više smanjuju ovlasti i prebacuju dobrim dijelom na javne bilježnike. Ako se želi jačati pravnu državu, moraju se jačati ovlasti i nadležnost sudova, a ne obrnuto.
Reforma pravosuđa je jedno od najstarijih i najčešćih izbornih obećanja političkih stranaka. Što možemo očekivati u sljedećoj superizbornoj godini? Očekujete li konačno reformu?
Reforma pravosuđa ne može biti jedan spektakularan potez, nego kontinuiran rad, korak po korak, područje po područje. Primjera radi, aktualno je pitanje nasilja nad ženama i nade se polažu u izmjene zakona. I do sada su suci u slučaju nasilja nad ženama mogli donijeti kaznu od minimalno deset godina zatvora. Međutim, u brojnim slučajevima suci nisu izricali ni minimalnu kaznu, nego su pristupali postupku izvanrednog ublažavanja. Moramo promijeniti način gledanja na nasilje i ne prihvaćati olako izgovore u situacijama kad se radi o nanošenju teških tjelesnih ozljeda. Vrhovni sud kreće u seriju izvanrednih opsežnih kontrola koje će provesti suci našeg kaznenog odjela po županijskim sudovima i detaljno analizirati presude i naročito obrazloženja, tretman olakotnih i otegotnih okolnosti, kako bi ukazali na greške.
Sudska praksa se mora ujednačiti i nisam zadovoljan kaznama koje se izriču u predmetima nasilja. Problem je od tehničkih aspekata do pogrešnog pristupa žrtvi. Specifičan je problem to što suci koji se bave tim predmetima pokazuju nerazumijevanje za položaj žene, žrtve nasilja. Suci bi trebali imati veći afinitet za tu problematiku i određenu količinu izvanpravnih znanja, sociologije, psihologije. Kod nas se nasilje, teške tjelesne ozljede, ubojstva, nesrazmjerno malo kažnjavaju u odnosu na neka druga, recimo imovinska djela, i to generalno treba promijeniti. Jedino postupno, korak po korak, možemo doći do rezultata i promjene sudske prakse. Istina, to se sve radi sa velikim zakašnjenjem. Primjer poboljšanja sudske prakse je rad prekršajnih sudova, koji su tijekom protekle dvije godine napravili značajan korak ka pooštravanju kaznene prakse u djelima teških prekršaja u prometu. Već se uhodala praksa izricanja visokih novčanih, pa i zatvorskih kazni. Najveća je promjena trajno oduzimanje vozila, bez obzira na to da li je riječ o starim krntijama ili o novim Porscheima vrijednima više od milijun kuna.
Sustav se može promijeniti samo sistemom postepenih koraka, ali to mora biti jedinstvena koncepcija oko koje mora postojati generalni dogovor i suglasnost, prvenstveno predsjednika Vrhovnog suda i ministra pravosuđa, a zatim i određeni konsenzus, barem u glavnim pitanjima, između samih političkih stranaka. Zajednička i jedinstvena koncepcija, a zatim i jedinstvo u provedbi. Tek tada se mogu očekivati rezultati. Bez obzira na sve to, suci imaju samostalnu poziciju i velike mogućnosti ako su dovoljno odgovorni na razini zadatka i jedinstveni na zdravim temeljima. Nadam se da će suci postati svjesni svog položaja i da će odigrati svoju ulogu pokretača.
Nisam zadovoljan kaznama koje se izriču u predmetima nasilja. Problem je od tehničkih aspekata do pogrešnog pristupa žrtvi. Specifičan je problem to što suci koji se bave tim predmetima pokazuju nerazumijevanje za položaj žene, žrtve nasilja
Da li je nezainteresiranost za mjesto ravnatelja USKOK-a posljedica konačne svijesti o položaju struke u danim političkim okolnostima?
