U osamdeset i osmoj godini života 8. novembra preminuo je alžirski nogometaš Rašid Meklufi. Odzdraviti bi mu mogle prisjećajući se raznih etapa njegovog života, ali zadržat ćemo se na jednoj koja je trajala od 1958. do 1962. godine.
Godine 1958. alžirski nogometaš Mohamed Bumezrag zaključio je da bi nogomet valjalo iskoristiti u oslobađanju od kolonijalnog okupatora – Francuske. Stupio je u kontakt s Frontom narodnog oslobođenja (FLN) i započeo regrutiranje za tim koji u povijesti ostaje poznat kao prva alžirska nogometna reprezentacija, a Bumezrag njen prvi trener. Reprezentacija se kalila u proljeće te godine, dva mjeseca prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Švedskoj.
Desetak igrača sa sjedištem u Francuskoj pobjeglo je tada iz Francuske, putujući kroz Švicarsku i Italiju, pa dalje u Tunis, sjedište Privremene vlade Republike Alžir. Momčadi FLN-a priključili su se igrači koji su imali dobre karijere u Francuskoj. Među njima su se isticali Meklufi i Mustafa Zituni. Od obojice se očekivalo da igraju za Francusku na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1958., a posebno je velika zvijezda kao napadač Saint-Étiennea bio Meklufi.
Kao dijete, Meklufi je svjedočio masakru u Sétifu, gradu na istoku Alžira, gdje su 1945. francuska policija, ali i doseljenici Francuzi, ubili tisuće ljudi. Ustanak u Sétifu počeo je u maju 1945., istog dana kada se nacistička Njemačka predala u Drugom svjetskom ratu. Tisuće ljudi krenulo je proslaviti tu pobjedu i pozvati na prestanak kolonijalne vlasti, na što je francuska policija odgovorila masovnim klanjem.
"Bilo je to jako teško vrijeme za sve Alžirce. U očima djece, a ja sam tada imao devet godina, to je bila katastrofa. Postavljao sam pitanja, ali nitko mi na njih nije znao odgovoriti", kazao je u jednom intervjuu Meklufi. Navodeći taj masakr, ali i neke druge primjere kolonijalne agresije i opresije, Meklufi 1958. odlučuje prekinuti uspješnu karijeru kako bi igrao u dresu zemlje koja još uvijek ne postoji na službenoj karti svijeta.
Osim što iza sebe na neodređeno ostavljaju uspješne karijere, obitelj i prijatelje u Francuskoj, tu su i dodatni rizici – Meklufija je za Francusku vezala i vojna dužnost, njegov bijeg iz zemlje bio je višestruko problematičan. Kako u "Lopti od snova", knjižici o Meklufijevom životu, bilježi Raffaele Trito, europski tisak, pogotovo francuski, nije se libio pisati najgore stvari o reprezentaciji FLN-a. Optuživalo ih se za veleizdaju, nezahvalnost, fanatizam. Svedeni su na kriminalce za koje se navija da budu čim prije uhvaćeni i da im se sudi.
Svoje prve utakmice nogometna ekipa FLN-a počela je planirati u Tunisu. Htjeli su da čitav svijet čuje za njih, da nogometom prenesu čežnju za neovisnošću. Isticali su da je njihov čin direktna pobuna protiv francuske vlasti, zahtijevali da pred svaki njihov izlazak na teren bude podignuta alžirska zastava. Francuske vlasti brzo su s FIFA-om isposlovale nepriznavanje momčadi FLN-a, ali unatoč zabrani igranja tim je krenuo na svjetsku turneju. Tijekom četiri godine (do proglašenja alžirske neovisnosti) odigrali su 80-ak utakmica po Europi, Aziji i Africi. Ugošćeni su i u Jugoslaviji, gdje su odigrali pet utakmica u martu 1961. godine.
Od svega u životu Meklufi se u intervjuima najviše vraćao toj turneji s FLN-om, pa završimo njegovim riječima: "Prije toga sam bio malo kao i svi nogometaši, glava u zraku. Za mnoge stvari nisam mario. Tada sam postao čovjek. To mi je iskustvo otvorilo oči, naučilo me razmišljati, djelovati."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
