Premijer Andrej Plenković i ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica predizborno su tempirali uvođenje novog sustava plaća za blizu 250 tisuća zaposlenih u državnoj upravi i javnoj službi: unatoč kritikama iz obrazovnih i zdravstvenih sindikalnih redova, novi sustav koeficijenata je takav da će plaće porasti i da će mnoge stvari biti postavljene logičnije nego dosad, što je dobra vijest, s tim da su uredbe koje reguliraju to područje mogle biti donesene i u neko drugo vrijeme mimo predizbornog.
No onda se javila Udruga hrvatskih sudaca, koja predstavlja oko 1.600 ljudi zaposlenih na sudačkim dužnostima, iako nisu svi u članstvu udruženja, i pokvarila posao premijeru. Pridružila im se i Udruga hrvatskih državnoodvjetničkih dužnosnika koja zastupa interese oko 600 ljudi. Zatražili su da se konačno uredi – "indeksira" – i sustav plaća koji se odnosi na njih, pa kad su Plenković i Malenica iznenađeno i uvrijeđeno odbili njihove zahtjeve, pokrenuli su tzv. bijeli štrajk, to jest rad samo na hitnim slučajevima u kojima bi odgode prouzročile nenadoknadivu štetu.
I tu nije bio kraj premijerovim nevoljama s pravosuđem, nevoljama koje će sigurno potrajati još neko vrijeme. Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić otkrio je u intervjuu Jutarnjem listu da Plenković, između ostalog, već mjesecima ignorira pozive na razgovor o problemima u sudstvu te da odbija shvatiti što podrazumijeva trodioba vlasti. Kulminiralo je, usto, nezadovoljstvo premijerovim nerazumnim ustrajavanjem da se u Kazneni zakon unese odredba o progonu sudionika kaznenog postupka koji javnosti otkriju sadržaj "nejavnih" istražnih radnji:
Hrvatsko novinarsko društvo zakazalo je za 31. siječnja prosvjed na Markovom trgu. Također, u toku je izbor novog glavnog državnog odvjetnika, a sucu Ivanu Turudiću – kojeg se doživljava HDZ-ovim favoritom, mada on to možda i nije – ne ide baš dobro, jer se pred saborskim Odborom za pravosuđe odao drskom muljanju u stvarima koje su lako provjerljive.
Odnos prema sudstvu
Predsjednik Vrhovnog suda Dobronić dao je krajem prošlog tjedna intervju u kojem je rekao da je čak i Franjo Tuđman bolje razumio sudsku vlast od Andreja Plenkovića, koji sebe i Vladu stavlja u poziciju poslodavca u odnosu na suce te obezvrjeđuje Ustavom propisanu ravnopravnost izvršne, sudske i zakonodavne vlasti. "Mi ne možemo imati Ustav u kojemu je definirana podjela vlasti i mirno slušati rečenice premijera i ministra koje su u duhu jedinstva vlasti. To je uređenje koje smo imali do devedesetih!" smatra Dobronić.
Plenković se ne želi odreći nadmoći u odnosu na pravosudni aparat, želi ostati "poslodavac" onima koji čine tu granu vlasti, kako je to opisao Dobronić. Indeksacija bi ukinula mogućnost Vladi da povećanje plaća isporučuje kao čin milosti spram vlasti koja bi morala biti ravnopravna izvršnoj
I još: "Premijer želi Vladu i sebe trajno staviti u poziciju poslodavca sucima i cijelu stvar svesti na razinu sindikalnog pregovaranja. (...) Ne mogu se Vlada i premijer postavljati prema sucima kao prema svim ostalim državnim službenicima. U ovome slučaju Vlada ima samo obaveze. Ona mora sucima osigurati plaće koje će biti u skladu s njihovim ustavnim položajem."
Odgovorio mu je glavni tajnik HDZ-a Krunoslav Katičić: "Davanje političkih ocjena o demokratski i legitimno izabranim državnim dužnosnicima nije posao nijednog suca, pa tako ni poštovanog predsjednika Vrhovnog suda RH. Tko ima takve ambicije, slobodno se može, uz ispunjavanje zakonskih pretpostavki, kandidirati na izborima i dobiti mandat!"
