Iako su predviđenim izmjenama Kaznenog zakona novinari na kraju izuzeti iz novog kaznenog djela neovlaštenog otkrivanja sadržaja istrage, izravno se prijeti svima drugima – pravosudnim dužnosnicima, okrivljenicima, odvjetnicima, svjedocima, vještacima koji mogu javnosti otkriti podatke o nezakonitom djelovanju pojedinaca iz vlasti. O budućem otežanom pristupu javnosti informacijama i mogućem zastrašivanju novinarskih izvora razgovarali smo sa istraživačkim, višestruko nagrađivanim novinarom Dragom Hedlom.

Plenkovićevih osam godina na čelu Vlade obilježio je čitav niz korupcijskih afera vezanih za same ministre i visoko pozicionirane HDZ-ovce. Sve te afere uglavnom nije razotkrio DORH, već hrvatski mediji. Takozvani lex AP jasna je poruka medijima da su prešli granicu. Jesu li mediji najveći Plenkovićev neprijatelj?

Za sve te afere koje su razotkrili novinari znali su i DORH i policija, ali su šutjeli, držali te predmete duboko sakrivene po raznim ladicama. Nije postojala politička volja da se te sporne situacije pokrenu. Kad te afere dospiju u medije, kad postanu dio javnog prostora i kad izazovu određene reakcije, onda se post festum javi i tužiteljstvo i svi oni koji za sebe vole reći da su organi gonjenja. Novinari su sigurno napravili ogroman posao u razotkrivanju korupcijskih afera i novi Kazneni zakon je jasna poruka politike da se pretjeralo i da se više neće dopustiti da se inicijali A. P. spominju u kontekstu korupcije i kriminala.

Indikativno, kad su se prvi put u čuvenim prepiskama državne tajnice i kninske kraljice pojavili inicijali A. P., tada je Plenković najavio da će tome stati na kraj i da će se donijeti zakon koji će onemogućiti curenje informacija iz istrage. Prošlo je godinu dana i prijedlog takvog zakona postoji. Očita je namjera da se mediji zaustave i da se naši dosadašnji, šturi izvori još više zatvore kako bi nam dragocjene informacije iz sustava bile skroz onemogućene. Naš premijer ne shvaća da je on samo službenik koji bi trebao raditi svoj posao najbolje što zna i da ga kao takvog novinar može pitati što ga je volja, a ne da on bira što jeste, a što nije tema.

Turudić je zbog odmakle starosne dobi oslobodio zatvorske kazne majku moćnog HDZ-ovca u Zagrebu jer je, kaže, "vratila sve što je ukrala". Zgodna situacija. Tko sve ne bi volio da ga ne kazne ako vrati ono što je ukrao

Afere brzo padaju u zaborav, optužnice se čekaju, sudskim procesima, i kad počnu, nema kraja. Znači li novi Kazneni zakon samo još jednu polugu sigurnosti vlasti?

Da, problem nastaje kad te afere iz medija treba pretočiti u optužnice i pokrenuti sudski postupak. Svaki dan se otkrije neka nova afera koja zasjeni one stare i mi smo stalno u nekom novom procesu u kojem otkrivamo priče, pratimo ih neko vrijeme i onda se pojavi nova, još veća afera. Prvi put je bila u pitanju afera od sto tisuća kuna, pa smo sad već došli do afere u INA-i i do milijardu kuna. To ide geometrijskom progresijom i upravo nam ta silna količina afera često ne daje priliku da istjeramo priču do kraja.

Navest ću primjer, koji nije toliko vezan za kriminal i korupciju, ali pokazuje sliku našeg društva. Dogodi se prometna nesreća u kojoj sudjeluje župan Damir Dekanić, čovjek vozi pijan, znamo da je recidivist, poznato je kad i gdje se dogodilo, tko je sudjelovao, jasno je i kako se ponašala policija. Da mi novinari nismo tu priču forsirali iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, siguran sam da od nje ne bi bilo ništa.

Čovjek za kojeg sad već postoji podignuta optužnica, koji je bio u pritvoru zbog istrage, i dalje priča kako je u toj priči nedužan. Istovremeno i dalje ostaje na funkciji župana, njegova mu stranka forme radi zamrzava članstvo, ali on sutra na izborima može biti ponovno izabran. Takvi su naši zakoni. Afere se gomilaju i na tom vrhu piramide imamo ogromnu bazu u kojoj sve te zaboravljene priče čekaju sudski rasplet, koji će trajati i trajati.

 

Sizifov posao medija

Kakav će u tom kaznenom okviru biti položaj istraživačkog novinarstva?

Nove izmjene Kaznenog zakona za istraživačko su novinarstvo, bez mogućnosti istraživanja i korištenja i dosadašnjih skromnih instrumenata, njegov kraj – to nije samo lex AP, nego lex apokalipsa. Mediji moraju biti otvoreni prozor za društvo, otkrivati, propitkivati, analizirati, kritizirati našu stvarnost, da nikoga ne ostave na miru, da hrabro i slobodno uđu u borbu s političarima znajući da će iz nje izaći poraženi, kao što uglavnom i izlazimo. Ako mediji pognu glavu i kažu zašto bismo se mi petljali u sve to, pitam se tko ostaje, tko će biti taj kažiprst koji će ukazati na nepravilnost, na nepravdu.

