Zavežite se, ili nemojte, kako vam drago, ovo je samo tekst. Noć je na Zemlji, a naše tri vožnje u taksiju su nogometne. Prvo stajemo u gradu ugljena, nedaleko od ušća rijeke Tyne. "Broj priča priču ljepšu od riječi". Tako svoj tekst na The Players’ Tribuneu započinje brazilski nogometaš Bruno Guimarães, koji od lani igra za Newcastle. Priča je o broju 39 koji nosi na svom dresu, dosta neuobičajenom izboru. Dobro, bilo je i neobičnijih. Marokanski nogometaš Hicham Zerouali nosio je nulu, a Čileanac Ivan Zamorano ostaje dovitljivi plusić ispred svih – ono kad nije mogao biti devetka u Interu, pa je na dresu nosio 1+8.
"Za mene je 39 poseban – ne, više od toga. Čaroban je. Broj 39 mi je dao sve u životu. Doveo me u Newcastle. Hranio me, odijevao i plaćao trosatne vožnje autobusom da ostvarim svoj san. #039 bio je pozivni broj taksija mog oca u Rio de Janeiru", piše Guimarães. U tekstu opisuje kako mu je majka radila u dućanu moto opreme, a otac kao taksist neprestano bio na cesti. "U Brazilu, posebno u Riju, to je težak život. Radite uglavnom cijeli dan i noć. Otprilike jedini dan kad sam vidio svog oca bila je subota", piše Guimarães.
Dok je naporno trenirao, spavao sa štakorima i preživljavao na parizeru i siru, u glavi je imao žuti taksi i težak rad svojih roditelja. Do sedamnaeste godine Guimarães nije imao profesionalni ugovor, pa je počeo razmišljati o rezervnim planovima za preživljavanje. "Mjeseci su me dijelili od toga da i ja postanem 039", piše. Nije na kraju postao taksist, jedan od više od 1,5 milijuna ljudi koji se u Brazilu bave tim poslom, ali broj žutog taksija i dalje ga vodi kroz život, udarnički u rudarskom engleskom kraju.
Dalje ćemo, s cvijećem u kosi, u San Francisco. Ondje nas čeka turski nogometaš Hakan Sukur koji je po završetku nogometne karijere počeo raditi kao vozač Ubera. Uz to se bavi i prodajom knjiga, pravi California dreamin’. Zamišljamo knjige u Hakanovom portapaku, kako ih nudi korisnicima Ubera nakon što kroz ćakulu procjeni kakav su profil, što bi im se listalo u kasne noćne sate. U Turskoj je Sukur godinama državni neprijatelj, zemlju je bio primoran napustiti, a sva imovina mu je zamrznuta zato što je bez dlake na jeziku govorio protiv Erdoganovog režima. Priča zato Hakan dugo i naširoko u kalifornijsku noć, tko zna čuva li kakvog Nazima Hikmeta u portapaku.
Prije nego svane, u tupo i zloguko doba noći, stižemo u još jedno nekadašnje rudarsko mjesto, Soweto. To je onaj geto uz Johannesburg, u kojem su stasali za aparthejd preglasni crnci i crnkinje. Ovoga je februara prošla godina dana otkad je u Sowetu ubijen zimbabveanski nogometaš Charles Yohane. Zbog nogometa se iz Zimbabvea u Južnu Afriku preselio 1996., a po završetku nogometne karijere počeo je raditi kao taksist. Zadnjih je godina radio kao dostavljač Bolta, a na poslu je lani propucan i pronađen mrtav.
Zamišljamo kako mu u taksi sjeda Miriam Tlali. I ona je umrla u februaru, pet godina prije njega. Tlali je prva crnkinja koja je u Južnoj Africi objavila roman ("Muriel u Metropolitanu" / "Između dva svijeta", 1975.). Čitav je život provela u Sowetu, većina njenih knjiga bila je zabranjena, a policija ju je stalno maltretirala. Omotavala je svoje rukopise u plastične kese pred kraj svakog dana i zakopavala ih u dvorištu, da ih spasi od policijskih racija. Kad ih je morala premještati kod prijatelja, oslanjala se na pomoć taksista. Eno je pred zoru kod Yohanea u taksiju. Samo oni znaju gdje putuju, on u žutom dresu, ona s rukopisom u krilu.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
