Mog prijatelja Hasana i mene razdvajala je samo jedna ulica, ali se nismo mogli vidjeti. Prije rata bi njegovim autom projurili gradom za pet minuta. Provodili bi vrijeme u njegovoj kući. Sada se toga pokušavam sjetiti. Izrael je uništio ulice. Izrael je gađao kuću mog prijatelja. Izrael ga je ubio. Lijepe su naše duše, lijepi su i Deir Al Balah i Gaza. Deir Al Balah, dom jedinog preostalog stadiona i sveučilišta u Gazi. Deir Al Balah i ja preživljavamo genocid, piše palestinski sportski novinar Abubaker Abed.
Na društvenim mrežama i u člancima, 22-godišnji Abed često dijeli crtice iz svakodnevice. Poželio je nedavno da pojede malo kokica, uhvati par sekundi mira i nađe se s prijateljem koji navija za Liverpool. Da skupa pogledaju utakmicu kod njega doma ili u kafiću. "Ali Izrael blokira distribuciju hrane, bombardira nas neprestano, a moj prijatelj je ubijen, i njegova kuća i kafić uništeni", piše.
Od deset stadiona koji su postojali u Gazi, uništen nije još samo jedan, onaj u njegovom rodnom gradu Deir Al Balahu. I prije 7. oktobra kroz Abedovo su izvještavanje brojne sportske priče iz Gaze izašle u široki svijet. Od oktobra piše još više, kad god uhvati struje, interneta i force pod bombama.
Nedavno je intervjuirao Isama Al Hasanata, najdugovječnijeg navijača Liverpoola u Pojasu Gaze, koji crvene vjerno prati od 80-ih. Ispred kamera je stao i među ruševine skloništa u Deir Al Balahu, pokazujući dres mladog navijača koji je ubijen. Žuti dres, Borussia Dortmund, Marco Reus. Prozvao je njemački klub, pozvao ih da pogledaju kako ginu njihovi navijači dok uprava kluba podržava izraelski režim.
Krajem lanjske godine Abed je napisao pismo i svom omiljenom klubu Chelseau, naslovljeno "Moj dječački klub me želi ubiti". "Podržavamo ubojstvo Abubakera i svakog palestinskog navijača Chelseaja u Gazi. Tako sam protumačio izjavu svog kluba na Twitteru nakon izbijanja izraelskog rata u Gazi 7. oktobra. Nakon 12 godina ljubavi i odanosti, nikada nisam očekivao da će me moj klub htjeti ubiti.
Kad je Chelsea objavio ono što ja i mnogi drugi smatramo licemjernom izjavom tjedan dana nakon izbijanja rata, dvaput sam ponovno učitao stranicu na Twitteru kako bih se uvjerio da je istinita. Izjava nije sadržavala ni eksplicitnu ni implicitnu osudu izraelskog ubijanja Palestinaca i prenijela je jasnu poruku podrške obrani Izraela", piše u tom pismu.
Opisuje kako je ogorčen, povrijeđen više nego ikada. "Chelsea nije bio samo moj klub, doslovno je bio moj život. Boja moje spavaće sobe je plava. Moj krevet je plave boje i na njemu je Chelseajev logo. Nije stalo na tome, kad sam kupovao odjeću tražio sam sve u plavoj boji. I kad je Chelsea prolazio kroz loše sezone, ostajao sam budan u mračnim, hladnim noćima na slaboj bateriji laptopa i nestabilnoj internetskoj vezi gledao kako igraju", nastavlja dalje u pismu.
U njemu nema i neće biti apologije za klubove koji su apologete režima koji je u Gazi (među ostalim) ubio najmanje 454 sportaša i uništio više od 50 sportskih objekata. Razumijevanje i snagu Abed čuva za one koji su mu pružili ruku, organizirali se, riskirali.
Vesele ga, piše, navijači poput Bena iz Liverpoola, koji se ujedinio s navijačem Sadžadom, pa uokvirenu sliku Abedovog najmlađeg brata Alija (navijača Liverpoola) odnio pred stadion, s palestinskom zastavom i šalom Liverpoola. "Dar Bena i Sadžada pomogao nam je da zaboravimo na rat i zgrabimo moment radosti. Na Alijevo je lice izmamio neviđen i nezaboravan osmijeh", piše Abed, novinar lakoga pera i naizgled još lakšeg osmijeha.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