Stanje u medijima je i dosad bilo prilično beznadno. U određenim trenucima kao Sizifov posao. Prijepodne guramo kamen uzbrdo, a popodne on sam pada dolje, i tako konstantno. Nemamo alate koje imaju Državno odvjetništvo i policija, i hvala bogu da ih nemamo. Moramo se oslanjati na izvore, moramo vjerovati našim izvorima i oni moraju imati povjerenje u nas novinare da ćemo ih na sve moguće načine zaštititi, uključujući i situacije na sudu, ne otkrivajući njihov identitet, već da ćemo na sebe preuzeti odgovornost ukoliko tužitelj tvrdi da naš objavljeni sadržaj nije točan.

Upravo zahvaljujući izvorima, građanima su otkrivene brojne afere. Novim zakonskim odredbama izvori se ozbiljno zastrašuju i ušutkuju. Hoće li se hrvatski građani, koji su i dosad često bili inertni, nakon ovoga još više zatvoriti?

Građani se boje vlastite sjene. Novinar mora imati jako puno iskustva, mnogo tekstova iza sebe da mu građani počnu vjerovati kako bi mu otkrili neku spornu situaciju kojoj su svjedočili. I u sustavu mnogi se ne slažu sa svim što se događa, ali šute jer riskiraju svoju poziciju, a neki i egzistenciju. Vrlo rado će ispričati svoju priču, ali da se njihovo ime ne spominje. Kažu: "Znate, imam dva kredita, supruga možda dobije posao u državnoj službi..."

Zapušteni smo građani u političkom smislu, ne znamo svoja prava. Bojimo se politike, da će nam netko nauditi. Čuli smo bezbroj puta izričito "mene politika ne zanima", kao da je krimen ako nas politika zanima. Politika je danas sve i svuda, a prepuštamo se politici kao nekoj sferi izvan našeg prostora, koja je tu negdje, eto, kao dragi bog koji o svemu odlučuje, o svemu misli i svakog kažnjava ili nagrađuje, ovisno o tome kako se tko ponaša. Sjećam se, za vrijeme rata u Osijeku ime Branimira Glavaša se izgovaralo u pola glasa, toliki je strah vladao među ljudima. Danas je premijer božanstvo kome se treba klanjati i aplaudirati, ne daj bože nešto protiv njega reći, samog sebe ste doveli u sukob.

Kad sam radio seriju tekstova o ratnim zločinima ranih devedesetih, bio sam izložen prijetnjama, pod zaštitom policije. Sad prikupljam informacije o "uglednim", visokopozicioniranim ljudima i nude mi novac da ne objavim za njih spornu priču

Kažu da se nove kaznene odredbe neće primjenjivati ukoliko je u pitanju pretežito javni interes. Ali tko je taj koji će odrediti što je javni interes?

Očito jedna osoba – sudac. Nekoliko puta sam u svojoj karijeri na sudu pokušavao dokazati javni interes. Ako pišem o jednoj velikoj poljoprivrednoj firmi u Slavoniji, koja je užasni zagađivač okoliša i stvara probleme susjedinim selima, mene sutkinja blijedo gleda kad kažem da sam to objavio zbog javnog interesa. Njoj nije jasno što je to javni interes. Dobar dio sudaca ne razumije pojam novinarstva, ne razumije pojam javnog interesa i ne razumije da se tekst može tumačiti na različite načine, kao i sve u životu. Sud nikad ne traži nekakvog vještaka koji bi objasnio što je novinar htio reći. Kad je u pitanju prometna nesreća ili neki medicinski termin, traži se mišljenje sudskog vještaka, ali kad je u pitanju novinarski tekst, onda suci sve znaju, onda im ne treba nitko ništa objašnjavati.

U svemu tome mediji su sve više financijski ovisni o vlasti. Kako u financijskoj ovisnosti stvoriti slobodan prostor izražavanja?

Vrlo teško, ni mainstream mediji u Hrvatskoj za koje mislimo da žive od prodaje svojih novina ne mogu biti financijski neovisni i dobro znaju pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže, a objavljuju samo sitne gluposti kako bi ipak stvorili sliku u javnosti da su neovisni, da mogu nešto napraviti. Lokalne sredine najviše izravno financiraju lokalne medije, ali i na neke druge načine, mada to čini i država i jačim medijskim kućama kroz razne vidove doniranja, financiranja konferencija, nekakvih oglašavanja. Lokalnim medijima je najteže.

Znam jako puno kolega koji su odlični, ali sami ne mogu pisati o problemskoj temi jer ako napišu, više ne postoje, za njih bi priča bila završena. Mnogi novinari su skloni autocenzuri, dobro znaju granicu do koje mogu ići. Znam da nisu baš sretni i većina njih zapravo taj posao radi sa grčem u želucu. Ali nemaju izbora, danas je vrlo teško naći posao u medijima.

