Mali nogomet iz Urugvaja se u prvoj polovici 20. stoljeća počeo širiti po drugim južnoameričkim zemljama. U Kolumbiji je procvat doživio 1960-ih, a 1967. u Bogoti je organizirano prvo Međususjedsko prvenstvo, na kojem je sudjelovalo čak 597 ekipa. Taj je događaj doveo do stvaranja prve malonogometne lige u Kolumbiji, Bogotá lige, u ljeto 1973. godine.
Godine 2004. Gradsko vijeće Bogote je mali nogomet proglasilo simbolom grada, a za tu činjenicu doznajemo jer je spominje kolumbijski pjesnik Nicolás Peña Posada u zbirci poezije "Nedjelja popodne" (Totuma Libros, 2022).
Peña Posada piše jezikom kvarta, uglavljen u dijelove grada i tjedna u kojima vrijeme staje i prostor nestaje – nedjelje u kojima se na ulicama i u dvoranama igra mali nogomet. Momenti u kojima svi mogu biti Maradona na trenutak, i igre koje traju, kako u predgovoru zbirke piše Federico Díaz-Granados, dok "majčin glas ne pozove na užinu ili večeru" (usput budi upitano: sprema li ikad itko drugi osim matera užinu ili večeru?). Poezija je to sladunjava i melankolična, na momente posve upacana u nostalgiji i patosu, ali i uvjerljiva, autentična onome kako se nogomet iskustveno ćuti i svagda i svugdje mitologizira.
Posadini protagonisti su kroneri ispred kvartovskog dućana koji puše i piju bocu za bocom dok se ekipe zagrijavaju, kao i drugi inače neugledni stanari grada koji se nedjeljom na turnirima pretvaraju u bogove, i ljudi im pjevaju, viču i plješću, pa im ponedjeljkom u dugoj vožnji autobusom na posao u glavi još bljeskaju sekunde slave. Ravnopravan tretman uz igrače u stihovima dobiva i malonogometna publika, u kojoj se pojavljuju pekar Orlando, frizerka Miriam, mehaničar Javier, policajci koji parkiraju zelene motocikle na ulici, skidaju kacige, puše i čekaju da igra počne.
Loptu koja ih sve spaja Peña Posada naziva "gumenim globusom", "biserom što udara o cement", "zrelim, od vode nabujalim voćem". Bilježi i momente igračkih poniženja na utakmicama, izljeve agresije, ispušne ventile bijesa, kao i one u kojima igrači jedni drugima pružaju ruke, tapšaju se po leđima, pitaju za oprost, dijele pohvale. "Nije sve u zamjeranju i udarcima / Ima i zagrljaja / Osmijeha i velikog poštovanja prema Gordu koji uvijek zabije gol iz slobodnog udarca / Ponosa za Ramireza koji ima 45 godina i još uvijek igra / Miran, na centru, dijeli lopte / Kao da dostavlja ljubavna pisma", piše Peña Posada.
Posebna sekcija zbirke posvećena je poluvremenu, kada ljudi iskorištavaju pauzu da odu na zahod, kupe još piva, kada lokalni džeparoši škicaju zaboravljene novčanike, labav nakit, otvorene torbice opuštenih gledatelja i gledateljica. U poluvremenu se na sceni pojavljuju i muškarci koji najednom rade sklekove na otvorenom, djeca koja trče u nejasnim i nepredvidivim smjerovima i s nejasnom i nepredvidivom motivacijom. Kao da svi hvataju zadnje zrake sunca i slobode prije nego što se nedjeljno popodne pretvori u nedjeljno veče, i na zemlju uz mrak padnu misli o poslu koji kreće iznova, uvijek iznova.
Nedjelja uz mali nogomet daje na važnosti i kvartu, jer je to zapravo jedini dan kada se kvartovi Bogote o kojima Peña Posada piše čine samodostatni, kada iz njih ne treba nigdje ići. Zbirka "Nedjelja popodne" u stihove hvata one zlatne ure kada se u stranu pomakne ono bolje sutra na kojem stalno treba raditi, za koje stalno treba ići drugdje i dalje. U njoj je na tren zaživjelo jedno precukreno, titravo i varljivo – bolje sada.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