Katičić je iste te dvije rečenice mogao uputiti sucu Turudiću, kandidatu za glavnog državnog odvjetnika, koji se politički proslavio svađama sa Zoranom Milanovićem, ali to nije učinio nego je bio vrlo naklonjen Turudiću tokom ispitivanja u parlamentarnom Odboru za pravosuđe. Dobronićev intervju, inače, objavljen je samo tri dana poslije sjednice spomenutog odbora.
Predsjednik Vrhovnog suda pretjerao je s pohvalom Tuđmanovom razumijevanju autonomije sudstva, ali nije promašio s tezom o Plenkovićevoj sklonosti jedinstvu vlasti, jer premijer naprosto ignorira postojanje svih onih centara političke i sudbene vlasti čiji mu aktualni čelnici ne iskazuju divljenje. Narcisoidni premijer doživljava samo one koji se klanjanju njegovoj genijalnosti, a na ostale se duri: to je recept za devastaciju institucija i propadanje demokratskog uređenja pod palicom čovjeka deklaratorno odanog europskim vrijednostima.
Plaće sudaca
Sucima je prije otprilike pola godine bilo obećano da će do kraja 2023. dobiti novo zakonsko rješenje svojih plaća, što podrazumijeva vezivanje sudačkih primanja uz prosječnu plaću ili kretanje troškova života, formiranje platnih razreda i sistema koeficijenata. Od toga, međutim, nije bilo ništa. Zašto?
Iz Vlade nemušto objašnjavaju da se nije stiglo zbog rada na sistematizaciji radnih mjesta i uređivanju plaća u državnoj upravi i javnim službama, a i da sad, uostalom, nije vrijeme, jer se bliže izbori.
Na prvi pogled, nejasno je u čemu je problem: pristajanje na zahtjeve oko dvije tisuće sudaca i državnih odvjetnika bilo bi financijski neznatno u odnosu na milijardu i 500 milijuna eura koliko će koštati nove plaće zaposlenih u državnoj upravi i javnim službama, naročito s obzirom na to što je sucima obećano u zamjenu za prekid ondašnjeg "bijelog štrajka".
Na drugi pogled, očigledno je da se Plenković ne želi odreći pozicije nadmoći u odnosu na pravosudni aparat, odnosno želi ostati "poslodavac" onima koji čine tu granu vlasti, kako je to opisao Dobronić. Indeksacija bi ukinula mogućnost Vladi da svako eventualno povećanje plaća isporučuje kao čin milosti spram vlasti koja bi morala biti ravnopravna izvršnoj.
Premijer pritom računa na podršku javnosti, jer će sudačke "mjere upozorenja" pogoditi obične građane koji u prosjeku imaju dvostruko manje prihode od onih što žele još veća primanja. Premijer računa da će mu nepopustljivost prema sudačkom cehu donijeti političku korist uoči izbora, da će se široke mase okrenuti protiv pohlepnih sudaca i tužilaca koje se ionako percipira kao nesposobne džabalebaroše. Ta računica možda nije bez temelja, no predsjednik Vlade ne bi se smio voditi vlastitom korišću nego interesima građana, a građanima je u interesu da sudovi uredno rade.
Lex AP
Kad je prvi put najavio uvođenje u Kazneni zakon sankcija za odavanje podataka iz "nejavne" faze istražnih radnji, a "nejavno" nije isto što i "tajno", Andrej Plenković izjavio je da za time poseže zbog toga što takva praksa nanosi političku štetu njemu, njegovoj partiji i njegovoj vladi.
Favorit HDZ-a za šefa DORH-a Turudić pred Odborom za pravosuđe pokazao je da mu nije mrsko lagati: rekao je da mu je trebalo mjesec-mjesec i pol da se izuzme iz postupka u kojem je optužen njegov bliski rođak, u stvari mu je za to trebalo 200 dana
Ta prva najava, uostalom, dogodila se kad su iz istražnog spisa u slučaju Josipe Pleslić u medije, između ostalog, dospjele poruke u kojima se spominje AP, odnosno Andrej Plenković, kao i poruke iz kojih proizlazi da je Marko Milić, glasnogovornik Vlade, intervenirao za zaposlenje svog prijatelja u Hrvatskim šumama. Premijer poslije nije spominjao političku štetu kao motiv tog zakonskog zahvata. Sad se i on i ostali HDZ-ovci drže "presumpcije nevinosti", odnosno sprječavanja javnog ozloglašavanja ljudi koji formalno nisu obuhvaćeni istragom.