Novoimenovani glavni državni odvjetnik Ivan Turudić rekao je da Ured europskog javnog tužitelja štiti europske, a ne hrvatske interese. Kao da su hrvatski interesi korupcija i kriminal?

To mi je vrlo neobična izjava budućeg glavnog državnog odvjetnika. Zašto se bojimo ako radimo sve pošteno?! Kad smo sve svoje pokrali i više nemamo što, sad krademo europski novac. Nije to samo naša specifičnost, znamo kako je prolazio europski novac u Bugarskoj, Rumunjskoj i u drugim zemljama koje su relativno kasno ušle u EU. Ne vidim nikakav problem da postoji europski javni tužitelj koji je tu iz razloga da štiti interes EU-a koji je za određene projekte dao novac. Zašto bi Europa dala novac za neke projekte koje nema pravo kontrolirati?

Nije u pitanju samo europski novac, jer Europa malo što financira u potpunom iznosu, uvijek tu nekih 20-30 posto plaćaju hrvatski porezni obveznici. DORH je vrlo jak kad je u pitanju običan čovjek, sitne ribe, kad žena pojede pršut u nekoj posluzi, ona će biti vrlo brzo kažnjena jer je oštetila svog poslodavca. Zato nam treba DORH da na takvim sitnim primjerima pokaže da postoji, da imamo pravnu državu, a na kapitalcima izmišljamo sinkope i olakotne okolnosti. Turudić je zbog odmakle starosne dobi oslobodio zatvorske kazne majku moćnog HDZ-ovca u Zagrebu jer je, kaže, "vratila sve što je ukrala". Zgodna situacija. Tko sve ne bi volio da ga ne kazne ako vrati ono što je ukrao. Poruka je: slobodno kradite, ako vas ne uhvate, super, ako vas uhvate, vratite ukradeno i proći ćete bez kazne. Ali to vrijedi samo za odabrane.

 

Pravo i pravda

Gdje su tu pravda i odgovornost?

Odgovornost bi trebalo izbaciti iz našeg rječnika jer je nepotrebna. Nitko za odgovornost ne pita. Ministrica vanjskih poslova jedne sjevernoeuropske zemlje greškom je službenom karticom platila čarape na aerodromu, dala je ostavku jer je zloupotrijebila karticu. Kod nas ukradu hotel, banku, samo slegnu ramenima, nikom ništa. Ne postoji moralna odgovornost da ljudi sami kažu "ne, ja to više neću, ne mogu, odstupam, počinio sam grešku, ispričavam se".

Pravda zanima jako mali broj ljudi. Pravo je dobro posloženo, ali neka pravda koju mi svi u sebi osjećamo i koja bi trebala biti kriterij za funkcioniranje društva potisnuta je daleko na marginu. O pravdi možemo govoriti samo u teorijskom smislu, ali što god da se napravi, uvijek je to neka vrsta kompromisa u kojem ćemo dobiti dio onog što bi trebala biti pravda, a puno veći dio onog što pripada pravu.

Na kraju krajeva, kad pogledamo što smo prošlih tjedana čitali u vrlo bogatoj i impresivnoj količini poruka koja je svakodnevno stizala od jedne osobe, što se sve događalo, a poslije svega je većina saborskih zastupnika hladno digla ruku i rekla "idemo glasati za tog čovjeka, tako nam je rekla naša partija". Ti saborski zastupnici, koji bi trebali graditi i čuvati svoj integritet i integritet Sabora, samo su obični vojnici partije koji ne smiju reći "ne". Ozbiljan je društveni problem taj što kod nas sve počinje i završava sa politikom. Dok nema zdravog pravosuđa koje će raditi neovisno, sukladno zakonima, uvijek postoji nada kod onih koji ulaze u korupciju i kriminal da će se nekako snaći ako netko i razotkrije njihove mutne poslove.

Da usporedimo hrvatsko novinarstvo devedesetih kad su se razotkrivali ratni zločini i današnje kad su teme korupcija i kriminal. Koja je razlika?

Ratnih devedesetih su nas tukli, sad nam nude novac. Kad sam radio seriju tekstova o ratnim zločinima ranih devedesetih, ona je bila apsolutni tabu, nimalo popularna. Bio sam izložen prijetnjama, pod zaštitom policije. Sad prikupljam informacije o "uglednim", visokopozicioniranim ljudima, saborskim zastupnicima i nude mi novac da ne objavim za njih spornu priču. Naravno, poznat je slučaj notornog Franje Lucića koji mi je vrlo otvoreno i eksplicitno nudio novac. Čak mi je pojasnio da nisam dobro shvatio: da će mi platiti tri puta više nego što me plaća moja redakcija. Srećom, snimio sam razgovor. Da nisam snimio, tko bi mi vjerovao? Ipak je on ugledni član HDZ-a, saborski zastupnik, a ja samo novinar.