Situaciju u DORH-u i USKOK-u, po prirodi stvari, ne znam. Dojam je da je ostavka bivše ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić bila iznuđena. Činjenica da se nitko nije prijavio na natječaj za ravnatelja dobar je znak za pravnu struku, a prilično loš znak za politiku. Pravni stručnjaci su pokazali da drže do sebe, do svog pravničkog statusa i da ne žele prihvatiti poziciju u kojoj nisu sigurni da li su doista samostalni. Ako pogledamo koliko je Državno odvjetništvo optužilo ministara u Vladi i koliko ih je osuđeno, doći ćemo do zaključka da smo bolji u odnosu na druge zemlje EU-a, a bolji smo zbog toga što su naši ministri očito slabo probrani ili ne razumiju što je javna funkcija. Najveći domet kod nas je bio optužba protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, ali bivšeg. U Izraelu je policija, kao niže rangirani organ gonjenja, pokazala veći stupanj neovisnosti optuživši premijera Netanyahua dok je na vlasti.
Osnivanjem Visokog kaznenog suda, koji je počeo s radom 2021., smanjene su ovlasti Vrhovnog suda. Neki od razloga osnivanja tog suda bili su ujednačavanje sudske prakse i brže rješavanje sudskih predmeta. Što praksa pokazuje?
Vrhovnom sudu su dosta sužene mogućnosti. U novostvorenoj situaciji Vrhovni sud nema priliku da se izjasni o određenom slučaju sa Visokog kaznenog suda jer nam se podnosi mnogo manje zahtjeva za preispitivanje njihovih odluka. Problem svojevrsne razvlaštenosti Vrhovnog suda, odnosno njegovog nedovoljnog utjecaja, postoji i u slučajevima prekršajne i upravne materije. Građani se ne mogu izravno obratiti Vrhovnom sudu, nego moraju predložiti DORH-u da on podnese taj izvanredni pravni lijek Vrhovnom sudu. No Državno odvjetništvo, iz njemu znanih razloga, to dosta rijetko i selektivno čini. Do Vrhovnog suda dođe vrlo mali broj postupaka. Treba činjenično provjeriti i utvrditi zašto DORH ne poseže za tim sredstvom. Sud je onoliko dobar koliko su dobri suci. Suci kaznenog odjela imaju najviše iskustva i znanja u kaznenoj materiji, dok suci koji su izabrani u Visoki kazneni sud nisu toliko iskusni. U jednom dijelu Visoki kazneni sud brže rješava predmete nego što je to radio Vrhovni sud, ali najbitnije je da li je na kraju donesena kvalitetna sudska odluka.
Sud austrougarskog tipa
Da li bi jedan od koraka neke buduće reforme pravosuđa bilo ponovno otvaranje puta građanima do Vrhovnog suda?
To je jedan od ključnih problema spremnih za reformu. U tom dijelu nema nikakvih prijedloga ministarstva. Rad Vrhovnog suda uglavnom se svodi na reviziju odluka županijskih sudova, naknade štete i revizije odluka Visokog trgovačkog suda koje idu klasičnim građanskim putem. To relativno funkcionira, ali sva druga područja su u prevelikoj mjeri isključena. Naš Vrhovni sud još je uvijek klasičan sud austrougarskog tipa sa dva glavna odjela, građanskim i kaznenim. Glavnina predmeta kaznenog odjela dana je nekom drugom sudu, dok je građanski odjel već dulje vrijeme prilično neangažiran jer nam Državno odvjetništvo upućuje ekstremno malo zahtjeva na preispitivanje. Tipičan primjer je slučaj Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa koje nije bilo zadovoljno stavom Visokog upravnog suda, ali nisu mogli podnijeti reviziju Vrhovnom sudu nego su se morali obratiti DORH-u, koji je odbio podnijeti zahtjev Vrhovnom sudu i time je stvar bila riješena. Treba promijeniti procesne zakone da bi u upravnim sporovima stranke mogle na Vrhovni sud. U drugačijoj regulaciji stranka bi se sama obratila Vrhovnom sudu, koji bi tad mogao reagirati i ujednačavati praksu.