Presumpcija nevinosti, međutim, tiče se isključivo kaznenog postupka, a ne javnog mnijenja: ako netko nekoga javno proglasi krivim prije pravomoćne sudske presude, oklevetani ima na raspolaganju mogućnost privatne tužbe. Što se tiče ozloglašavanja političkih aktera i dužnosnika protiv kojih službeno nije vođena istraga a u istrazi protiv nekog drugog pojavljuju se u ulogama koje ih relevantno kompromitiraju, legitimni je interes javnosti da dozna istinu.
Posao novinara jest da dođu do takvih informacija i da ih objave u skladu sa zanatskim procedurama. Plenković pokazuje da mu nije cilj otkrivanje istine, nego zaštita sebe i svojih ljudi. Naročito perfidan moment cijele priče sastoji se u spajanju rasprave, pa onda i budućeg glasanja, o ovoj izmjeni i o uvođenju femicida (ili feminicida) u Kazneni zakon. HDZ želi da ispadne da je opozicija glasala protiv pojačane zaštite žena od nasilja, premda je, zapravo, glasala protiv ograničavanja slobode medija, e da bi u kampanji to mogli koristiti kao argument protiv njih.
Novinari su u aktualnom zakonskom prijedlogu izričito zaštićeni od kaznenog progona u slučaju da objave nešto iz istražnih materijala. No, kako će se otkriti tko je od sudionika postupka, koji podliježu gonjenju, podijelio s novinarom neki podatak iz istrage, pod uvjetom da novinar ne kaže tko mu je bio izvor? Na to pitanje nitko ne daje odgovor, ali to i nije smisao Plenkovićeve izmjene Kaznenog zakona: smisao je u tome da se zaplaše i odvrate od kontakata s medijima svi oni koji po službenoj dužnosti dolaze u dodir s nejavnim podacima čije je objavljivanje u interesu javnosti.
Samosaplitanje favorita – Ivan Turudić pred saborskim Odborom za pravosuđe (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Izbor glavnog državnog odvjetnika
Zastupnici HDZ-a i HDZ-ovih koalicijskih partnera, ali i dobar dio zastupnika iz redova desne parlamentarne opozicije, bili su veoma blagonakloni prema Ivanu Turudiću, sucu Visokog kaznenog suda, tokom saslušanja pred Odborom za pravosuđe. To se moglo protumačiti kao potvrda glasova da je upravo Turudić HDZ-ov odabranik za položaj glavnog državnog odvjetnika. Jedini ozbiljan konkurent mu je Emilijo Kalabrić, aktualni zamjenik glavne državne odvjetnice, prema kojem su zastupnici većine, također, bili prilično blagi. Kad budete čitali ovaj tekst, možda će već biti poznato za koga se opredijelio Plenković, barem neslužbeno.
Izbor Kalabrića ne bi bio prevelika sreća: radi se o čovjeku unutrašnjeg kontinuiteta u Državnom odvjetništvu, s tim da je on bitno poboljšana verzija Zlate Hrvoj-Šipek i da ostavlja relativno dobar dojam u javnom nastupu. Izbor Turudića, pak, bio bi poveći skandal i teški Plenkovićev autogol. Ne samo zbog toga što je Turudićeva karijera oduvijek bila tijesno povezana s podrškom HDZ-a, pa ni zbog njegovih suspektnih prijateljstava i poznanstava, potencijalnih sukoba interesa te neskriveno desnih političkih stavova, pogotovo rigidnih u pitanjima koja se tiču Domovinskog rata.
Turudić je, naime, pred Odborom za pravosuđe pokazao da mu nije mrsko slagati, i to neinteligentno: rekao je da mu je trebalo mjesec-mjesec i pol da se izuzme iz postupka u kojem je bio optužen čovjek s kojim je blisko rodbinski povezan, a onda se ispostavilo da mu je trebalo više od 200 dana da učini taj jednostavni i neizbježni potez.