Dvije su godine otkako ste izabrani za predsjednika Vrhovnog suda. Kako komentirate prvu polovinu svog mandata?
Sustav je na neki način došao do svog kraja. Zapravo, možemo reći da ga pravo nismo ni izgradili. Sustav je skup improvizacija i ne možemo dalje nastaviti tako da ovisi o tome hoće li Vlada službenicama dati pristojne plaće ili ne. Vlada i ministarstvo nemaju nikakvu koncepciju za koju bismo mogli osnovano reći da će to biti program reforme. Po pitanju bitnih stvari ne nailazimo na suradnju Vlade. Jednostavno, ministarstvo nije zainteresirano. Ne pokazuju čak ni volju. Igrom slučaja, prije dolaska u Vrhovni sud više sam se bavio potrošačkim pravom. Na početku mandata inzistirao sam kod ministra da pri ovršnim postupcima primijenimo stabilnu praksu suda Europske unije. Sasvim je jasno što europska direktiva nalaže, jasna je sudska praksa, već je odavno to trebalo provesti, a mi čekamo dvije godine da se ministar izjasni.
Pitanje je da li će sudovi, i prvenstveno suci Vrhovnog suda na Općoj sjednici, biti voljni zauzeti stav koji bi osigurao primjenu prava EU-a s obzirom na to da ministarstvo ni nakon dvije godine nije voljno promijeniti ovršni zakon kako bi ga uskladilo s obvezujućim direktivama EU-a o potrošačima i sudskom praksom suda EU-a. Tu ne postoje naše svjetonazorske razlike, već ozbiljnost u provedbi. Ali na tome ću nastaviti inzistirati i planiram na općinskim sudovima osnovati odjele za potrošačke sporove, za početak u okviru parničnog odjela. Vlada se deklaratorno može zaklinjati da je za Europsku uniju, ali kad u stvarnosti treba temeljito primijeniti europske direktive i prakse, nastupaju kočnice. Da li je to neznanje ili neki drugi prikriveni interesi, u krajnjoj liniji me ne zanima.
Stavljate naglasak na suce, njihovu neovisnost i zadaću. Kako teče ta suradnja?
Znao sam da neće biti jednostavno, ali više bih volio da suci pokažu da su baš suci i da razumiju ono što govorim i radim. Kod nas često postoji drukčije poimanje i neodgovoran pristup jer se mnogi suci ponašaju više kao referenti. Suci trebaju pravilno shvatiti svoj posao i oni sami moraju biti najviše zainteresirani za to. Nadam se da će bar šira javnost shvatiti što nastojim provesti. Moj cilj je da postavim trajnije temelje. Nastojim i u samom stručnom dijelu razmišljanja sudaca staviti težište na neke stvari koje su potpuno zanemarene u našoj sudskoj praksi, kao što je načelo bona fides ili dobre vjere.
Hrvatsko sudstvo nema rezultate koje postižu pravni sustavi koji to načelo znatno češće i intenzivnije primjenjuju. Najrazvijenije zemlje svijeta u kojima vlada blagostanje pojedinca, kao što su Švedska, Norveška, Danska, nisu se razvile zato što se kod njih radi dva ili deset puta više nego kod nas, nego zato što su uspostavile elementarni red, a zatim kao viši nivo pravo i pravdu. Najprije moramo uspostaviti red u sudstvu da bismo mogli uspostaviti red u cijeloj državi, i to je zadatak isključivo sudova. Uspostava pravnog reda je temelj blagostanja i napretka. Da li se zaista na čelna mjesta bolnica, sudova, javnih poduzeća i ustanova bira po kriterijima meritokracije ili pod utjecajem politike, lokalnih šefova. Bitno je jesu li te osobe stručne i poštene. To je u širem smislu pojam reda. Ako toga nema, ostat ćemo prilično slaba zemlja.
